Zašto nam strani radnici u Hrvatskoj toliko smetaju ?

Nakon dočeka Nove godine na glavnom trgu u Zagrebu, društvene mreže preplavili su komentari o stranim radnicima u Hrvatskoj – „nepalska Nova godina“ kažu. Neki im se rugaju, neki ih brane. U zadnjih godinu dana strani su radnici postali naša realnost. Srećemo ih na ulicama većih, ali i manjih gradova (ja sam se iznenadila kad sam ih vidjela čak u Donjem Miholjcu), dovoze nam hranu, poslužuju nas u restoranima i kafićima, čiste urede, grade stanove, slažu police... Radnika u Hrvatskoj za te poslove nema – davnih su se dana raselili po Europskoj uniji i rade iste te poslove za puno više novaca jer u Hrvatskoj nisu mogli živjeti dostojanstveno. Zato Indijci, Nepalci i Filipinci postaju naša realnost i na njih se moramo, htjeli ili ne htjeli, naviknuti.

Meni je osobno degutantno čitati komentare ljudi koji se rugaju stranim radnicima u Hrvatskoj i koji ih smatraju nekakvom prijetnjom. Sjajno mi je što su došli dočekati novu 2024. godinu na glavni gradski trg u Zagrebu. Ne znam što bi točno trebali... Sjediti u svojim sobičcima i ne pokazivati se svijetu osim kad rade? Hrpa su radnika mladi ljudi koji žele živjeti isto kao što i mi živimo – družiti se, zabavljati, upoznavati nove kulture... Zašto mislimo da smo bolji od njih?

Stalno govorimo o tome da se trebamo prilagoditi zemlji u koju se selimo. Mladi strani radnici koji su slavili Novu godinu na glavnom trgu u Zagrebu, pravi su primjer prilagodbe jer nisam čula da su napravili neku predstavu sa svojim običajima (i da jesu, demokratska smo zemlja i svaka manjina zaslužuje svoja prava). Koliko sam vidjela po fotografijama, bili su odjeveni kao svaki prosječan Hrvat i slavili su isto kao i Hrvati koji su se našli na Trgu bana Jelačića. Jednom sam prilikom na jednom punk koncertu u Čakovcu vidjela grupicu mladih Nepalaca koji su skakali i vrištali na jedan meni jako drag punk bend. Meni je to bilo presimpatično. Kako to nije uklapanje u hrvatsku kulturu?

Nedavno me jedan Nepalac vozio kući taksijem iz izlaska. Budući da me pozdravio na engleskom, započela sam razgovor pitavši ga odakle je te kako mu je u Hrvatskoj. Bio je osupnut jer mu se inače skoro nitko ne obraća. Nije li to tužno?

Prisjetimo se svih naših ljudi koji su se raselili po Irskoj, Njemačkoj, Austriji, pa čak i SAD-u, Australiji... I oni su otišli u potragu za boljim životom kako bi olakšali život sebi i svojoj obitelji. U Beču se više čuje hrvatski / srpski / bosanski nego njemački jezik. Kako onda uopće možemo pomisliti da su ovi ljudi koji su odlučili otići na drugi kraj svijeta kako bi pobjegli od siromaštva i pomogli svojoj obitelji na bilo koji način manje vrijedni od nas?

Zašto ih ne podnosimo? Malodušni smo, bojimo se nepoznatog, frustrirani smo, bojimo se da će nam ukrasti poslove? Koji god razlog bio, budimo sretni što nam ima tko nositi hranu, što nas ima tko voziti kući nakon izlaska i što nas ima tko poslužiti u kafiću, restoranu ili trgovini.

Foto: Canva / Unsplash