Naš je zadatak da se borimo jedna za drugu, a ne jedna protiv druge

Kada su žene prije dva stoljeća započele borbu za svoja prava, kada su izlazile na ulice, marširale i davale posljednji atom snage kako bi izborile pravo na rad, glas i svoje mjesto u društvu, sumnjam da su mogle zamisliti da ćemo se jednog dana suočavati s onime čemu svjedočimo danas. Dok su žene koračale prema ravnopravnosti, vjerujem da nisu očekivale kako će ih, uz sve prepreke koje će im društvo postavljati, dodatno sputavati, omalovažavati i rušiti upravo druge žene.

Ovo nije prvi put da pišem o toj temi. Često joj se vraćam. Ne zato što sam danas okružena takvim ženama, nego upravo zato što sam godinama učila kako od njih otići. A ako ćemo biti sto posto iskreni, moram priznati i nešto drugo. Često sam bježala i od verzije sebe koja je znala biti dio tog problema. Ovo nije priča o nekim ženama tamo negdje.

Ovo je priča o meni. O tebi koja ovo čitaš. O svima nama. O trenucima kada možda nesvjesno postanemo gladni vuk koji se hrani nesigurnošću, pogreškama ili nesrećom druge žene. Kada kažemo da smo "samo nešto primijetile" ili da "nismo ništa loše mislile", ne shvaćajući da svaka riječ nosi svoju težinu.

"Moćna" žena iza tipkovnice

Ne znam jeste li primijetili, ali ako niste, sljedeći put zastanite i malo pažljivije promotrite. Kada na društvenim mrežama naiđete na objavu o nekoj poznatoj ženi, bez obzira na to o čemu je riječ, vrlo ćete brzo primijetiti jedan obrazac. Najzločestiji komentari, osobito oni koji se odnose na fizički izgled, nerijetko dolaze upravo od drugih žena.

S vremenom sam shvatila da su takvi komentari često i najotrovniji. Pažljivo su osmišljeni, upakirani u privid iskrenosti ili dobronamjernosti, a iza njih se skriva nesigurnost osobe koja sjedi s druge strane ekrana. Kada neka žena izgleda dobro, a mi možda nismo potpuno zadovoljne vlastitim odrazom u ogledalu, tražimo objašnjenje koje će umanjiti njezin uspjeh.

Sigurno se operirala. Uzimala je Ozempic. Netko joj je platio tretmane. Imala je sreće. Nije moguće da je sama došla do toga. A ako je, uz to što je lijepa i uspješna, popis opravdanja postaje još duži. Mora da dolazi iz bogate obitelji. Netko joj čuva djecu. Muž je uzdržava. Imala je veze. Dobila je priliku preko reda. Uvijek se pronađe razlog koji njezin uspjeh pretvara u slučajnost ili privilegiju, a ne u rezultat rada, odricanja i truda. I upravo tu radimo svoju prvu veliku pogrešku. Umjesto da u drugoj ženi prepoznamo inspiraciju, mi često tražimo dokaz da njezin uspjeh nije stvaran. Umjesto da joj plješćemo, pokušavamo pronaći pukotinu kroz koju ćemo umanjiti njezinu vrijednost.

(NE) opravdano ogovaranje

Vuk koji mi je još strašniji od onoga iza tipkovnice jest onaj koji sjedi pokraj nas. Ženu koja ostavlja zajedljive komentare na društvenim mrežama najčešće ni ne poznajemo. Mnogo više boli kada isto radi žena s kojom pijemo kavu, dijelimo svakodnevicu ili joj povjeravamo svoje tajne. Ogovaranje je posebna vrsta ovisnosti. Toliko podmukla i toliko dobro zamaskirana da bih o njoj mogla napisati zaseban tekst. I ponovno to govorim bez uzdizanja iznad drugih jer sam i sama znala biti dio tog problema.

Mnoge od nas uvjerile su se da ogovaranje nije ogovaranje ako ga započnemo rečenicom: "Samo iznosim svoje mišljenje" ili "Inače je stvarno divna, ali ovdje je baš ispala...". Kao da nekoliko ublažavajućih riječi briše ono što slijedi. Najčešće govorimo o ženama koje bi, da su imale priliku, vjerojatno radije čule naše iskreno mišljenje izravno od nas, nego preko tuđih ušiju.

Iskrenost ne znači bezobrazluk

Važno je reći da direktno mišljenje ne znači da imamo pravo biti bezobrazne. Danas se prečesto skriva grubost iza rečenice: "Ja sam samo iskrena." Pravo, iskreno mišljenje potrebno je kada nas druga žena povrijedi pa želimo izraziti svoje osjećaje, kada vidimo da je u problemu pa želimo pomoći, kada nas prijateljica traži savjet ili kada osjećamo da nešto važno treba biti izrečeno. Iskrenost bi trebala graditi odnos, a ne rušiti ga.

Ono što iskrenost nije jest zajedljiv komentar upućen pod krinkom dobronamjernosti. To što se netko udebljao ili smršavio ne traži komentar. To što netko nema djecu, bez obzira na razlog, ne traži komentar. To što se netko previše sredio ili se nije stigao srediti nekoliko dana također ne traži komentar. To što nečiji život izgleda drukčije od našega ne traži komentar. Slobodno nastavite taj popis. Sigurna sam da biste ga mogle nadopunjavati satima.

Vjerujem da se gotovo svaka žena barem jednom našla u situaciji da joj je druga žena uputila toliko zajedljivu, nepotrebnu i bolnu opasku da ju je zapamtila godinama. A onda je, kao završni pečat, stiglo objašnjenje kako "nije baš ništa loše mislila". Još je gore kada se to ne događa nasamo. Kada se takve riječi izgovore pred drugim ljudima. Pred društvom. Pred kolegama. Pred prijateljima. Tada je to ponižavanje upakirano u celofan navodne dobronamjernosti.

"Ovo ostaje između nas dvije"

Ako vam je nešto rečeno u povjerenju, onda to doista i čuvajte. Ne zato što je netko izričito rekao: "Nemoj nikome reći", nego zato što biste trebale prepoznati kada vam je osoba nešto povjerila upravo zato što vam vjeruje. Neke stvari možda nisu izrečene kao tajna, ali su izrečene u sigurnosti prijateljstva.

I molim vas, prestanimo podrazumijevati da sve što nam prijateljica kaže automatski zna i naš partner. Koliko ste samo puta doživjele da tijekom razgovora shvatite kako je nešto što ste rekle prijateljici već odavno prepričano njezinu mužu. Kao da je to sasvim normalno, a nije.

I zašto to onda radimo?

Mislim da odgovor nije u zloći, barem ne uvijek. Puno češće odgovor leži u nesigurnosti. U uspoređivanju. U strahu da nismo dovoljno lijepe, dovoljno uspješne, dovoljno dobre majke, partnerice ili žene. Ponekad nas tuđi uspjeh podsjeti na ono što mislimo da nama nedostaje pa ga pokušamo umanjiti kako bismo se same osjećale bolje.

Problem je što takvo olakšanje traje vrlo kratko. Nakon što izgovorimo komentar, prenesemo trač ili umanjimo nečiji uspjeh, naš život ne postaje bolji. Ne postajemo sretnije, uspješnije ni zadovoljnije. Samo na trenutak utišamo vlastite nesigurnosti.

Možemo i moramo bolje od ovoga

Prestanimo jedna drugu neprestano odmjeravati, uspoređivati, osuđivati i tražiti mane tamo gdje bismo mogle pronaći razumijevanje. Prestanimo trošiti energiju na rušenje žena koje se, baš kao i mi, svakoga dana bore sa svojim nesigurnostima, strahovima i životnim bitkama. Umjesto toga, birajmo jedna drugu uzdizati.

Birajmo podršku umjesto osude, ohrabrenje umjesto kritike i razumijevanje umjesto podsmijeha. Shvatimo napokon da nas ne odvajaju različite životne okolnosti, nego mi same. Jer prijateljica, kako god izgledala, bila mama ili ne, bila slobodna ili zauzeta, bila zaposlena ili nezaposlena, sređena ili nesređena...

Ona je uvijek tvoja prijateljica i na vama je izbor hoćete li to čuvati ili ćete olako pustiti pod izlikom da "su nam se putevi u ovom trenutku razišli". To su baš besmislice i nadam se da ste toga svjesne.

Foto: Pixabay

Pripremila:

Gabrijela Čuljak Jurić

Tagovi:

Prikaži

#ostalo

#osobno

#ljubav i odnosi

#prijateljstvo

#empatija

#ljubav

#mržnja

#međuljudski odnosi

#podrška

#povjerenje

#razumijevanje

#emocionalna inteligencija

#psihologija odnosa

#samorefleksija

#samopouzdanje žena

#žena ženi nije vuk

#ogovaranje

#zavist

#ženska solidarnost

#odnosi među ženama

#ženska podrška

#nesigurnost žena

#ženska prijateljstva

#društvene mreže komentari

#body shaming

#ženska rivalstva

#međusobna kritika žena

#empatija žene

#toksični komentari

#podrška umjesto osude

#ženska zajednica

#ženska priča

#osobni esej

#društvena kritika

#osuda žena

#prijateljstvo između žena

#tračevi i ogovaranje

#ženska iskustva

#feminizam svakodnevica

#ženski odnosi analiza

#društvene mreže i žene

Pročitajte još

Bez grižnje savjesti: 4 crtića koja su zabavna, edukativna i omiljena među mojim vrtićancima

Bez grižnje savjesti: 4 crtića koja su zabavna, edukativna i omiljena među mojim vrtićancima