Između dva zla - siromaštvo ili nasilje

Zašto žene ostaju u nesretnim brakovima (ili izvanbračnim vezama) u kojima je često prisutan i neki oblik nasilja (ili više njih)? Ovo je pitanje koje se često postavlja, a na koje nema univerzalnog odgovora. Svaka žena koja se nalazi u nesretnom braku, a koja je uz to doživjela ili dugotrajno trpi nasilje od strane svog partnera, nalazi se u specifičnoj situaciji koja je uvjetovana različitim faktorima - emocionalnim, psihološkim, socijalnim, ekonomskim, kulturnim, religijskim itd, međutim jedan od ključnih faktora koji mora biti zadovoljen da bi žena imala ikakvih mogućnosti za napuštanje nesretne i nasilne veze, jest njezina ekonomska neovisnost u odnosu na partnera.

 

Mogu li financije doista biti presudan faktor?

Iako zastupam stav da generalizacija uglavnom nije prihvatljiva i da svako pravilo može imati iznimku, mišljenja sam da financije itekako mogu biti presudan faktor za ostanak u nesretnim i nasilnim vezama/brakovima. Naime, ekonomska neovisnost neophodna je za eliminaciju i bijeg od zlostavljanja jer činjenica je da mnoge žene koje žive u nasilnim i nesretnim vezama često moraju odabrati jedno od dva zla: siromaštvo ili nasilje. Navedeno je još izraženije kada su u cjelokupnoj situaciji prisutna i djeca.

Ako pogledamo situaciju u društvu (ne samo u Hrvatskoj), možemo zaključiti da žene nikako nisu u ravnopravnom položaju s muškarcima. Mnogi će reći kako su to gluposti i postulati koje zastupaju agresivne feministkinje, ali stvarnost je drugačija. Istina, djevojke i žene danas su u boljem položaju nego što su bile naše prabake i bake, ali daleko je to od idealnog. Za potrebe ovog članka fokusirat ću se na ekonomski aspekt neravnopravnosti, a primjere možemo pronaći posvuda. Navest ću samo neke od njih.

Sigurna sam da među našim čitateljicama postoje žene koje su manje plaćene za isti posao u odnosu na muške kolege. Neka od pitanja koje poslodavci postavljaju ženama prilikom razgovora za posao rijetko ili nikada se ne postavljaju muškarcima. Stopa ekonomske aktivnosti i zaposlenosti žena znatno je niža, stopa nezaposlenosti viša, a žene u prosjeku duže čekaju posao te su manje plaćene u odnosu na muškarce. Ako sagledamo pozicije moći, u velikoj većini na njima se nalaze muškarci. Dovoljno je pogledati Hrvatski sabor koji u ovom mandatu ima 151 zastupnika od kojih je samo 48 žena što čini niskih 32 %. Situacija nije ništa bolja ni kada su u pitanju rukovodeće pozicije u tvrtkama gdje većinu ponovno čine muškarci.

Ekonomska ovisnost važan je aspekt kada raspravljamo o ženama koje ostaju u nesretnim i nasilnim brakovima. Ona se odnosi na situaciju u kojoj žena nije u stanju u potpunosti pristupiti ekonomskim prilikama i resursima pomoću kojih bi samostalno oblikovala vlastiti život i zadovoljila svoje i potrebe svoje djece. Moe (2008) navodi kako će se žena žrtva nasilja teško odlučiti na napuštanje nasilnog partnera ako je ekonomski o njemu ovisna. S druge strane, ako je žena financijski neovisna, automatski je u boljoj poziciji za preživljavanje, pronalazak sigurnosti te uzdržavanje sebe i djece.

 

Ekonomska ovisnost vs. ekonomsko nasilje

Jeste li čule za pojam ekonomskog nasilja? Najčešća je podjela nasilja na fizičko, psihičko i seksualno, međutim to nikako ne znači da su to jedini oblici nasilja. Ekonomsko nasilje odnosi se na oblik nasilja o kojem se malo govori i koje ljudi često ne prepoznaju niti ga definiraju kao nasilje. Što ono podrazumijeva? U RH je regulirano Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji te je definirano kao „zabrana ili onemogućavanje korištenja zajedničke ili osobne imovine, raspolaganja osobnim prihodima ili imovinom stečenom osobnim radom ili nasljeđivanjem, onemogućavanje zapošljavanja, uskraćivanje sredstava za održavanje zajedničkog kućanstva i za skrb o djeci. Jednostavnije rečeno, riječ je o svim ponašanjima kojima nasilnik ograničava, kontrolira i iskorištava ženine ekonomske resurse i potencijale (Klasnić, 2014).

Ekonomska ovisnost i ekonomsko nasilje nisu sinonimi i važno ih je razlikovati. Ekonomska ovisnost može biti rezultat ekonomskog nasilja, ali i ne mora. Primjerice, ostale ste bez posla i bez vlastitog izvora prihoda što je dovelo do ekonomske ovisnosti o vašem partneru. To nipošto ne znači da ste žrtva ekonomskog nasilja. Sasvim suprotno, takve teške životne situacije dovode do toga da mnogi partneri jedno drugome pružaju uzajamnu podršku i pomoć koliko god je to u njihovoj mogućnosti. Nadalje, mnoge žene samostalno odluče biti domaćice i ne ulaze na tržište rada, već brinu o djeci i kućanstvu te su ekonomski ovisne o svom partneru koji je „hranitelj obitelji“. Sasvim je u redu ako je to odluka koju su partneri donijeli zajednički i dobrovoljno.

S druge strane, ekonomska ovisnost žene o partneru može se pojaviti i kao posljedica ekonomskog nasilja. Primjerice, ako partner želi onemogućiti pristup vašem vlastitom novcu, ako vam ne dozvoljava da ga trošite već želi nad njime imati potpunu kontrolu, ako onemogućava da se obrazujete, zaposlite ili napredujete na poslu, a sve s ciljem da nad vama ima kontrolu, riječ je o ekonomskom nasilju.

Zabrinjavajuće je to što stručnjaci i društvo općenito prethodno navedene obrasce ponašanja ne klasificiraju kao nasilje. Klasnić (2014) navodi kako žene većinom zapravo ne imenuju takva ponašanja "nasiljem" iako imaju osjećaj da ona nisu u redu. Sva takva ponašanja zakonski su kažnjiva, ali ih je vrlo teško dokazati. Nadalje, veze u kojima je prisutno ekonomsko nasilje najčešće karakterizira i prisutnost drugih oblika nasilja kojima se nasilnik koristi kako bi održao svoju kontrolu i moć nad žrtvom. Istraživanja pokazuju da je ekonomsko nasilje prisutno u dvije trećine veza u kojima postoji fizičko nasilje muškarca nad ženom. Isto tako,  financijski problemi učestalo mogu biti „poticaj“ za druge oblike zlostavljanja uključujući fizičko, psihičko i seksualno nasilje. Moguće je da se ekonomsko nasilje pojavi i samostalno, ali takvi primjeri znatno su rjeđi.

Tko je u riziku za doživljavanje ekonomskog nasilja?

Istraživanja pokazuju da veći rizik za doživljavanje ekonomskog nasilja imaju one žene koje su u djetinjstvu doživjele fizičko nasilje od strane svojih roditelja, žene čiji partner pretjerano konzumira alkohol i pokazuje veću sklonost kockanju i klađenju. Nadalje, u većem su riziku žene koje parteri vrijeđaju, omalovažavaju, kontroliraju te žene koje se nalaze u vezama u kojima postoje veći financijski problemi i u kojima partneri važne obiteljske odluke ne donose zajednički i ravnopravno, već svatko zasebno. Osim toga, važna su i obilježja zajednice u kojoj žena živi. Naime, ekonomsko nasilje zastupljenije je u tradicionalnim i patrijarhalnim zajednicama.

 

Što kao društvo možemo napraviti po pitanju žena koje od bijega sprječavaju financije?

Ne treba čuditi što se žene teško odlučuju na napuštanje nasilnog partnera kada su o njemu ekonomski ovisne (posebno one koje imaju malu djecu). Osobno, prije nego si dam za pravo komentirati nečije životne izbore, pokušam se „staviti u cipele“ te osobe. Zamislite da imate malu djecu, nezaposleni ste, nemate nikakav vlastiti izvor prihoda. Nemate podršku obitelji i prijatelja te ste potpuno ekonomski ovisni o partneru koji jedini ima plaću u obitelji. Kada trebate kupiti tampone, morate pitati partnera za tih dvadesetak kuna. Takav život nije jednostavan općenito, a kamoli kada je u sve uključeno i nasilje, neovisno o njegovom obliku. Ako se i odluče za napuštanje nasilnog partnera, žene se često moraju boriti s velikim dugovima i financijskim problemima, a mnoge su morale napustiti svoj dom s vrlo malo materijalnih ili financijskih resursa, nedovoljno da bi zasnovale kućanstvo za njih i njihovu djecu. Upravo zbog toga mnoge žene žrtvuju se i ostaju u nasilnim vezama smatrajući kako time svom djetetu čine „manje zlo“.

Što kao društvo možemo učiniti? Rekla bih da je za nove generacije ključ edukacija i prevencija. Smatram kako bi djecu u osnovnoj školi trebalo učiti o ovoj tematici i o nasilju generalno u puno većoj mjeri nego što to čine sada. Nadalje, mislim da  su mediji nedovoljno osjetljivi i zainteresirani za ovu tematiku što dovodi do vrlo niske javne osviještenosti o ovom društvenom problemu. Smatram da najvažniju ulogu imaju roditelji koji svoje sinove trebaju odgajati na način gdje se svaki oblik nasilja karakterizira neprihvatljivim, a roditelji ženske djece svojim kćerima trebaju jasno dati do znanja da ne trebaju trpjeti ni jedan oblik nasilja. Podršku im možete pružiti i ako im date do znanja da ćete uvijek biti tu za njih i da se imaju gdje vratiti ako veza ili brak iz nekog razloga ne uspiju. Sjećam se svoje bake koja mi je uvijek govorila da je ljubav predivna, ali da uvijek nastojim „imati svoj dinar“ kako ne bih ovisila ni o kome.

Neki konkretni potezi koje bi država mogla učiniti kako bi pomogla ženama koje nalaze u nesretnim/nasilnim vezama u kojima su ekonomski ovisne:

  • osiguravanje smještaja dok žena financijski „ne stane na noge“ (pritom ne mislim na smještaj u sigurnoj kući kojih ionako nema dovoljno u Hrvatskoj)

  • financijska pomoć u dovoljnom iznosu s obzirom na vrijeme u kojem živimo

  • pomoć u pronalasku posla

  • pomoć vezana uz čuvanje djece dok je žena na poslu (osiguravanje smještaja u vrtić, dadilja i slično)

  • pomoć u profesionalnom napredovanju (prekvalifikacije, dokvalifikacije, stručno usavršavanje i slično)

  • dostupnija psihološka, psihoterapijska i savjetodavna pomoć

  • uvođenje programa za integriranje žena u netradicionalna zanimanja

  • uvođenje programa za poticanje ženskog poduzetništva

  • uvođenje ciljanih programa za samohrane majke kojima prijeti najveća opasnost od nezaposlenosti, ali i od socijalne isključenosti

  • brži sudski postupci i strože kazne za nasilnike

  • puno veća i konkretnija zaštita žena žrtava nasilja kako ne bi morale strahovati za vlastitu sigurnost i zdravlje

Foto: Unsplash / Canva

 

Pripremila: