Emotivna ispovijest majke koja je, suočena s opasnom bolešću, na svijet donijela zdravu djevojčicu

Iz dana u dan bombardirani smo raznim vijestima, između kojih se posljednjih tjedana ističu one negativne. Volimo reći da se u moru negativnog uvijek može pronaći tračak pozitivnoga te vam zbog toga s vremena na vrijeme donosimo stvarne inspirativne priče koje svakome od nas mogu poslužiti kao dobar primjer da se nikada ne trebamo predavati slučaju. Jednu od takvih priča donosi nam članica naše grupe Tena Šnajder, RTL-ova novinarka čiju je snagu život više puta testirao proteklih nekoliko godina. Svoju vam priču donosi kao 38-godišnja majka dvoje djece, devetogodišnjeg sina i kćerkice koja će u kolovozu proslaviti svoj drugi rođendan. Sa svojim mužem, dječicom i dva udomljena psa živi u Zagrebu, a što vam ima za poručiti, otkrijte u nastavku.

Volim more i šumu, volim čitati i ići u kino, volim peći kolače, glazbu iz vremena kad su naši roditelji bili mladi, volim svoje prijatelje, volim pisati i fotografirati. Volim i putovati, ali za to sam, osobito u posljednje vrijeme, rijetko imala prilike jer mi je prije nešto više od dvije godine dijagnosticiran rak. A to je baš neobična priča...

Naime, dugo sam željela drugo dijete (i potajno se nadala da ću jednoga dana dobiti i kćerkicu jer imam sina), ali doživjela sam nekoliko spontanih pobačaja. Svaki od njih za mene je bio emocionalno jako težak. Naposljetku sam konačno uspjela proći onih 12 najrizičnijih tjedna trudnoće i, na moje oduševljenje, mislila sam da se konačno mogu opustiti i uživati u toliko željenog trudnoći. Osjećala sam se dobro, možda nešto umornije, kao što je uobičajeno za te prve mjesece. Kad mislim unatrag, sjećam se i da mi je dah bio nešto kraći, ali vjerovala sam da je to zbog dobivanja na kilaži. Generalno sam se osjećala izvrsno. Moja krvna slika bila je u granicama normalne za jednu trudnicu. Kako sam u to vrijeme odlazila redovno na kontrole za štitnjaču jer sam imala hipotireozu u blagome obliku, došlo je vrijeme da odem na ultrazvuk. Tom je prilikom moj endokrinolog dr. Lacić otkrio da iza ključne kosti imam povećani limfni čvor. Njemu je taj čvor bio sumnjiv te smo napravili punkciju. Kod ove vrste raka obično limfni čvor bude vidljivo uvećan, no kod mene se ništa nije vidjelo i nisam imala uobičajenih simptoma pa ponekad razmišljam što bi bilo da nisam redovno odlazila na kontrole i da pukom slučajnošću nisam naletjela na tako stručnog liječnika.

Naime, punkcija je pokazala da bi se moglo raditi o limfomu. Do tada nisam čula za tu vrstu raka, ali sam otišla kući, otvorila svoj laptop i danima nisam izlazila, sve dok nisam pročitala sve što sam našla o toj zloćudnoj bolesti - raku limfnih čvorova. Gledala sam i razne YouTube blogove mladih pacijenata koji su snimali videozapise o tome kako je to ići na kemoterapiju. Puno mi je značilo vidjeti da ima snažnih ljudi koji unatoč dijagnozi ostaju pozitivni, čak i nasmijani. Divila sam se mladoj Amerikanki koja je snimala dnevnik svoga života tijekom liječenja, a koja je izgledala lijepo, šminkala se, išla na trčanje... Takve su mi stvari davale nadu. Tada sam primijetila i da ne postoji dobar sustav podrške za mlade oboljele od raka krvi u našoj zemlji. Nakon tih nekoliko dana, koliko mi je trebalo da si posložim stvari u glavi, pronađem svoju unutarnju snagu i odlučim kako ću se nositi s onime što sam dobila, izašla sam spremna na suočavanje sa svojom sudbinom.

I ne, nisam se pitala zašto baš ja - samo sam vjerovala da ja to mogu

Od trenutka kada sam se sabrala, zanimalo me samo jedno - što će biti s mojom bebom. Osjećala sam se ljutito što se, umjesto da uživam u trudnoći, moram baviti nečim sasvim drugim. Ta ljutnja u meni je razvila prkos i znala sam da ni pod koju cijenu neću odustati od djeteta koje sam toliko željela. Rak mi neće oduzeti moju curicu.

Prijedlog liječnika bio je pobačaj jer u trudnoći nisam mogla napraviti scan tijela, a liječnici se nisu usudili krenuti s kemoterapijom. Na taj mi je prijedlog pao mrak na oči i to mi je u cijeloj ovoj priči bio daleko najteži trenutak. Ja sam ionako već bila donijela odluku – rodit ću bebu. Znala sam da, ako bi beba stradala, ionako ću stradati i ja jer neću moći naći snage za liječenje bez nje. Tako sam i rekla svojim liječnicima. Iako su me gledali skeptično, odlučeno je da će se trudnoća na zahtjev pacijentice probati spasiti. Prvotni je plan bio da rodim što prije, već negdje u 27. tjednu, kada dijete ima šanse samostalno preživjeti. Meni je dana visoka doza steroida kako bi se rak bar donekle držao pod kontrolom i spriječilo naglo širenje. Poslana sam na magnetsku rezonancu jer je to bio jedini siguran način snimanja tijela da pritom ne šteti plodu. Unutra sam bila sat i pol. Pokazalo se da je rak već u drugom stadiju, raširio se uz obje ključne kosti i jedna veća tumorska masa nalazila se u prsištu. Drugi stadij. Barem nije četvrti, pomislila sam. Izgurat ćemo to nas dvije, moja beba i ja.

Imala sam osjećaj kao da su mi tako podijeljene karte iz špila - imam najgoru kartu koju mogu dobiti, kartu raka, ali imam i najjačeg Asa, tako da zapravo imam šanse pobijediti. Nije se činilo tako nepravedno kada se gledalo na taj način.

Sve se razvijalo neočekivano dobro, koliko se moglo vidjeti ultrazvukom. Rak se nije naglo širio, a ja sam se osjećala izvrsno. Moja obitelj i prijatelji bili su uz mene. Od prvoga dana imala sam pravu mrežu podrške. Moji roditelji i brat, moji najbliži prijatelji i, naravno, moj Marko. Dogodilo se i to da su mi se javile neke osobe koje do tada uopće nisam znala i pomogle mi, iz čiste dobrote. To je snažno utjecalo na mene i na neki me način zauvijek promijenilo. Beskrajno im hvala na tome. Ako čitaju ovaj tekst, vjerujem da će se prepoznati. Neka znaju da su me transformirali u bolju osobu.

 

Moj sin Viliam sve je prihvatio prilično dobro. Kod nas nije bilo skrivanja, nije bilo tajni. Objasnili smo mu što se događa, u mjeri u kojoj on to može razumjeti. Važnije od izgovorenih riječi bilo je ono što smo mu pokazivali svojim primjerom – shvatio je da se ne bojimo, da nema drame i da su to stvari koje se u životu događaju. Mislim da mu je to bila vrijedna životna lekcija o tome kako se nositi s uistinu teškim situacijama. Plakao je samo jednom, kada sam mu rekla da ću ostati bez kose. No, onda smo krenuli tražiti zanimljive perike na internetu, on je birao koju bi želio da imam i uskoro smo se dobro zabavljali. Ja na kraju nisam nosila periku, a njemu kasnije to više nije bilo bitno. Brzo smo se naviknuli na moju ćelavu glavu. Taj put, kada sam odlučila skinuti svu kosu prije kemoterapija, obrijali su se i moji dečki (beba je ionako bila s vrlo malo kose). Od cijele stvari napravili smo zezanciju i snimili video. Milijun puta kasnije pomislila sam na to s toplinom oko srca. Snaga naše male obitelji pokazala se nevjerojatnom.

 

Vrijeme iščekivanja poroda bilo je doista ludo vrijeme. Marko i ja bili smo tim kao iz filmova o superjunacima. Danas kad gledam, teško mi je vjerovati. Za to je bila potrebna ogromna hrabrost, a malo i ludost. I najneobičnije od svega bilo je što nikada nismo potonuli, nismo kukali ni očajavali. Takvih dana nije bilo.

Po povratku iz rodilišta moja hematologinja, izvrsna dr. Sandra Bašić Kinda, donijela je plan liječenja. Čekala su me četiri ciklusa kemoterapija i potom zračenje. Na čudo svih nas, otkriveno je da se rak u svim ovim mjesecima sasvim malo proširio, nije čak došao ni u viši stadij. Mislim da je to bila snaga moje volje na djelu. Inače ne vjerujem u takve stvari, ali ovaj put osjećam da je tako. Došlo je vrijeme da krenem na kemoterapije. I ja sam bila spremna.

Sada su na scenu stupile majka  i svekrva koje su svaki dan dolazile i pomagale. One su radile kućanske poslove, a ja sam bila s djecom. U nekim me danima svladavao teški umor i često nisam izlazila iz kreveta. Neke dane bila sam bolje pa sam išla u šetnje ili čak na kavu. Korone tada još nije bilo, ali ja sam morala nositi masku i čuvati se. Leukociti su mi bili jako niski, a rizik od infekcija jako visok.

Iako se Lota rodila zdrava, u inkubatoru je provela dva dana, no s mjesec i pol dobila je tešku sepsu i morala je ležati u Zaraznoj bolnici. Marko je bio s njom jer ja nisam smjela zbog opasnosti da tamo nešto ne pokupim. Ipak, svaki dan nakon kemoterapije jurila sam njima u bolnicu pa sam večeri provodila sa sinom. Bilo je to ludo vrijeme. Još jedan akciji film. Lota je još nekoliko puta bila hospitalizirana, ali se pokazalo da ona nije obična beba, nego je beba lavić. Sve je izdržala i ozdravila. Ne zaboravite, ona je razlog zašto sam ja rak doživjela kao da je samo malo jača gripa. Znači, tolika je moć u tom malom biću da se ne može drugačije opisati nego kao čudo.

Naš se život razvijao svojim tijekom. Završila sam liječenje i prošle godine proglašena mi je remisija. To ne znači izlječenje jer se ne zna može li u pravom smislu te riječi toga uopće biti kad je u pitanju limfom, ali remisija svakako znači da sada nema tragova raka.

Oporavak je dug i još uvijek traje. Sasvim polako vraćam se u neku normalu. Loših dana ima, nekad je tu umor, katkad bolovi, a u obliku kilaže vidim i posljedice steroida. Frizura je prošla faze od muške kratke, preko bapske trajne do fudbalerke. Iskreno, patim i od svojevrsnog PTSP-a zbog svega što smo prošli. Ali ukupno gledano, dobro je. Ja se veselim životu. Uživam u svojoj djeci. Osjećam jaču sreću nego što sam osjećala ikad prije. Malo me toga može izbaciti iz takta i najvažniji mi je moj mir. Život je doista lijep i žao mi je kad netko to ne može vidjeti.

Kako sam puno na internetu jer ne idem još često iz kuće, osnovala sam grupu za podršku ženama s rakom krvi - SuperCure protiv leukemije i limfoma. Grupa ima preko 100 članica i te žene jako su mi bitne. Podrška onih koje prolaze isto što i ti jedna je od najvažnijih stavki uspješnog liječenja. U međuvremenu, te su mi cure postale i prave prijateljice, bliže od nekih koje poznajem godinama.

One su mi davale savjete i za moju slikovnicu na kojoj sada radim, a to je slikovnica za djecu čija je mama oboljela od raka. Nadam se da će takva knjižica biti korisna djeci koja prolaze ono što prolaze i moj sin i kćerkica jer mislim da djeca u takvoj teškoj situaciji trebaju svu pomoć koju mogu dobiti.

Članice Ženskog recenziRAJA ponovno su pokazale svoje veliko srce

Kako je moj socijalni život trenutačno nikakav, puno sam vremena na Faceu. Tako sam naletjela na grupu Ženski recenziRaj koju bas volim pratiti. Izuzetno korisna grupa, ideja je izvanredna. Tamo sam objavila pohvalu vlasnici kozmetičkog salona u Zagrebu koja je odlučila pomoći ženama na kemoterapiji i sasvim besplatno iscrtati im obrve. Nakon te moje objave javilo mi se nekoliko divnih žena koje su bile dirnute mojom pričom, a koje su imale potrebu nešto mi darovati i nekako me razveseliti. Znate, to su oni ljudi velikog srca koji čine razliku u svijetu. Ja jako volim darove, svemu sam se veselila kao malo dijete. Među njima je bila i Ivana iz imotskog salona Vi-style koja mi je darovala prelijepe haljine za mene i moju djevojčicu, a nedavno mi se javila i fotografkinja Iva Juros Carruthers iz studija Iza Objektiva koja mi je, na moje ogromno oduševljenje, odlučila pokloniti art fotkanje s mojom Lotom. Reći ću samo da jedva čekam da fotografije budu gotove!

Sada moj život izgleda puno normalnije nego prije godinu dana kada nisam mogla hodati od bolova u kostima (posljedica kortikosteroide terapije). Na jesen se planiram vratiti na posao koji mi jako nedostaje.

Sve ovo, očekivano, prilično me promijenilo. One osoba koja sam bila nekad, više nema. Tko sam sada ja nešto je što otkrivam "po putu". Iznenadila me nevjerojatna snaga za koju uopće nisam znala da ju imam. Da mi je netko prije ispričao što ću proći i preživjeti, nema šanse da bih povjerovala. Iznenadilo me i kada sam otkrila da tu snagu mogu iskoristiti kako bih pomogla drugima - osobama koje su tek dobile dijagnozu, prestrašene su, u šoku i treba im netko da im pomogne napraviti prve korake. Zato velik dio energije i vremena sada odvajam za pomaganje drugima, na koji god način mogu i to me ispunjava.

Osim toga ono što sada radim, a prije nisam, jest to da ne ostavljam stvari za neki drugi put. Sada sam upisala školu za učiteljicu yoge, a to je nešto što želim godinama. Sada sam uplatila putovanje koje me veseli. Sada kažem ljudima što im želim reći, odmah jer sutra možda više neću imati prilike. I još nešto, puno češće jednostavno zastanem i osvijestim koliko je to "sada" lijepo - šalica kave, dobra pjesma, sunčan dan. Zvuči kao floskula? Možda, ali to je jedini savjet koji imam - budi sretna sada. Osvrni se, pogledaj što imaš. Zaljubi se u sebe. Život možda nema nekog smisla, ali ti u svakom danu možeš pronaći mnoge trenutke sreće. Onaj tko shvati da je to dovoljno, taj je blagoslovljen - zauvijek.

 

Završit ću citatom Alberta Camusa:

"Shvatio sam da, usred svega, u meni usred zime živi nepobjedivo ljeto. I to me čini sretnim. Bez obzira koliko me svijet pritiskao, u meni, usred mene, nešto je bolje i jače - što se svijetu odupire."

Autorica: Tena Šnajder

Foto: privatna arhiva

Pripremila:
Lara Martinović
Tagovi:

vaš komentar

Prijavi se putem

komentari

Za ovaj članak nema komentara.