"Skoro se nikada ne pozabavimo mišlju što je osobu dovelo u situaciju koju mi trenutačno osuđujemo!"

Sjećate se onih dana u osnovnoj školi kada bi učiteljica stavila naše dječje likovne radove na pano? „Moj je meni najbolji!“ viču redom sva djeca u razredu. Skoro svako dijete u toj dobi ima dobro mišljenje o sebi jer ono nije „zatrovano“ lošim iskustvima, frustracijama, zavišću prema drugima i osjećajem nemoći. Sjećam se kako sam gledala taj svoj likovni uradak, najprosječniji mogući rad za sedmogodišnje dijete i divila se svome umijeću i talentu da sestru nacrtam u dimenziji manjoj od kuće. Nije prošlo ni deset godina, a cijela mi se percepcija sebe i drugih u potpunosti promijenila. Doba nesigurnosti, kompleksa, frustracija i općenito nezadovoljstvo vlastitim izgledom i identitetom, pretvorili su me u čudovište koje uvijek misli da su drugi bolji, pametniji i ljepši.



U tim tinejdžerskim godinama mogao mi je bilo tko reći bilo što ružno ili krivo o meni, a ja bih to smatrala istinom. Svaka rečenica poput „Kakav ti je to prištić na čelu?!“ ili „Jesi to nabacila koju kilicu?“ odzvanjala mi je u glavi mjesecima i utjecala na moje ionako krhko mišljenje o sebi, čak i kada ta osoba nije mislila apsolutno ništa krivo i nije joj ni u primisli bilo uvrijediti me na bilo koji način.

Odrasla dob donijela je sa sobom i drugačiji pogled na sebe i druge oko sebe, nešto sličniji onome koji se javlja kod djece. Ja nisam izolirani slučaj, takav se obrazac samopoimanja javlja kod većine osoba. Socijalna psihologija razvila je teoriju atribucijskih modela, odnosno načina na koji percipiramo sebe i druge oko sebe i razvijamo stavove o sebi i drugima. Svaki naš stav o sebi i drugima pod utjecajem je našeg dosadašnjeg iskustva, predrasuda, informacija, uvjerenja i motivacije. Primjerice, kada vidimo pretilu osobu koju ne poznajemo, pod pretpostavkom da smo mi regularne tjelesne mase, najčešće počinjemo s osudom. Možda pomislimo da je pohlepna, da vodi nezdrav život, namjerno jede nezdravu i kaloričnu hranu ili da je lijena. No, zbog manjka informacija o toj osobi, pridajemo joj negativnu atribuciju ne znajući da je ta pretila osoba možda prije nekoliko godina izgubila dijete i da jedenjem zapravo bori sa svojim negativnim emocijama te da si u tome ne može pomoći.



Koliko ste puta vidjeli osobu kako tetura ulicom misleći da je pijana, a zapravo je bolesna osoba kojoj bi trebalo pomoći na licu mjesta? 

Koliko ste puta osobu koja nosi skupocjene torbice nazivali snobom ne znajući da možda time njezina majka kupuje njezinu ljubav ne dajući joj potrebnu pažnju? 


Skoro se nikada ne pozabavimo mišlju što je osobu dovelo u situaciju koju mi trenutno osuđujemo. S druge strane, svako svoje ponašanje znamo ocijeniti situacijski te ga opravdati, a drugi će ga možda osuditi. Za svako svoje negativno ponašanje odmah ćemo naći valjano opravdanje i automatski smatrati da nije za osudu.


Što nas to navodi da mislimo da smo bolji od drugih?


Nekada ljude stavljamo u ladice i procjenjujemo njihovo ponašanje na temelju jednostavnih atribucijskih procesa jer je tako lakše. Kada bismo o svakoj situaciji u kojoj stvaramo nesvjesne procjene ljudi dubinski razmišljali, to bi iziskivalo mnogo koncentracije i vremena. Kada netko zapne za stepenicu, automatski ćemo pomisliti da je osoba smotana. Nećemo razmišljati kakav je možda imala dan ili da ima visoku dioptriju. Te male „osude“ beznačajne su i bezopasne dok nam služe za stvaranje socijalne percepcije. Problem dolazi na vidjelo kada svjesno omalovažavamo druge ljude na temelju krivih i nedovoljnih procjena, dižući sebe na neopravdan pijedestal izgrađen od vlastitih frustracija i nezadovoljstava.

Dodatno ulje na vatru vrijeđanja i omalovažavanja drugih na temelju krivih i nedovoljnih procjena stavlja i činjenica da je vrlo lako dizati svoj ego u nebesa i vrijeđati druge pod okriljem društvenih mreža na kojima se skoro svi predstavljamo nerealno. 



Koliko često vidimo izljeve uvreda, izrugivanja ili podsmjeha u komentarima na bilo kojoj objavi? 

Jesu li ti ljudi koji komentiraju ikada promislili o situaciji u kojoj se nalazi autor objave?

To da doista mislimo da smo bolji od drugih ogleda se najviše na društvenim mrežama gdje su svi iza svojih paravana. U realnom svijetu ipak imamo nešto više informacija o osobi s kojom komuniciramo te imamo potrebu biti pristojniji i ljubazniji kako sugovornici ne bi o nama pomislili ništa loše. Odrasli ljudi najčešće ne skrivaju da su sigurni u sebe i da im se njihovo ponašanje najviše sviđa. U tome nema ništa loše i nije na odmet imati pozitivno mišljenje o sebi, kao i sigurne stavove. Negativna strana toga dolazi do izražaja kada osobe žele poniziti tuđe izbore, ponašanja ili stavove.

Nekada moramo biti svjesni da naše loše mišljenje i osuda neće učiniti nikakvu pozitivnu razliku. Neće obitelj Horvat promijeniti podne obloge u cijeloj kući jer ste im vi u komentaru rekli da su im pločice ružne. Ili da je "neprikladno" pločice stavljati u dnevni boravak. Neće Ana baciti svoju luksuznu torbicu jer ste joj vi rekli da je snob. Možete biti sigurni i da osoba neće skinuti 50 kilograma samo zato što ste joj vi rekli da je debela. Moramo svi zajedno biti svjesniji da takve osude mogu biti devastirajuće strani kojoj su upućene. Moramo se sjetiti da smo svi nekada bili u nesigurnim fazama života kada nam je svaki negativan komentar utjecao na mentalno zdravlje. Negativnim komentarima nećemo postati bolji, ljepši i pametniji, a drugoj strani možemo učiniti veliku štetu.



Ako mislite da ste bolji od drugih na temelju nekih osobina ili ponašanja o kojima nemate puno informacija, ne morate to jasno pokazivati! Ne morate to uopće isticati. 

Ne sviđa vam se nečija kuhinja i vaša vam je bolja? Šutite! Možda si ne mogu priuštiti bolju. 

Mislite da ste pametniji od nekoga jer ste diplomirali? Ne ističite to, možda osoba nije imala prilike za školovanje. 

Razmislimo svi zajedno o tome što mislimo i govorimo o drugima, a kako u istim situacijama razmišljamo o sebi. Širenjem kritika i osuda  definitivno nećemo nikome donijeti ništa dobro.


Selidba iz veće u manju sredinu i kulturalni šokovi - kako mi se život promijenio


Autorica: Helena Kolenić

Foto: Canva

Pripremila:
Ženski RecenziRAJ
Tagovi:

vaš komentar

Prijavi se putem

komentari

Za ovaj članak nema komentara.