Što učiniti ako dijete plače? Saznajemo kako se postaviti u određenoj dobi i što bismo trebali izbjegavati pod svaku cijenu

Roditelj je osoba koja s djetetom provodi najviše vremena te je samim time i glavni pomoćnik u prepoznavanju i nošenju sa svojim osjećajima. Da bismo znali koji je najbolji način za nositi se s djetetovim plačljivim trenucima, važno je proučiti kada to dijete postaje svjesno svojih osjećaja i kako se uči s njima nositi.

Kako se ponašati s najmlađom djecom?

U najranijoj dobi (od 0. do 3. godine) djeca svoje osjećaje izražavaju na najjednostavniji način: pokazivanjem bez zadrške, odnosno smijanjem, plakanjem, grimasama. Time uče prepoznavati osnovne emocije, ali im je u tim trenucima ključna podrška odraslih kako bi znali kako se nositi s tim osjećajima. Djetetu u ovoj dobi ključna je fizička podrška u obliku zagrljaja, tapšanja, maženja. Također, poznat i umirujući glas roditelja tu su da umire dijete u teškom trenutku. Mnoga djeca imaju svoje omiljene igračke ili dekice koje služe umirivanju. Neki stručnjaci ističu i vrlo korisnim puštanje umirujuće glazbe. U ovoj je dobi također vrlo vrlo važno osigurati djetetu rutinu spavanja jer nagle promjene u emocijama i teško nošenje s njima mogu biti rezultat upravo neispavanosti i nervoze.

Kako umiriti predškolca?

Djeca predškolske dobi (3. do 6. godina) postaju s vremenom sve svjesniji svojih osjećaja, ali su sve češći i emocionalni ispadi, takozvani tantrumi jer dijete je svjesno svojih osjećaja, no još uvijek nije naučilo kako se s njima nositi. U trenucima ispada važno je učiti djecu strategijama samoregulacije, poput jednostavnog brojanja, pjevanja umirujućih pjesmica ili dubokog disanja. Važno je pokušati dokučiti što je izazvalo tantrum. On je često povezan s frustracijom ili nezadovoljenjem osnovnih životnih potreba poput gladi ili žeđi. Pokušajte ostati smireni i djetetu pružite osjećaj kontrole – on je ključan u ovakvim situacijama. Ponudite djetetu opcije poput: „Želiš li sada malo ići u sobu biti sam ili želiš da se igramo?“ Nakon što se dijete smiri, razgovarajte o tome što se dogodilo. Pitajte ga kako se osjećalo, zašto i objasnite mu kako se ubuduće može nositi s takvom situacijom.

Treba li dijete pustiti da plače ili ga trebate pokušati umiriti?

Upravo u predškolskoj dobi postavlja se pitanje treba li dijete pustiti da plače ili ga umirivati? Važno je imati na umu da je svako dijete jedinstveno i složeno od niza faktora koji utječu na djetetovo reagiranje u određenim situacijama. Ovdje su vrlo važne osobine ličnosti, temperament djeteta, okolinski faktori, genetski faktori. Po pitanju umirivanja djeteta postoji niz stručnih teorija.  Psihološka teorija vezanosti govori kako je podrška roditelja kada dijete plače ključna za razvoj njihovog odnosa i osjećaja sigurnosti. Važna je brza reakcija roditelja na plač kako bi djetetova potreba za sigurnošću i povezanošću bila zadovoljena.

S druge strane, metoda suosjećajnog odbacivanja podrazumijeva postupno produljivanje vremena roditeljskog odgovaranja na djetetov plač kako bi se dijete naučilo samostalnom umirivanju. Ova metoda predlaže ostajanje uz dijete u trenucima tantruma, ali ne i korištenje umirujućih metoda poput ljuljanja, maženja ili nošenja. Umjesto toga predlaže se verbalna podrška poput pjevušenja ili riječi ohrabrenja. Kada dijete počne plakati, važno je pričekati nekoliko minuta prije interveniranja. Postupno se vremenski interval produžuje, a dijete se samostalno uči smirivanju. U ovoj metodi ključna je dosljednost – teško je gledati dijete kako plače, no ova se metoda (ako ste joj dosljedni) pokazala zaista efektivnom. Posljednje, neki roditelji vjeruju kako je poticanje potpuno samostalnog umirivanja najbolja metoda. Naravno, pri riječju samostalno umirivanje svakako se ne misli na ostavljanje djeteta potpuno samoga u trenucima plača. Roditelji koji se služe ovom metodom, djecu puste da ostane samo u sobi, ali pružaju podršku iz daljine. U drugoj su sobi ili ostavljaju otvorena vrata te nastoje dijete umiriti korištenjem prigodnih riječi.

Razgovor i aktivnosti u umirivanju djeteta školske dobi

Djeca školske dobi (6. do 12. godina) sada već znaju prepoznati i razumjeti osnovne, ali i složenije osjećaje poput srama i krivnje. Roditelj tu opet ima ključnu ulogu, no ovaj put kroz razgovor, kreativne aktivnosti od djetetova interesa ili tjelesne aktivnosti. U razgovoru s djetetom važno je postavljati otvorena pitanja, dopustiti djetetu da dijeli bez prekidanja. Također, važno je potaknuti dijete da verbalizira svoje osjećaje, a to možete učiniti postavljanjem pitanja poput: „Kako se osjećaš?“ ili „Što te uznemirava?“ Nakon razgovora o osjećajima važno je pokazati da ih uvažavate kao roditelj, da ste tu za podršku i razgovor, da je normalno osjećati se tako u određenim situacijama, da svatko može reagirati i nositi se s osjećajima na drugačiji način. Na kraju morate upamtiti i to da ste svojoj djeci model i da djeca „upijaju kao spužve“ – budite strpljivi, nastojite kontrolirati svoje osjećaje koliko god to nekada izazovno bilo. U izazovnim trenucima važno je ponekad djetetu pokazati da je u redu plakati i pokazati svoje osjećaje.

Koja je najbolja metoda za umirivanje djeteta?

Univerzalno najbolja metoda za umirivanje djeteta ne postoji! Baš kao što je svako dijete jedinstveno, tako je i svaki roditelj. Istraživanja su pokazala da je važno pružiti jednak omjer podrške i samostalnosti. U smislu samostalnosti važno je postaviti granice: koja su očekivanja, što je prihvatljivo, što nikako ne uvažamo, kako se nositi s određenim osjećajima. Pa i kada dijete pogriješi, iz toga uči da svi griješe i da je to također jedna od metoda učenja. Kako bi pronašli najučinkovitiju metodu umirivanja djeteta, važno je isprobati više metoda, a moguće je služiti se i kombinacijama te ih prilagoditi situaciji. Ako imate poteškoća s nošenjem sa situacijama plača djeteta, uvijek možete potražiti pomoć pedijatra ili psihologa.

Foto: Pexels / Canva