Prije nekoliko godina dobila sam priliku posjetiti četiri najpoznatija hrvatska zatvora

Jeste li se ikada pitale kako izgleda jedan dan u zatvoru i kako izgledaju najpoznatiji hrvatski zatvori iznutra? Sigurno ste nekada na televiziji vidjele priloge napravljene u zatvorima, ali kako oni izgledaju uživo?


Kako sam dobila priliku posjetiti zatvore?

Po zanimanju sam magistra socijalnog rada i ono što bih istaknula kao jednu od najvećih prednosti svog fakulteta, jest to što smo tijekom pet godina imali priliku posjetiti veliki broj različitih ustanova po cijeloj Hrvatskoj. Od domova različite namjene, psihijatrijskih bolnica pa sve do zatvora – sve smo ih posjetili, a negdje smo odrađivali i terensku praksu. 

Na četvrtoj godini kao jedan od izbornih kolegija nudio se i Socijalni rad s počiniteljima kaznenih djela. Sjećam se kako smo svi htjeli pohađati ovaj kolegij jer se u sklopu njega odlazilo na terenske posjete u zatvore u Hrvatskoj. Sva sreća pa su mi ocjene uvijek bile dobre i uspjela sam upisati taj izborni kolegij. Profesorica koja ga je vodila, jedna je od najsimpatičnijih profesorica čija sam predavanja imala priliku slušati, a uz to je i veliki stručnjak u svome području te se zbilja trudila što više svoga znanja prenijeti na nas studente. 

Na prvom predavanju objasnila nam je kako se kolegij neće orijentirati na teoriju u onolikoj mjeri koliko smo mi navikli, već da ćemo imati goste predavače koji rade u zatvorskom sustavu i koji će nam pokušati prenijeti svoje iskustvo s posla. Nakon tih predavanja na rasporedu su bili terenski obilasci četiri najpoznatija zatvora u Hrvatskoj – Lepoglava, Glina, Požega i Remetinec. 

Prije nego što krenem pisati o samim zatvorima, htjela bih se osvrnuti na predavanje socijalne radnice koja radi u jednom zatvoru u Hrvatskoj. Pričala nam je kako je najveća profesionalna dilema s kojom se susrela u svojoj karijeri, bila ona kada je morala dati svoje mišljenje vezano uz pogodnost izlaska iz zatvora na vikend za jednog osuđenog pedofila. Opisala je kako je dotični ispunio sve zakonske pretpostavke za navedeno i kako bi njezino mišljenje „palo u vodu“ čak i da je bilo negativno. Taj vikend kada je on bio na slobodi, ona nije mogla spavati od brige i nervoze. Nasreću, ništa loše nije se dogodilo i on se vratio u zatvor. Šokantno je ono što joj je rekao kada se vratio. Budući da je bilo ljeto, odlučio je otići na bazen i izjavio je kako je jako ponosan na sebe jer je unatoč velikom broju djece na bazenu uspio izdržati da ne napravi ništa neprimjereno. Svi smo bili užasnuti tom pričom i ona će mi ostati u sjećanju dok dišem. 


Posjet zatvorima

Prvi zatvor koji smo posjetili, bio je onaj u Glini. Koliko me sjećanje služi, uvjeti su ondje vrlo dobri, rekla bih čak i odlični u odnosu na druge zatvore. Prostor je obnovljen, a kada uđete unutra, nikada ne biste rekli da je riječ o zatvoru. Većina ljudi zatvore zamišlja na način na koji su prikazani u američkim filmovima, ali u Hrvatskoj je to u potpunosti drugačije (osim zatvora u Lepoglavi, on zbilja izgleda kao na filmovima). Ćelije zapravo izgledaju slično kao sobe u studentskim domovima, možda i bolje (da, dobro ste pročitale), imaju podno grijanje! Zatvorenicima su dostupne vanjska i unutarnja teretana, ogromna knjižnica i prostorije s računalima i televizorima. Fascinantna je i njihova kantina koja ima bolju ponudu hrane nego što imaju studentske menze u Zagrebu. Ako se dobro sjećam, svaki dan na meniju bude minimalno pet do šest jela, a postoje i posebni obroci za vegane, vegetarijance, dijabetičare i slično.

Ono što će mi ostati u pamćenju, susreti su sa zatvorenicima. Jedan od njih (za kojeg smo kasnije saznale da je u zatvoru zbog više ubojstava) vježbao je u vanjskoj teretani i kada smo mi naišle, skinuo je majicu da se pohvali svojim isklesanim mišićima. Jedan pogled pravosudnog policajca bio je dovoljan da se obuče i makne od nas. Nadalje, zamislite scenu u kojoj tridesetak mladih studentica hoda po dvorištu zatvora zajedno s pravosudnim policajcem, dok zatvorenici kroz prozore svojih ćelija doslovno mjauču, laju i dobacuju neprikladne komentare. Rekli su nam da se ne čudimo jer su neki od njih već godinama u zatvoru, a ne događa se baš svaki dan da u posjet dođe toliki broj mladih žena. Malo jezivo, ali svakako je riječ o iskustvu koje ću pamtiti do kraja života.

Pamtit ću i iskustvo s „gumenjarom“ koja podrazumijeva prostoriju bez opasnih stvari, čiji su zidovi obloženi nezapaljivim materijalom koju sam imala prilike vidjeti i u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče. U njoj zatvorenici završavaju rijetko i mogu reći da nije ni najmanje ugodno biti zatvoren u takvoj prostoriji. 

Sljedeći zatvor koji smo posjetile, bio je onaj u Požegi. U njega su smještene samo žene i čini mi se da je atmosfera malo opuštenija nego u Glini (koliko atmosfera u jednom zatvoru može biti opuštena). Hodale smo hodnicima među zatvorenicama i nisu nam promakla neka poznata lica kojih smo se sjećale s TV-a. Iako je šokantno susresti se licem u lice, primjerice, sa ženom koja je ubila vlastito dijete, policajci i kolege pobrinuli su se da se osjećamo što ugodnije. 

Nakon Požege došao je red i na Lepoglavu. Lepoglava slovi za najozbiljniji i najčuvaniji zatvor u Hrvatskoj. Izgledom najviše podsjeća na sliku zatvora koju su stvorili američki filmovi. Fascinantno je to što jedan dio zatvora ima oblik zvijezde. To morate vidjeti da biste razumjeli o čemu pričam, ali zvijezda je sada zaštićena metalnim mrežama jer je u prošlosti bilo slučajeva samoubojstava i talačkih kriza na tom mjestu. U takozvanoj zvijezdi smješteni su zatvorenici s najtežim kaznama. Vidjele smo ćelije nekih najpoznatijih hrvatskih zločinaca, kao što su Dragan Paravinja i Srđan Mlađan.

Sobe su prilično uske, male, s visokim prozorom, pripadajućim zahodom i metalnim ormarom. Mnogim zatvorenicima nisu po mjeri pa je veliki broj njih podnio tužbe za naknadu štete. U sklopu zatvora postoji i trgovina namještajem koji izrađuju zatvorenici i on zbilja izgleda fascinantno te se dobro prodaje. Fascinantno je i to što se zatvor nalazi u centru Lepoglave te u sklopu njega postoji i restoran u kojem rade zatvorenici. U tom restoranu održavaju se različita slavlja pa čak i vjenčanja. Nakon obilaska zatvora sjeli smo na ručak u taj restoran i moram reći da je hrana bila vrlo ukusna, ali čovjek ne može da se ne zapita koje je kazneno djelo počinio konobar koji nas je poslužio, a koje kazneno djelo kuhar koji je jelo pripremio.

 

Posljednji zatvor koji smo posjetili, bio je Remetinec u Zagrebu. Tamo su uvjeti daleko najgori.  Ne znam ni sama koji je broj zatvorenika u ćelijama, ali golim okom vidljivo je da ih je previše nagurano u jednu prostoriju. Odmah pokraj kreveta nalazi se čučavac i nemate nimalo privatnosti kada obavljate nuždu.

Teško je uopće zamisliti kako izgleda raspored pet, šest odraslih muškaraca na WC-u koji se nalazi u istoj sobi u kojoj spavaju i jedu. Teško je zamislivo i to da u tako skučenim sobama borave 22 sata dnevno. Preostala dva sata rezervirana su za šetnju u dvorištu. Svi smo medijski upoznati kako su u Remetincu bili smješteni i neki političari, a zaposlenici zatvora uvjeravali su nas kako tretman za njih nije bio ništa drugačiji u odnosu na „obične“ zatvorenike. Pojašnjeno nam je kako zatvorenik koji je u Hrvatskoj osuđen na kaznu zatvora od šest mjeseci i više, dolazi najprije u remetinečki Centar za dijagnostiku, gdje razgovara s pravnicima, socijalnim radnicima, psiholozima, psihijatrima, socijalnim pedagozima. Za njih se kreira program postupanja koji će se realizirati za vrijeme izdržavanja kazne. Na temelju tog programa ujedno se predlaže u koju će kaznionicu dalje biti upućen. 


Zaključak

Iznimno sam zahvalna što sam imala priliku posjetiti ova četiri zatvora. To je iskustvo koje će mi ostati u sjećanju za cijeli život. Fascinantno mi je to što su u nekim zatvorima uvjeti bolji nego u studentskim domovima. Posao koji kolege iz moje struke i srodnih zanimanja rade u zatvorima, vrlo je težak i izazovan, ali terenski posjet zatvorima tijekom fakulteta pomogao mi je da osvijestim da bih u budućnosti čak i mogla raditi na takvome mjestu.

Foto: Canva

Pripremila: