Emotivno pismo o razvodu braka - što mi je pomoglo da se oporavim?

Scenarij „živjeli su sretno do kraja života” u mom se slučaju nije obistinio. Zaljubljenost, zanesenost, zajednički život, ljubav, brak, usponi, padovi i razvod. Ovako bi u najkraćim crtama opisala moju priču. Ili, još kraće, od ljubavi do ludila. Tako sam se osjećala kada sam se borila s tugom, strahom, osjećajem neizvjesnosti, ranjivosti, kada sam preispitivala svoje odluke, krivila se, sumnjala u svoje postupke, bojala se praznog životno prostora u kojem je do nedavno bio i on.

 

Nije u pitanju treća osoba ili prevara

U našem slučaju nije bilo treće osobe ili prevare, ali tu su bila djeca i godine zajedničkog suživota koje su bile prekinute, kako se to popularno kaže, zbog nepomirljivih razlika. Teško je gledati kako se osoba koja voliš pretvara u nekog stranca, kako vam interesi postaju poptuno drugačiji, a suživot sve teži. Još je teže donijeti odluku o razvodu, ali nitko vas ne pripremi na ono što slijedi. Upravo zato željela bih progovoriti o tom izazovnom periodu nakon što počne brakorazvodna parnica.

 

Koliko god bila sigurna u svoju odluku, kada sam angažirala odvjetnika, osjećala sam se kao da izdajem samu sebe jer sam prije nekoliko godina obećala biti tu „u dobru i zlu”. Reći djeci da mama i tata više neće živjeti zajedno, bilo je neopisivo teško. Zbunjenosti i tuga na njihovim licima, kidala mi je srce. Kao da to nije dovoljno bolno, dolazi trenutak pakiranja kovčega, napuštanja zajedničkog stana i skidanja burme s prsta.

 

Život se mijenja na mnoge načine

Velika je zabluda ta da se nakon razvoda odmah ulazi u novi, sretni period života. Po danu sam se borila s obvezama i pokušavala održati stabilnu dnevnu rutinu a po noći sam plakala, bila uplašena i iscrpljena, dok nitko nije gledao. Pitanja o brizi za djecu, financijama, organizaciji života, o tome kako biti slobodna žena nakon 7 godina braka i sl., nisu mi dale mira.

Bolno je okončati brak, život se mijenja na mnoge načine i potrebno je neko vrijeme da se ponovno stane na noge. Nekadašnji zajednički prijatelji gledaju vas sa žaljenjem u očima i pokušavaju utješiti s izjavama kao što su: „Ah danas se svi rastaju” što nimalo ne pomaže. Osim toga, krug prijatelja i poznanika uvelike se mijenja. S nekima sam u potpunosti izgubila kontakt, a s drugima se taj kontakt značajno prorijedio i izgubio na kvaliteti. Sve to doprinosi osjećaju usamljenosti.

Plakanje pomaže!

Potom je došla faza kada nisam mogla biti u njegovoj blizini. A kada imate zajedničku djecu, to je nemoguće. Svaki susret bio je neugodan, težina se osjećala u zraku i dolazilo je do konflikata. Ali to je sve proces koji se ne može ubrzati. I kada bi me sada netko pitao za savjet, jedino što bih mu mogla reći, jest da će biti teško, stresno i bolno te da ne pokušava ubrzati proces zacjeljivanja i oporavka.

Meni je pomoglo kada sam spustila svoje zaštitne zidove i plakala kada god sam imala potrebu za time. S obzirom na to da je moj bivši suprug i naša djeca jedina obitelj koju imam, potražila sam podršku terapeuta kako bih i dalje bila dobra mama kakvu oni zaslužuju, ali i da bih dobila podršku koja mi je bila potrebna. Nisam mogla predvidjeti budućnost, ali sam ju počela planirati, postavljati si male ciljeve koji me tjeraju naprijed. To mi je vraćalo nadu jer je razvod utjecao i na moju sliku o sebi.

 

I dalje se povremeno osjećam usamljeno i nesigurno

Nakon što je prošlo više od godinu dana od razvoda, i dalje se povremeno osjećam usamljeno i nesigurno. Reorganizaciji svakodnevice prišla sam tako da se maksimalno posvetim djeci i najbolje iskoristim zajedničke trenutke. Trenutačno nemam vremena uvoditi u svoj život novosti poput hobija iako sam dobivala takve savjete. Trudim se uživati u svakodnevnim malim stvarima koje me vesele, ne razmišljati previše o prošlosti, već gledati prema naprijed.

Foto: Canva

Pripremila: