Trebamo li primijeniti sve dobivene savjete ili se voditi vlastitim instinktom?
Koliko ste tekstova s ovim naslovom već pročitale? Znam, desetke. Treba li vam još jedan na ovu temu? Pa... osim ako niste veliki obožavatelj mog lika i djela, vjerojatno ne. Ili ste jednorog koji samo što nije dobio svoje dijete, a još uvijek nije naišao na ovakav tekst. Dajte mi priliku da ovaj bude malo drugačiji, s dozom mog humora i obojen crticama patetike.
Majka sam zasad jednoj kćeri, ali za nekih mjesec dana dobit ću i sina! Novi izazovi dobrodošli ste, strovalite se na mene!
Jedna činjenica ne može se pobiti. Moj je život promijenjen iz temelja i ništa nije kao prije djece. Sve škole koje sam pohađala, sva literatura, sve edukacije, razgovori na temu, sve je to veliko ništa dok u ruke ne primiš svog najboljeg životnog učitelja – svoju bebu, tvoje rođeno, iz utrobe tvoje. I sve što sam do sada nadobudno mislila da znam – palo je u vodu.
Mislila sam da sam pametnija od nekih mama i prije nego sam ja postala mama. Oh, jao. Zlatno pravilo za sve žene koje nisu postale majke – ne znate ništa i nitko vas ništa nije pitao. Gledala sam mnoge žene s djecom i mislila u svojoj glavi kako ja to tako neću ili hoću, kako im je dijete razmaženo, neodgojeno, premirno, čudno... Smijala sam se ženama koje su razvile znanost o spavanju i uspavljivanju djeteta. Mislila sam „Pf, pa dijete spava kad je umorno, što je tu toliko posebno i drugačije?!“. A danas sam na rubu pisanja vlastite knjige o spavanju bebe. Sve u svemu, dobro je dok sve ostane na „mislila sam“.
Onoga trenutka kad krenete dijeliti savjete roditelju, a vi sami niste roditelj, odmah idete na crnu listu jer realno... tko vas je što pitao? Neće vam trebati mnogo da naučite da su, kao i majke, sva djeca drugačija i jedinstvena i držite se onoga da što vrijedi za vas i vaše dijete, ne mora vrijediti za nekog drugog i njegovo mladunče.
Onoga trenutka kad krenete dijeliti savjete roditelju, a vi sami niste roditelj, odmah idete na crnu listu jer realno... tko vas je što pitao? Neće vam trebati mnogo da naučite da su, kao i majke, sva djeca drugačija i jedinstvena i držite se onoga da što vrijedi za vas i vaše dijete, ne mora vrijediti za nekog drugog i njegovo mladunče.
Naravno da je lijepo i poželjno dijeliti iskustva i mišljenja, osobito kad nađete osobu s približno sličnim iskustvima i djecom. Uzimajte savjete ljudi s dozom rezerve. To ćete shvatiti čim vidite da prvi savjet vaše kume nije upalio na vašem djetetu jer, naravno, to nije isto dijete. Neke stvari koje proživljavate u odgoju svog djeteta ustvari su jako intimne (iako je danas sve na društvenoj mreži) i zapravo je bolje i dobro imati mali krug osoba s kojima ćete o tome moći pričati bez da vaše izbore osuđuju. Razumijevanje koje nađete s druge strane neprocjenjivo je.
Kad smo kod razumijevanja, puno sam se češće susretala s nerazumijevanjem drugih majki. Naprosto je fascinantno koliko žene mogu biti tvrdoglave u nametanju svog mišljenja i stava bez da saslušaju drugu stranu i barem pokušaju razumjeti njezin problem. Nikad neću zaboraviti nerazumijevanje oko nemogućnosti dojenja svog djeteta s kojim sam se susrela od trenutka kad sam rodila. Danas na to gledam s osmijehom i ponosno kažem da je to bio moj izbor i da ću svakoj ženi rado pomoći svojim iskustvom jer mogu doslovno na prste jedne ruke nabrojiti žene koje su mene razumjele.
Slična stvar bila je s komentarima na zajedničko spavanje s djetetom. Tu sam naučila još jednu prekrasnu stvar u majčinstvu. Nikad ne govori unaprijed da ti nešto nećeš nikad. Jer hoćeš. I ugrist ćeš se za jezik. Sto puta. I nema veze. Učimo u hodu, a kako rastu djeca, mijenjamo se i rastemo i mi. Evo primjera iz mog iskustva.
Govorila sam da će moje dijete spavati jedino i isključivo u svom krevetiću jer joj je tamo najsigurnije, najmirnije i, Bože moj, neki se red treba znati. Prvo i osnovno, ja ne znam uopće odakle sam te postavke izvukla i zašto sam to zaključila. Ne samo da sam s mamom i tatom spavala i ja (i osjećala se najljepše i najvoljenije i najsigurnije na svijetu) nego ni ne znam odakle mi teza o sigurnosti dječjeg krevetića. Malo po malo, pogazila sam taj svoj princip, poklopila se rukama po ušima i shvatila da odgajam prekrasnu djevojčicu za čiju emocionalnu inteligenciju radim toliko puno s tim jednim naizgled malim činom što je svaku noć privijem uz nas i budim se uz nju. Nema ljepšeg, sigurnijeg, prirodnijeg osjećaja za obje. Trenutačno jesam u problemu i smišljam način kako da u krevet smjestimo još jedno dijete, ali i to ćemo riješiti u hodu. Osim ako mi sin ne bude jednorog koji će mirnije spavati u krevetiću.
Slična stvar bila je s komentarima na zajedničko spavanje s djetetom. Tu sam naučila još jednu prekrasnu stvar u majčinstvu. Nikad ne govori unaprijed da ti nešto nećeš nikad. Jer hoćeš. I ugrist ćeš se za jezik. Sto puta. I nema veze. Učimo u hodu, a kako rastu djeca, mijenjamo se i rastemo i mi. Evo primjera iz mog iskustva.
Govorila sam da će moje dijete spavati jedino i isključivo u svom krevetiću jer joj je tamo najsigurnije, najmirnije i, Bože moj, neki se red treba znati. Prvo i osnovno, ja ne znam uopće odakle sam te postavke izvukla i zašto sam to zaključila. Ne samo da sam s mamom i tatom spavala i ja (i osjećala se najljepše i najvoljenije i najsigurnije na svijetu) nego ni ne znam odakle mi teza o sigurnosti dječjeg krevetića. Malo po malo, pogazila sam taj svoj princip, poklopila se rukama po ušima i shvatila da odgajam prekrasnu djevojčicu za čiju emocionalnu inteligenciju radim toliko puno s tim jednim naizgled malim činom što je svaku noć privijem uz nas i budim se uz nju. Nema ljepšeg, sigurnijeg, prirodnijeg osjećaja za obje. Trenutačno jesam u problemu i smišljam način kako da u krevet smjestimo još jedno dijete, ali i to ćemo riješiti u hodu. Osim ako mi sin ne bude jednorog koji će mirnije spavati u krevetiću.
Prigovarali su mi da sam si nagomilala previše pomagala za djecu (njihaljka, prematalica, kuhalo...) uz argument „Kako smo mi nekad, a nismo imali ništa?“. Ne slušajte ih! Prije svega veliko bravo i hvala svim našim mamama i bakama koje su nas odgojile u ovakve ljudine kakve smo danas, a nisu imali ni baby gym ni nosiljku pa čak ni kolica, a zamislite, mi se danas usudimo imati čak dvoja!
Naravno, može se bez svega, ali jednako kao što ti ne treba ništa, naučila sam da mi treba sve. Naravno, ono što si mogu priuštiti u svom cjenovnom razredu. Majka sam koja je 90 % dana s djetetom sama i ako postoje stvari poput marame u kojoj nosim bebu dok kuham, zašto je ne bih imala? Zato što su prije ostavili bebu da plače u krevetu jer „ručak se morao skuhati“? Pa zovite me mama klokanica, ali ja biram ovaj način.
Ako vam treba i ta njihaljka za odlaganje bebe dok idete na toalet i uklapa se u vaš kućni budžet, ne dajte da vam netko kaže da je to glupost i olakšajte si. Na kraju krajeva, mame se same moraju organizirati. Najviše sam kao mama naučila o organizaciji i planiranju vremena i mislim da imam neki tajni master napisan nevidljivom tintom, moram si samo organizirati promociju. Koliko me strah svega što dolazi s drugom bebom, toliko se ludi organizator u meni raduje novom izazovu i planiranju dvostruke organizacije!
Ima dana kada se raspadam po svim šavovima i porama i kada moje dijete ni malo ne surađuje s mojom organizacijom, ali mislim da sve ovo vrijeme jako dobro hendlamo život i organiziranost. Nažalost, u takvim danima naučiš i da su mame često malo usamljene sa svojim problemima i da je puno dana kada misliš da će se cijeli svijet srušiti na tvoja leđa, a nitko to neće vidjeti, ne čuje i ne može ti pomoći. Nemaš baka servis da uzme nervozno dijete koje se probudilo plačući dok tebi gori dinstani luk i padaš s nogu. Ima dana kad brojiš sekunde i razmišljaš hoćeš li stići u toalet bez da se upiškiš u gaće. Ima jako puno takvih dana. Ali naučila sam da prođu, da ih se s odmakom vremena ni ne sjećam. Vrlo brzo zaboravim na umor i natečene noge jer kad si mama nagrade koje dobijete svaki dan od svog djeteta brišu sve te loše dane magičnim prstom.
U takvim situacijama često ni muž ne može priskočiti u pomoć jer radi. I ljutit ćete se puno na njega. Ne zato što radi i zato što ga nema, nego jer zapravo želite podijeliti sve te trenutke s njim. I onda on dođe s posla i traži odmor od sat vremena i tu kreće eksplozija, jer tko će vama omogućiti taj dragocjeni sat u danu? Ja sam naučila ukrasti ga od dana, gotovo svaki dan. I primjetila sam da ako to ne napravim sama za sebe, nitko mi ga neće darovati, a ja ću dugoročno biti nezadovoljna. Taj sat, koji tako brzo prođe (nekad je manje, nekad više, najčešće se srušim u krevet pa ga ne bude) vrijedi toliko mnogo. Smijat ćete se, ali tada ne idem van, ne idem na kavu, na pedikuru, znam doslovno sjediti u tišini, najčešće uz knjigu, listanje Instagrama ili seriju. Ili ono najdraže, uz Whatsapp party s bffmajkom. Majčinstvo me naučilo da sam zapravo veliki introvert i da mi socijalni kontakti i velika druženja ponekad čak stvaraju paniku. Najbolje mi je društvo baš ona. Nas dvije, u svim situacijama.
Naravno, može se bez svega, ali jednako kao što ti ne treba ništa, naučila sam da mi treba sve. Naravno, ono što si mogu priuštiti u svom cjenovnom razredu. Majka sam koja je 90 % dana s djetetom sama i ako postoje stvari poput marame u kojoj nosim bebu dok kuham, zašto je ne bih imala? Zato što su prije ostavili bebu da plače u krevetu jer „ručak se morao skuhati“? Pa zovite me mama klokanica, ali ja biram ovaj način.
Ako vam treba i ta njihaljka za odlaganje bebe dok idete na toalet i uklapa se u vaš kućni budžet, ne dajte da vam netko kaže da je to glupost i olakšajte si. Na kraju krajeva, mame se same moraju organizirati. Najviše sam kao mama naučila o organizaciji i planiranju vremena i mislim da imam neki tajni master napisan nevidljivom tintom, moram si samo organizirati promociju. Koliko me strah svega što dolazi s drugom bebom, toliko se ludi organizator u meni raduje novom izazovu i planiranju dvostruke organizacije!
Ima dana kada se raspadam po svim šavovima i porama i kada moje dijete ni malo ne surađuje s mojom organizacijom, ali mislim da sve ovo vrijeme jako dobro hendlamo život i organiziranost. Nažalost, u takvim danima naučiš i da su mame često malo usamljene sa svojim problemima i da je puno dana kada misliš da će se cijeli svijet srušiti na tvoja leđa, a nitko to neće vidjeti, ne čuje i ne može ti pomoći. Nemaš baka servis da uzme nervozno dijete koje se probudilo plačući dok tebi gori dinstani luk i padaš s nogu. Ima dana kad brojiš sekunde i razmišljaš hoćeš li stići u toalet bez da se upiškiš u gaće. Ima jako puno takvih dana. Ali naučila sam da prođu, da ih se s odmakom vremena ni ne sjećam. Vrlo brzo zaboravim na umor i natečene noge jer kad si mama nagrade koje dobijete svaki dan od svog djeteta brišu sve te loše dane magičnim prstom.
U takvim situacijama često ni muž ne može priskočiti u pomoć jer radi. I ljutit ćete se puno na njega. Ne zato što radi i zato što ga nema, nego jer zapravo želite podijeliti sve te trenutke s njim. I onda on dođe s posla i traži odmor od sat vremena i tu kreće eksplozija, jer tko će vama omogućiti taj dragocjeni sat u danu? Ja sam naučila ukrasti ga od dana, gotovo svaki dan. I primjetila sam da ako to ne napravim sama za sebe, nitko mi ga neće darovati, a ja ću dugoročno biti nezadovoljna. Taj sat, koji tako brzo prođe (nekad je manje, nekad više, najčešće se srušim u krevet pa ga ne bude) vrijedi toliko mnogo. Smijat ćete se, ali tada ne idem van, ne idem na kavu, na pedikuru, znam doslovno sjediti u tišini, najčešće uz knjigu, listanje Instagrama ili seriju. Ili ono najdraže, uz Whatsapp party s bffmajkom. Majčinstvo me naučilo da sam zapravo veliki introvert i da mi socijalni kontakti i velika druženja ponekad čak stvaraju paniku. Najbolje mi je društvo baš ona. Nas dvije, u svim situacijama.
To da smo nas dvije uvijek i svuda zajedno, znaju i vrapci na grani. Od prvog dana sam osjetila nevjerojatan separacijski strah i nisam ju ostavljala nigdje osim kad sam baš morala (sveukupno se dogodilo možda deset puta u dvije godine i tada sam grčevito lomila mobitel u ruci). Strah je nešto što dobiješ uz bebu gratis i taj se strah ne može mjeriti ni s jednim koji sam osjetila dok nisam rodila. Kod mene je on malo podignut na neku žestoku frekvenciju i postao je čak i problem s kojim se trenutno pokušavam suočiti i naći najbolje rješenje. Ali, ta budnost koju majka ima i dok spava, drhtaji, panika, konstantna briga, o tome mi je pričala moja mama i, iako sam osjetila njezin strah za mene, niti približno si ga nisam mogla dočarati dok nisam i sama postala majka. Ali ja volim taj strah, sretna sam i ponosna što imam jedno malo živo biće koje ovisi o meni, čiji će plač zaustaviti moj poljubac i kome će utjehu pružiti moj zagrljaj. To je jedna od esencijalnih stvari u majčinstvu. Koliko zvuči zastrašujuće, toliko je predivna.
Zato postoji još jedna čarobna stvar koja je oduvijek tu, ali oživi kad postaneš majka, a to su majčinski instinkti. Zvuče kao neka nadnaravna nestvarna mitološka bića, ali postoje, stvarni su i ima ih svaka majka. Uvijek su točni, ispravni i vode te dobro. Često se zateknem kako preispitujem neku svoju odluku, kako analiziram dan koji smo provele, što sam mogla napraviti još više, još bolje za nju i njezin odgoj, ali zaustavim se i sjetim se da sam vjerovala svojim instinktima. Kad sam bila sama, kad nisam imala nikakav priručnik pri ruci, slušala sam sebe. I znam da se ona neće sjećati dana kad nisam razlikovala gladni od pospanog plača, a ja sam možda tada udarala glavom od zid. Jer sam svaki put radila kako sam najbolje mogla i znala, vođena samo čistom ljubavlju i emocijom.
Na kraju tih dana kad se preispitujem, uvijek si ponovim da ona nikad više neće biti tako mala kao danas, da je i taj dan bio samo jednom i preispitam se koliko sam puno naučila iz njega. Kad mi dođe voda do ušiju, sjetim se da imam jedno biće koje će me gledati kao svog idola i koje će možda jednom poželjeti odrasti u nekog poput mene. Dok ja nju gledam, uvjerim se koliko je lijepo biti dijete i koliko je lijepo imati mogućnost da i mi ponekad sa svojom djecom i sami budemo djeca. U onom najposebnijem smislu da nas vrate na tvorničke postavke i nauče onome što je stvarno bitno, dječje i neiskvareno.
Zapravo, sve je u majčinstvu predivno, posebno, novo i uzbudljivo. Sve je toliko lijepo, nevjerojatno i životno. Dok odgajamo svoju djecu, proživljavamo vlastiti preodgoj, postavljamo si nove granice, donosimo neke ispravnije odluke, mijenjamo svoje izbore i uvjerenja jer djeca mijenjaju nas – u bolje osobe, iz dana u dan.
Hvala, mila moja, što stvaraš najbolju verziju mene.
Autorica: Andrea Šikić
Foto: Canva
Foto: Canva
- Pripremila:
- Ženski RecenziRAJ
- Tagovi:
