Tjelesno kažnjavanje djeteta zakonom je zabranjeno, a pojedinci ga i dalje opravdavaju - zašto?

Roditelji koji tuku svoju djecu oduvijek su kontroverzna tema. Za neke se radi o privatnoj stvari u koju se ne treba uplitati. Donosi sa sobom dozu neugode i teška pitanja poput dileme o (vlastitoj) odgovornosti.

Prenosimo u cijelosti tekst Davora Dubravića s portala nepopularna.org.

Mišljenje stručnjaka o tjelesnom kažnjavanju pokušava se smjestiti preko kulturalnih pravila. Naime, u našem društvu i dalje postoji ravnodušni ili, štoviše, podržavajući stav. Podrška od prijatelja, vlastitih roditelja, ali i medija (s obzirom na nedostatak aktivizma) može navesti roditelje na trag da su batine siguran i koristan alat za postavljanje pravila djeci. Često možemo čuti fraze: ''mene su tukli pa sam dobro ispao'', ''to je samo malo, ne boli ga to ništa'' ili ''nekad nema drugog načina''.

Iako postoje neke dvojbe oko definicije riječi tjelesno kažnjavanje, poslužit ćemo se onom Odbora za prava djeteta Ujedinjenih naroda, a to je: "svako kažnjavanje u kojem se primjenjuje tjelesna snaga s namjerom da izazove neku razinu boli ili neugode, ma kako blago bilo''. Dakle, uključuje udarce, udarce predmetom, udarce otvorenim dlanom, blage udarce, šamare i slično.

Ispadaju li djeca dobro?

Ima li tjelesno kažnjavanje svoju cijenu? Odgovor na ovo pitanje mogu imati neka istraživanja, pogotovo ona koja su pratila iste sudionike u više točaka vremena. Neki nalazi povezuju tjelesno kažnjavanje s manjim kognitivnim vještinama  djeteta. Istraživanje Cuartasa (2021) s kolumbijskom djecom niskog socioekonomskog statusa pokazalo je da je tjelesno kažnjavanje djece od 9 do 26 mjeseci povezano sa sporijim kognitivnim napretkom djeteta od 27 do 46 mjeseci.

Murray i Mallie (2009) istraživali su prepoznavanje dijelova tijela, pamćenje lokacija i razvoj motornih i socijalnih vještina kod djece u višegodišnjoj studiji. Ako su roditelji više pribjegavali postupcima tjelesnog kažnjavanja, poput pljeskanja po dlanu ili batina po stražnjici, djeca su u dobi od 5 do 9 godina postizala manje bodova pri mjerenju ovih vještina. Neki nalazi govore i o narušenosti mentalnog zdravlja. Primjerice, veliko nacionalno istraživanje Afifija i suradnika (2012) na 34 653 Amerikanca starija od 19 godina povezuje tjelesno kažnjavanje (guranje, bacanje, šamaranje, udaranje) i povećani rizik za razvoj poremećaja raspoloženja i anksioznih poremećaja, korištenje alkohola i droga te neke poremećaje ličnosti. Rizik se mjerio posebno kod populacije koja nije bila izložena nekom teškom obliku zanemarivanja kao što je tjelesno zlostavljanje, seksualno nasilje, fizičko zanemarivanje, emocionalno zanemarivanje ili izloženost partnerskom nasilju.

Dijete mora naučiti...

Većina roditelja tjelesno kažnjava dijete kako bi ga odmah zaustavili, primjerice, u tučnjavi s drugim djetetom ili kada poseže za vrućim predmetom. Ta kratkoročna promjena česti je razlog roditelja da posegnu za ovom metodom. Važna je napomena da djeca ne razumiju uzroke i posljedice svojih ponašanja do otprilike treće godine, što potpuno pobija uvjerenje o "učenju djeteta" kroz batine u tim godinama.

Dijete iz batina uči da kako bi nešto (odmah) postiglo, također može iskoristiti silu. Istraživanje Taylor i suradnika (2010) pokazalo je da su djeca koja su bila tjelesno kažnjavana s 3 godine, dvije godine kasnije u povećanom riziku za agresivno ponašanje, što je primijećeno i za kasnije partnersko nasilje u istraživanju Simonsa i suradnika (1998).

Batine djecu ne uče kako razlikovati poželjno i nepoželjno ponašanje jer govore samo o tome što je "nepoželjno" bez alternative, odnosno što umjesto toga.

Rečenice ''tučem te zato što te volim'' i ''tučem te za tvoje dobro'' izrazito zbunjuju djecu. Djeca iz toga mogu naučiti da su batine način iskazivanja brige i ljubavi, kasnije odabrati partnera koji tako iskazuje ljubav ili sami postati oni koji ju pokazuju na taj način. Batine djecu uče da su ljudi koji ih vole, ujedno i ljudi koji ih povrjeđuju. Djeca iz batina uče i o odnosu prema roditeljima.

Odnos roditelj – dijete

Kod batina nešto se zbiva i u doživljaju roditelja. Udarac je otpuštanje emocionalne energije (najčešće ljutnje) i preuzimanje kontrole nad situacijom (dijete će odmah prestati s aktivnošću nad kojom nismo uspjeli uspostaviti autoritet, što je izazivalo ili nadodalo postojećoj frustraciji). Tjelesno kažnjavanje donosi kratkoročnu promjenu ponašanja, što ujedno učvršćuje stav o njegovoj učinkovitosti. Iako dijete ne uči alternativu (što da radi umjesto neželjenog ponašanja), ono može prestati s trenutačnom radnjom u strahu od roditelja. Ta promjena ujedno je i jedina korist ove metode. Cijena tog postupka, čini se, šteti i odnosu roditelja i djeteta jer je dijete obeshrabreno povjeriti se roditelju u budućnosti.

Tjelesno kažnjavanje zabranjeno je u 66 zemalja - sluša li Hrvatska?

Hrvatska je bila deseta zemlja na svijetu koja je zabranila tjelesno kažnjavanje i to 1999. godine. Danas je ono zabranjeno u 66 zemalja. O stavovima prema tjelesnom kažnjavanju izjasnili su se i Hrvati u publikaciji projekta-istraživanja čiji je partner bio Hrabri telefon: Od politike do stvarnosti – promjena stavova i praksi od tjelesnog kažnjavanja do mjera za zaštitu djece. Na uzorku hrvatskih građana 2017. godine, 52 % sudionika smatralo je tjelesno kažnjavanje opravdanim u nekim situacijama, a tek je 39 % sudionika izjavilo da se ono nikada ne bi trebalo iskorištavati.

Građani neke postupke tjelesnog kažnjavanja rjeđe, a neke češće opravdavaju. Na primjer, da bacanje djeteta treba zakonom zabraniti smatra 79 % sudionika, a udaranje po stražnici – njih 18%. Zabrana šamaranja stav je 60 % sudionika. Čak 41 % sudionika ne zna je li tjelesno kažnjavanje u RH zakonom zabranjeno. Svaki četvrti sudionik spomenutog istraživanja nekoliko puta godišnje svjedoči situaciji kada odrasla osoba ''disciplinira'' dijete tjelesnim kažnjavanjem, a 8 % tome svjedoči nekoliko puta mjesečno. Čak 45 % osoba željelo je reagirati i pokušati spriječiti osobu u korištenju tjelesnog kažnjavanja, no nisu znali kako.

Za bolje sutra

Tjelesno kažnjavana djeca mogu postati djeca koja će skrivati važne stvari o sebi od roditelja u strahu od batina. Takva će se djeca nerijetko opisati kao zločesta i mogu taj pridjev nositi kao etiketu. Iako se djeca možda ne mogu sasvim izraziti o ovim kompleksnim emocijama, postoji rizik da se počinju identificirati u zrcalu nedovoljno dobrog djeteta. Srećom, roditelji mogu učiniti puno kako bi svom djetetu pružili drugačije, pozitivno iskustvo.

Ako ste roditelj, možete uvesti (ako ga već nemate) pravilo da u vašem kućanstvu neće biti tjelesnog kažnjavanja – što treba biti odluka svih odraslih ukućana koji na neki način sudjeluju u odgoju. Preispitajte svoja uvjerenja kroz istraživanje literature ili razgovor sa stručnjakom. Razmislite jeste li se ikad ispričali svom djetetu i što općenito mislite o tom postupku. Unaprijed razmislite o primjerenim posljedicama za nepoželjno ponašanje. Ako ne znate alternativu, ne znate kako dalje, obratite se stručnjaku.

Dobri roditelji rade na sebi i priznaju svoje greške!

Jedan od najsnažnijih alata u odgoju zapravo su nagrade. Nagrade ne moraju biti materijalne. Mogu biti u obliku pohvale, zagrljaja, neke djetetu drage privilegije, a šalju poruku o tome što je poželjno ponašanje. Privilegije mogu biti u obliku nekih aktivnosti u kojima dijete uživa, ali ne smiju uključivati bazične potrebe djeteta (npr. obrok, zagrljaj, sigurnost, ljubav) jer to dijete treba imati bez obzira na svoje ponašanje. Nagrađivanje poželjnog ponašanja nekom privilegijom (i/ili pohvalom) može imati snažan povoljni utjecaj na ponašanje djeteta.

Djeca će radije nešto činiti zbog nagrade nego što nešto neće zbog straha od kazne

Isticanje truda i djetetovih snaga kroz pohvalu može imati povoljni utjecaj na samopouzdanje djeteta, sliku o sebi i osnažuje odnos roditelja i djeteta. Roditeljska ljubav ne bi trebala biti nagrada ili privilegija (nešto što se zaslužuje) jer bi ju svako dijete trebalo imati bez obzira na postupke. Kazne također mogu imati svoje mjesto u odgoju, ali u obliku uskraćivanja nekih privilegija (npr. skraćivanje gledanja televizije). Tjelesno kažnjavanje nikada nije opravdan odgojni postupak i uvijek postoji alternativa.

Ako zaista smatramo da smo dobro ispali iako su nas tukli – neka, no ljudi su dobro usprkos batinama, a ne zbog njih. Znači li to da trebamo nastaviti s metodama za koje znamo da nemaju dobar ishod?

Izvor: Nepopularna psihologija