Želim da moja djeca što dulje vjeruju u Djeda Božićnjaka - saznajte zašto

Nedavno sam sa svojim prijateljicama vodila zanimljivu polemiku o temi iz naslova i o njoj razmišljam cijelo blagdansko vrijeme. Naime, jedna od nas pokazuje blage karakteristike Grincha, dok smo druga prijateljica i ja hodajući pomoćnici Djeda Božićnjaka s 30+ godina! Od kada znam za sebe, neopisivo volim Božić, a što sam starija, to sam luđa i uživljenija u sve što dolazi s blagdanima. Kako su došla djeca, time je i moja sreća bila veća što ću konačno svu radost i toplinu Božića moći prenijeti nekom drugom.

U jednom sam neumoljiva – inzistiram i neopisivo se trudim da što duže vjeruju u Djeda Božićnjaka. Malog Isusa. Vilenjake. Orašare. Patuljke. Svetog Nikolu. Ma, shvatili ste. Neka vjeruju u svu tu posebnu čaroliju oko Božića, oko poklona ispod bora za koje do daljnjega ne bi trebali saznati da ih pakiraju mama i tata. Sličnog je stava i moja najbolja prijateljica, međutim da ne bi sve bilo idealno, pobrinula se naša Treća (zovimo ju tako u tekstu) koja nas je pitala zašto lažemo djeci i do kada mislimo to raditi...

Ona od pete godine zna da nema nikakvog Djeda Božićnjaka, da darove kupuje mama i ne planira ni svoju djecu odgajati u laži.

Molim? Dajte mi minutu da udahnem i dođem sebi. Laži?  O kakvim lažima onima priča? Pa tu ništa nije lažno. Možemo li se na trenutak svi prešutno dogovoriti da čarolija postoji i da nećemo reći djeci tu "golu istinu"? Zašto bi itko na ovom svijetu na kojem već ima toliko ružnog i okrutnog, poželio probušiti balončić sreće djetetu koje jedva čeka božićno jutro?

Nije tu bit ni samo božićno jutro. Tu su sva ova četiri tjedna adventa i pripreme za Božić kada je zaista jednostavno i lijepo prepustiti se čaroliji i uživati u trenucima otvorena srca. Osobno uživam u kreiranju priča, prepričavanju predaja i običaja i, jednostavno, stvaranju novih uspomena uz stare tradicije. A sve oko nas u prosincu posebno je i ima svoju draž - od izrade božićnih keksića, slušanja božićnih pjesama, gledanja božićnih crtića i filmova, odlazaka na svete mise zornice, šetnje po hladnim adventskim trgovima, ukrašavanja doma, kićenja bora i onih klasičnih, djeci omiljenih „mitova“ o svetom Nikoli, otvaranju adventskog kalendara i dolasku Djeda Božićnjaka.

Svake godine snimam svoju dječicu na božićno jutro

Svake godine tradicionalno snimam dječje reakcije na božićno jutro, a te su mi uspomene sve draže i draže kako su oni stariji. Pogotovo zato što se toliko trudimo održati običaje i ne pokvariti čaroliju, da je još fascinantnije gledati njihova mala lica i radosne osmijehe koji su iz godine u godinu sve veći i ljepši. Dakako, nije poanta u tom Djedu Božićnjaku. Potrebno je djeci dobro objasniti zašto ih se na kraju godine nagrađuje i koliko je bila važna njihova dobrota, plemenitost i činjenje dobrih djela tijekom cijele godine.

Sama im ne planiram ni u jednom trenutku izričito reći da Djed Božićnjak ne postoji. Jasno mi je da će s vremenom shvatiti sami ili čuti negdje (nadam se da neće čuti verziju „poklone kupuju mama i tata“), ali što se mene tiče, on postoji i samo neka vjeruju. Ako to imamo u nama samima, tko je pozvan da  meni kaže da to nije istina? Što budu bivali stariji, planiram predaju prilagoditi, možda nas roditelje nazovem i Djedovim pomoćnicima, možda anđelima na zemlji, kako god vam drago. Bitno je održati istinski duh Božića i imati vjere u dobro. A onda su i čuda moguća, zar ne?

Nikad, baš nikad neću reći da sam lagala djeci. I ne želim im slomiti srce rečenicom: „Djed Božićnjak ne postoji, to su mama i tata...“ Ni sama ne znam kada sam ja to saznala, ali znam da mi moji nikad nisu rekli, a ja nisam htjela ni pitati. Bila sam dovoljno zrela, ali tužna što znam istinu. S druge strane, nisam htjela povrijediti mamu i tatu i njihov trud ako im priznam da znam. Ponosno priznajem sa sam dugo bila dijete koje ne želi odrasti te da sam u srcu zauvijek ostala dijete.

A sada, odvrnite đinglbelse u glavi, zamotajte poklone, pronađite to dijete u svom srcu i čekajte... Ho, ho, ho!

Foto: Pexels

 

Pripremila: