Što sam o majčinstvu naučila tek dolaskom drugog djeteta?

Nema par mjeseci da sam ponosno pisala o tome što za mene znači biti majka, hvalila se time što sam naučila i kako sam sve super svladala. Ipak, evo me, par mjeseci poslije i mislim da sam na samom početku i da o majčinstvu ne znam ništa.

Sindrom drugog djeteta

S prvom je bebom majčinstvo bilo poput blagog povjetarca koji nekad okrene na buru. S drugim je djetetom majčinstvo uragan koji ruši sve pred sobom i nema namjeru stati. Mislim da me zahvatio sindrom drugog djeteta. Čisti primjer i dokaz da su sva djeca različita i da ih ne treba uspoređivati. A što ja radim? Uspoređujem prvo i drugo, Nju i Njega i pokušavam pohvatati konce u kaosu koji se zove život s dvoje.

„To ti je muško“

Kako je malac rastao, dani su bivali sve dulji, a noći sve teže. Paralelno s njim rasla je i moja curica. Nije što je prva, jednostavno je posebna. Do srži nježna, pažljiva, umiljata, kakvu sam ju i zamišljala. Ne znam je li to genetski, ali sada odgovorno tvrdim da je mamama prirodnije, da ne kažem lakše, odgajati djevojčicu. Tu smo nekako „svoj na svome“. No, meni je Onaj Gore dao ovog dječaka s razlogom. Prije svega da i ja konačno, nakon 32 godine života naučim barem nešto o tim muškarcima. Kao najveću životnu školu poslao mi je dar učenja biti mama jednome. To je toliko izazovno, iscrpljujuće i osjećam da svakodnevno testiram vlastite granice. Svima oko mene već sam naporna s usporedbama „Ona to tako nije“, ali i svi su oko mene već dosadni s onom: „A to ti je muško dijete!“.

Trebalo mi je dugo vremena da se naviknem na to da odgajam i dječaka i djevojčicu

Znate kako naši muškarci doživljaju prehladu? Eh, sve mi je puno jasnije od kada jednog odgajam od prvog zuba pa do prve djevojke. Ako mene pitate, za usporedbu (koju ne treba raditi, ali ipak hoću), mali su dječaci apsolutne drama queens. Tu je sve prenaglašeno, pretjerano i hiperdramatično. I kad boli, i kad se ide spavati, i kad se ne želi biti u kolicima, i kad se budi noću. Upornost i tvrdoglavost nema granica. Sve i nakon 50 bolnih udaraca u glavu, On će pokušati napraviti istu stvar i završiti s istim ishodom 51. put. Jednostavno ne vrijedi. Za mene kao mamu to je toliko iscrpljujuće i ponekad ne znam kako se s tim nositi. Možda djelomično to ima veze s tim što nisam imala brata i što sam odrasla u široj obitelji i s prijateljima obitelji u kojima su mahom sve bile djevojčice pa mi osim Marka iz vrtića, većina dječačkih nezgoda nije ostala u sjećanju. I dok s jedne strane imam jednu mudru opreznu djevojčicu, s druge strane juri moja hrabra kamikaza. A ja letim između njih i balansiram u tom nekom organiziranom kaosu.

Organizacija, što je to?

S prvim sam djetetom bila neokrunjena kraljica organizacije i reda. Čisto, skuhano, opeglano, dijete sretno, sito, zadovoljno. Red igre, red hranjenja, red šetnje, red spavanja. Išlo je sve kao na traci. I tako je moralo biti jer ja drugačije ne znam funkcionirati. Bar sam mislila da ne znam. Danas više nisam neokrunjena kraljica organizacije. Danas sam oporavljeni control freak i shvatila sam da nije ni ovako loše. Premda sam se borila da prihvatim činjenicu da vremena za sebe imam sve manje (gotovo da ga ni nemam), posložila sam si u glavi da je to privremeno tako. Samo to trebam malo više čekati, ali tako je i slađe. I 20 minuta serije bolje je nego ništa. Kaos koji je najveći u večernjoj rutini prihvatila sam s osmijehom. Umjesto da samo hendlam djecu i rješavam sve obveze, naučila sam da jednostavno u njima uživam. Da ostavim prljave lonce i nekad zaplešem s njima dok bubnjamo po tavama.

Prihvatila sam da ne može sve uvijek savršeno izgledati i da se ne može baš uvijek u jednome danu ostvariti sve što si zamislim. Mislim da sam naučila da budem realnija, strpljivija, da smanjim očekivanja i da uživam u trenutku.

Grižnja savjest

Ipak, unatoč bezbrojnim trenutcima u kojima uživam, nije me sram priznati da, dok razmišljam o njima i uspoređujem kako je bilo s jednim a kako s drugim, često me mori ta grozna grižnja savjesti. Strahujem da nisam zabilježila sve prvo Njegovo s onolikom pažnjom kao što sam Njeno. Strahujem hoće li me jednog dana pitati zašto on ima dva albuma, a seka četiri? Razmišljam jesam li koga oštetila ako smo dva dana ostali unutra jer se mami nagomilalo veša za peglanje.. Razmišljam je li njoj dosadno kad upalim crtić dok kupam bracu i hoće li mi zamjeriti što sam joj deset puta rekla „Može srećo, samo da mama…„. Samo da ovo, samo da ono. Ugrizem se za jezik svaki put kad kažem to. S druge se strane umirim kad vidim kako sam kod nje razvila snažan osjećaj empatije i usadila joj brigu za drugoga i koliko je postala djevojčica puna razumijevanja i tolerancije. Umirim se kad vidim s koliko osmijeha i sreće On Nju gleda i mislim da mu ni trenutka nije dosadno dok se polako integrira u Njezin svijet.

S drugim sam djetetom i ja naučila sve to, i još više. Kako dijeliti i raspodijeliti za dvoje. Kako dati jednako pažnje oboma. Kako se posvetiti jednom, a drugo ne zapostaviti. Kako je prekrasno i jednostavno odgajati djevojčice. Kako je čarobni izazovno i prijeko potrebno za ženu odgajati dječaka. I kako kaos može biti savršeno magičan, ponajviše na kraju dana, dok jedno viče „me-me“, a drugo šapće da „voji do mjeseca i nasad“.

Pripremila:
Andrea Šikić

vaš komentar

Prijavi se putem

komentari

Za ovaj članak nema komentara.