Kada naša znatiželja prelazi granicu pristojnosti i pretvara se u neukusna pitanja?

 

Ljudi su društvena bića i svi u većoj ili manjoj mjeri tražimo socijalni kontakt. Uglavnom je ovdje riječ o obitelji i prijateljima, kolegama ili poznanicima. Sa svakim od njih razvijemo poseban, drugačiji odnos s otprilike određenim granicama koje ne bismo trebali prijeći ako želimo izbjeći neugodnosti. Svi znamo da su ljudska komunikacija i interakcija ponekad recept za potpuni neuspjeh, posebno kada se nađete u situaciji da vam se netko previše upliće u privatni život ili u stvari koje ga se uopće ne bi trebale ticati

Barici, Marici, Katici i ostalim pripadnicama ne toliko tajnog društva zvanog „Sve vidim, sve znam“, rasprava i preduboko ulaženje u tuđi život glavni su hobi. Znatiželja je potpuno prirodna, ljudska, normalna i neizbježna. I sama sam znatiželja i volim znati što mi se događa u susjedstvu. Takve informacije dolaze nam bez da ih tražimo jer ljudi vole pričati o životima drugih pa se jutarnji pozdrav s prvim susjedom vrlo brzo može pretvoriti u diskusije o tuđim životima. Ali ne pada mi na pamet ljudima kojih se to dotiče zamarati s pitanjima, dijeliti savjete i stvarati nelagodu. Vrlo je važno imati ukusa i znati odrediti do koje granice smijemo ići s postavljanjem pitanja. Ako ste nešto i saznali, a osoba o kojoj je riječ nije vam to sama rekla, najpristojnije je ne reći ništa.

Davanje savjeta koje nitko ne traži također bih svrstala u tzv. zabadanje nosa gdje ne treba. Ovdje se ne radi o davanju savjeta prijateljici ili bliskome članu obitelji u spontanom razgovoru, već o prisilnom i potpuno iznenadnom savjetovanju o intimnim stvarima. Mislim da se mlade, nedavno udate djevojke često susreću s pojedincima koji ipak malo previše prelaze granicu dobrog ukusa i postavljaju pitanja koja ih se uopće ne tiču. Najgore pitanje koje često čujem, odnosno prečesto, pitanje je „Kad će beba? Što čekate?" Unutarnji protok misli: „Evo čekala sam tebe da me pitaš, podsjetiš i eventualno savjetuješ kako se to radi, pa se bacamo na posao.“ Svi koji čitate i postavljate potencijalnim mamama ovakva pitanja bez da vam je ona to prva napomenula, prestanite. Odmah. Hvala.  Imam susjedu od koje često na blagajni u dućanu dobivam savjete o odnosima s mužem u braku, broju djece koje bismo trebali imati i sličnim stvarima. Nekako smatram da je ta pretjerana i stalna potreba za dijeljenjem savjeta povezana s vlastitim samopouzdanjem, točnije njegovim nedostatkom. Dijeleći nekome savjete osjećaju se ugodnije, smatraju se važnijima (uglavnom ovdje mislim na starije generacije prilikom interakcije s mladima). Ponekad su savjet korisni i vrijedni slušanja, ali ponekad je riječ o potpunoj suprotnosti. 

Mislim da je ta ljudska potreba za pretjeranim ulaženjem u osobne stvari,osim znatiželje, povezana s nekim nedostacima u vlastitome životu, kao što su npr. izostanak hobija ili interesa, nezadovoljstvo poslom ili bračnim odnosom. S drugima se uspoređujemo neprestano, na svjesnoj ili nesvjesnoj razini. Ponekad je lakše boriti se s vlastitim problemima ako znamo da npr. susjeda s trećeg kata prolazi isto. Osim poistovjećivanja s nekime, slučaj koji je mnogo češći (nažalost) ljudska je zavist. Netko ima ono što vi želite, ali ne znate kako to postići. Naravno je da će vas sve zanimati pa ćete postavljati i pretjerano detaljna, osobna ili poslovna pitanja koja ne biste trebali i u glavi vašeg sugovornika dobit ćete malenu etiketicu zabadala. Što se tiče nedostatka hobija, ne pada mi na pamet odgovarati na pitanja ljudima kojima je to čista zabava. Moj život nije nečija sapunica.  Nažalost, ljudi vole dramu te slušati i pričati o tuđim problemima jer njihovi vlastiti tada padaju u drugi plan.



Ljudi koji imaju veći interes za vašim životom, a ne svojim bit će uvijek. Mislim da je potrebno naučiti postaviti granice i u slučaju da vam nešto smeta, recite to direktno i odmah. Svjesna sam da je to s članovima obitelji ponekad teško, ali ako vam njihova pitanja stvaraju nelagodu ili jednostavno neke stvari želite zadržati za sebe, granice su itekako potrebne. Ljutnja, tuga, frustracija ili iznenađenost samo su neke od emocija koja su normalne u situaciji kada nekome kažete „Hej, molim te nemoj mi postavljati takva pitanja. Ne želim na njih odgovoriti.“

Iz osobnog iskustva mogu reći kako se osoba smiri i prihvati trenutno stanje. Ponekad je teško misliti na sebe, svoju intimu i životne odluke staviti na prvo mjesto nauštrb vama bliskih osoba. S poznanicima i kolegama na poslu drugačije je i mnogo lakše (uglavnom).

Nadalje, prema osobnom iskustvu rekla bih da mlađe generacije imaju mnogo jači i prisutniji osjećaj za nečiji privatni život pa samim time rjeđe zabadaju nos u tuđe stvari. Nećemo pretjerano generalizirati, ali od deset osoba za koje sam smatrala da se previše guraju tamo gdje ne treba, osmero ih je bilo starije od 50 godina.



Da sumiramo, pitanja o plaći, djeci, problemima u obitelji, zdravstvenim problemima i odnosu s partnerom jedan su veliki NE za sve susjede, poznanike i sve ostale s kojima to osoba ne želi podijeliti. Dok ona sama ne odluči pričati o takvim stvarima, nikako nemojte postavljati spomenuti pitanja. Naravno, dosta toga ovisi o prisnosti s osobom. Ako granice za takva pitanja ne postoje, to je u redu. Međutim, ako vam osoba indirektno pokazuje da neke stvari ne želi podijeliti s vama, poštujte to. Nije na odmet dati osobi  priliku da uz što manju nelagodu na vaše pitanje ne odgovori, posebice ako još niste sigurni gdje je granica. „Ako ti je neugodno ili ne želiš odgovoriti, to je potpuno u redu.“ Jednostavna, blaga a opet direktna rečenica kojom osobi pružate izlaz.

Svi se ponekad zanesemo i gurnemo svoj nosić tamo gdje mu nije mjesto. Najvažnije je to spoznati, zapamtiti i iz toga izvući lekciju.


Popularne tetovaže 2020. - odraz emocija, stavova i vrijednosti


Autorica: Kristina Klasnić Ihasz

Foto: Canva

Pripremila:
Ženski RecenziRAJ
Tagovi:

vaš komentar

Prijavi se putem

komentari

Za ovaj članak nema komentara.