Ovo je faza u djetinjstvu kroz koju prolazi svako dijete, a za roditelje baš i nije najugodnija

Svako dijete tijekom odrastanja prolazi kroz različite faze koje su karakteristične po određenim ponašanjima i različitim vrstama razvoja. Neke od najočitijih jesu faze motoričkog i kognitivnog razvoja, a tu su i faze socijalnog i emocionalnog razvoja. Naravno, svako dijete drugačije je, stoga se i faze ponekad mogu pomaknuti koju godinu ranije ili kasnije, a ponašanja se mogu razlikovati. U dobi od dvije do tri godine kod velikog broja djece pojavljuje se faza koja roditelje može dovesti do ludila. Ponašanja koja neka djeca u toj fazi iskazuju, roditelje mogu zabrinuti, ali uglavnom je riječ o nečem prolaznom i roditelji se s tim jednostavno moraju pomiriti. Ako vas zanima nešto više o ovoj tematici, nastavite čitati. 

Faza negativizma

Vjerujemo da se nekim roditeljima djece koja su vrtićke dobi, čini kako njihovi mališani konstantno govore „ne“. Ma koliko to bilo frustrirajuće i ponekad zabrinjavajuće, važno je znati da je riječ o normalnoj i prolaznoj razvojnoj fazi. Ona se javlja oko druge godine djetetova života i u razvojnoj psihologiji naziva se negativizam. Laički rečeno, to je ono razdoblje kada dijete koje je inače bilo drago i poslušno, odjednom postane neposlušno i tvrdoglavo. Tijekom te faze dijete testira granice, ponaša se suprotno od onoga što roditelj traži i očekuje, a riječi „ne“ i „neću“ sastavni su dio gotovo svakog razgovora. Kod neke djece to je izraženije, dok kod neke djece može proći gotovo neopaženo.

U dobi kada se ova faza obično javlja, djeca postaju svjesna svog identiteta i vlastite volje. Shvaćaju da se mogu suprotstavljati drugim osobama i odbijati učiniti ono što se od njih traži. Testiranje granica i autoriteta postaje svakodnevno. Mentalne i fizičke sposobnosti najčešće su razvijenije od govornih, što na dijete može djelovati frustrirajuće jer ne zna kako se izraziti, a emocije koje ga preplavljuju, vrlo su intenzivne i izmjenjuju se brzo. Sve to roditelje u nekom trenutku počne izluđivati i pitaju se gdje su pogriješili. Činjenica je da vjerojatno nisu pogriješili ni u čemu jer faza negativizma nije nešto što je nužno zabrinjavajuće. Sasvim suprotno, brojna znanstvena istraživanja ističu ju kao poželjnu jer doprinosi razvoju samostalnosti kod djeteta. 

Dječji inat i prkos

Faza u kojoj dijete iskazuje prkos i inat, normalan je dio odrastanja. Međutim, koliko god takva ponašanja bila sastavni dio odrastanja, svakom roditelju teško je ostati smiren kada dijete vrišti ili se bez razloga baca po podu. To nipošto ne znači da roditelji pogrešno odgajaju dijete, već ono istovremeno prolazi kroz brojne emocionalne i fizičke promjene koje često ne može razumjeti te posljedično ima burne reakcije. Takva „nepoželjna ponašanja“ roditelje tjeraju da djetetu na neki način prigovore, što kod djeteta izaziva dodatnu frustraciju.

U dobi od dvije do tri godine dijete počinje shvaćati da je osoba, ma koliko neobično to zvučalo. Ono pokušava shvatiti što sve može, a što ne može i to odraslima djeluje kao inat i prkos. Razumljivo je da to kod roditelja izaziva frustracije i osjećaj nemoći, ali takva ponašanja djeteta nužno nisu loša jer djeca uče kroz događaje i posljedice kao i kroz pokušaje i pogreške. Djeca jednostavno moraju naučiti savladati svoje emocije. Poželjno je djetetu dopustiti da samo donosi neke odluke jer tako će osjećati da ima kontrolu i burne reakcije bit će znatno smanjene. Naravno, nikada ne treba odlaziti u ekstreme jer treba se znati da je roditelj taj koji ima autoritet, ali ništa loše neće se dogoditi ako djetetu, primjerice, ponudite da samo odluči koju od dvije majice želi obući. Fleksibilnost mora postojati jer čvrsta pravila i svakodnevne zabrane u nekim situacijama kod djeteta će samo produbiti inat i prkos, ali to nipošto ne znači da pravila trebaju izostati u potpunosti. 

Tantrumi i ispadi bijesa

Sigurna sam da ste barem jednom svjedočili situaciji kada dijete odjednom „poludi“ nasred supermarketa jer zahtijeva da mu majka nešto kupi.  Majčine molbe, oštriji ton i sve ostalo ne pridonose tome da se dijete smiri. Njoj je neugodno, a ljudi komentiraju da je dijete neodgojeno i razmaženo. Međutim, koliko god sve to bilo neugodno za sve prisutne. činjenica je da bilo kakav postupak te majke najčešće neće imati učinka. Naime, u fazi negativizma učestalo je da dijete ima intenzivnije emocionalne reakcije kroz ispade bijesa. Popularno ih nazivamo tantrumima, a svaki roditelj zna da oni nisu ni najmanje ugodni i da uglavnom prođu sami od sebe. Važno je da roditelji osvijeste da djeca to ne rade zato što su nezahvalna ili zato što ne poštuju roditelje te da ne shvaćaju takvo ponašanje osobno.

Iako je jednostavnije popustiti pred zahtjevima djeteta kada vrišti u javnosti, u konačnici je to pogrešno. Naime, dijete će zapamtiti da takvim postupcima može dobiti ono što želi i polako će to postati djetetov ustaljeni obrazac ponašanja što nijedan roditelj ne želi. Pustite dijete da ga prođe bijes, a kada se smiri, razgovarajte s njim jer dijete mora naučiti da ne može uvijek sve biti po njegovom. Nipošto na djetetov bijes nemojte reagirati vikanjem, agresijom ili dodatnim provokacijama jer situacija će samo postati još gora. To je lakše reći nego učini, ali mirnoća u reakciji roditelja ključna je. Za konkretne savjete u nekoj situaciji svakako je poželjno obratiti se stručnjacima, pogotovo ako se tantrumi kod vašeg djeteta događaju često.

Kako postaviti granice?

Svako dijete različito je, tako da faza negativizma kod nekog djeteta može biti izraženija, dok kod drugog djeteta može biti jedva primjetna. Intenzitet se razlikuje jer su neka djeca jednostavno težeg temperamenta, ali činjenica je da roditelji ne mogu zamahnuti čarobnim štapićem kako bi magično nestalo ono što ovu fazu karakterizira. Međutim, neke granice moraju postojati kako ponašanja iz ove faze ne bi postali ustaljeni obrasci ponašanja kod djeteta. Postavlja se pitanje kako onda postaviti granice djetetu. Magična formula ne postoji jer, ponavljamo, svako dijete uistinu je različito.

Neka pravila moraju postojati, a važno je da ona djetetu budu jasna i da ih razumije. Isto tako, pravila ne treba biti previše jer to će samo produbiti frustraciju djeteta i izazvati kontraefekt. Dijete također mora razumjeti kakve će posljedice biti ako  prekrši neko od pravila, a roditelj treba biti dosljedan u tom dijelu. Onda kada dijete izgubi kontrolu te ima napad bijesa, poželjno je izdvojiti ga negdje na „hlađenje“, a kada se smiri, važno je porazgovarati s djetetom i pomoći mu da shvati svoje osjećaje kako bi ih u budućnosti znalo iskazati na prihvatljiviji način. Podrazumijeva se da dijete treba i pohvaliti onda kada pravila ne krši jer to je najbolji način za „jačanje“ pozitivnog ponašanja. Nadalje, djeca uče gledajući svoje roditelje, tako da je ključno biti pozitivan model djetetu. Zaključno, važno je suosjećati s djetetom i pružiti mu ljubav, toplinu i dosljednost jer to su potrebe koje svako dijete na svijetu ima.

Foto: Unsplash

 

Pripremila: