Koje sam lekcije naučila na ovom nezaboravnom putovanju koje ne smijete ponoviti?


Skoro svaka djevojka barem je nekada maštala o putovanjima u romantični Pariz, urbani London ili zanimljivi Berlin. Ja sam bila jedna od onih koja je nakon nekog vremena poželjela vidjeti nešto novo, egzotičnije i zanimljivije. Kao studentica političkih znanosti učila sam o političkim sustavima skoro svih zemalja svijeta i uvijek su me zanimale zemlje koje nisu slične zemljama u koje inače putujemo.

Zemlje s autoritarnim sustavima vlasti oduvijek su mi bile zanimljive, pogotovo kada se radi o postsovjetskom prostoru. 

Predsjednik koji je svoga sina izabrao za nasljednika bez parlamentarnih izbora, koji zatvara apsolutno sve ceste dok dolazi u svoju predsjedničku palaču i odlazi iz nje, čija se slika konstantno prikazuje na nacionalnoj televiziji i o kojemu se ne smije javno reći ništa loše - mislila sam da to postoji samo u parodiji Diktator Sasche Barona Cohena. Mislim, tko ne bi htio vidjeti glavni grad države koja je u suštini jako siromašna, ali je vlast u glavni grad uložila toliko novca da izgleda kao jedan od najbogatijih svjetskih glavnih gradova? Na kraju me priča o zemljama Južnog Kavkaza, Azerbajdžanu, Armeniji i Gruziji toliko fascinirala da sam odlučila pisati diplomski rad upravo na tu temu i što prije posjetiti sve tri.


Prije nego što sam se zaputila na sedamnaestodnevno putovanje u Azerbajdžan, Gruziju i Armeniju, mislila sam da znam sve što bih trebala znati o tom području. Za Azerbajdžan nam je trebala viza, dok za ostale dvije države nije. Vizu smo relativno jednostavno dobili uz izjavu da nikada nismo bili u Armeniji niti u Nagorno Karabakhu te da u iste ne planiramo ići. Drugi je dio te izjave bio lažan jer smo se odmah nakon odsjedanja u azerbajdžanskom glavnom gradu Bakuu uputili u Armeniju. Dakako, ne izravno jer su granice u potpunosti zatvorene te bi svaki pokušaj približavanja istima završio kobno. Iako se putovanje dogodilo prije par godina, netrpeljivost između Armenije i Azerbajdžana bila je itekako prisutna (2020. godine sukob je ponovno, nakon 1990-ih, eskalirao u pravi rat oko područja Nagorno Karabakha). Za nas je to značilo da se tim područjima ne smijemo približiti, ne smijemo olako shvaćati ozbiljnost situacije i nikako, ali ni u kojem slučaju, spominjati Armeniju, sporna područja niti ispitivati Azerbajdžance o sukobu. Mislim da možete pogoditi što nas je najviše zanimalo i što smo jedva čekali spomenuti lokalnom vodiču.



Kada sam čitala o Azerbajdžanu prije polaska, bilo je napisano da ne bih trebala nositi ništa vrijedno na sebi, primjerice skupe naušnice ili sat, kako ih ne bi netko pokušao ukrasti s mene. Ta me misao dosta zaprepastila, no brzo sam primijetila da su žene u Azerbajdžanu obučene desetke puta skuplje i luksuznije od nas, a nigdje nismo primijetili ikakve sumnjive ljude koji bi nas pokušali opljačkati. Pri ulazu u podzemnu željeznicu redari pregledavaju torbe i prolazi se kroz detektor metala, sve se čini izrazito sigurno. Policija je stajala na svakom koraku, a ulice su veoma puste. Mislila sam si da ako netko želi nešto ukrasti, ne bi li prvo poskidali kristalne lustere i zlatom obložene reljefe u pothodnicima?

Grad je kristalno čist, a kamene podne obloge na ulicama mogli biste polizati koliko su čisti. Brzo sam shvatila kako to postižu. Na prekrasnoj bijeloj šetnici uz obalu Kaspijskog mora prostirala se nestvarna vizura velikoga grada. Naravno da sam poželjela sliku na tome mjestu. Popela sam se na jedan od stupića ograde kako bih napravila što bolju fotku. Nije prošla sekunda, osjetim da me netko vuče dolje, mislila sam da je prijatelj jer sam iza sebe čula komešanje. Pogledam dolje, policajac nešto viče, zvuči kao iz turskih sapunica koje ne gledam (tada sam požalila), apsolutno ništa ne razumijem. Razumjela sam da ne smijem biti gore na ogradi, ali sam mislila da se brine da ne bih pala (baš se, evo, zabrinuo). Dolazi prijateljica koja jedina među nama priča ruski i pita u čemu je problem. On odgovara da je penjanje po bijeloj ogradi kažnjivo i da to ne smijemo više nikada raditi. OK. Lekcija naučena. Ne želim zbog takvih stvari plaćati kazne ili još gore, završiti u pritvoru!

Kako je Azerbajdžan muslimanska zemlja, a mi smo bili mladi i poprilično ludi, nismo mogli popiti alkoholno piće u hotelu jer ga nisu služili. Osim nekolicine hotela, kafića i svih javnih mjesta i površina gdje je alkohol apsolutno zabranjen, postoji nekoliko mjesta na kojima se služi bez ikakvih problema. Po svim tim pitanjima poprilično su liberalna zemlja i nema previše restrikcija oko točenja alkohola. Osim kada se radi o konzumaciji na javnim mjestima. Tu su vrlo striktni, a mi to, naravno, nismo znali ili smo odlučili ignorirati. Kako su prošla 22 h, do kada se alkohol mogao kupiti ili naručiti u većini kafića u centru grada, te su isti prestali raditi, odlučili smo pitati lokalca, dečka koji radi na kiosku, gdje bismo mogli popiti piće. Kaže dečko da će nam bez problema donijeti što god želimo popiti. I tako nam je dečko ostavio potpuno otvoren kiosk na čuvanje dok on ne ode kod prijatelja u zatvoren kafić uzeti 24 hladna piva. Osim što se zahvaljivao za napojnicu nekoliko minuta, nije nas uopće upozorio da ta pića ne smijemo konzumirati vani, na javnoj površini. Kako je bilo vrlo hladno i puhao je ledeni vjetar, odlučili smo skloniti se od vjetra i družiti se na nekim javnim stepenicama koje su bile ograđene zidom.



Prirodno, 12 ljudi postanu vrlo glasni kada se udruže na jednome mjestu, a posebice kada je u priču uključeno nekoliko pića. Dečki su se tako opustili pa su brzo počeli izmišljati i pjevati pjesme koje sadrže riječ Armenija, za koju su nam toliko puta rekli da ne izgovaramo na glas u Azerbajdžanu. Pogodite što? Dok smo pjevali, vikali i držali piće u rukama na javnom mjestu, približila nam se policija. Tri debeljuškasta policajca smrknutih lica bili su vidno uzrujani našim divljačkim ponašanjem. Opet je krenulo vikanje na azerbajdžanskom jeziku, na što smo se mi svi ukipili. Situacija je postala poprilično ozbiljna. Učinili smo nekoliko protuzakonitih radnji i ništa ih ne sprječava da nas kazne. Jedan pogled na limenke piva na stubama učinio ih je još uzrujanijima, na očigled. Tko zna kada su uopće zadnji put vidjeli takvo ponašanje. Svi naši pokušaji da im objasnimo da smo stranci i da nismo znali da ne smijemo piti i galamiti na javnom mjestu, još su ih više razljutili. Bili su u potpunosti opremljeni vatrenim oružjem, pendrecima i lisicama koje se, vjerujem, ne bi libili upotrijebiti. 

U jednom su nam se trenutku toliko približili da sam već pomislila kako trunem u azerbajdžanskom pritvoru, bez putovnice i mogućnosti da itko dođe po mene. A još kada bi vidjeli da nam je iduća postaja Armenija i da smo u vizama lagali!  Iz naše male rulje progurala se jedina koja je u tom trenutku mogla ikako komunicirati s tim policajcima, a to je bila naša voditeljica puta koja priča ruski. Kako skoro nitko u Azerbajdžanu ne priča engleski, a pogotovo ne bijesni policajci koji su nas počeli opkoljavati, ona nam je bila jedina nada da ćemo ih uspjeti urazumiti.

Mogu samo reći da je naša velika sreća bila ta što je voditeljica puta izrazito privlačna i pametna djevojka koja je vodu nekako uspjela navesti na naš mlin. Nakon desetak minuta pregovora s policijom, objašnjavanja da nismo zapadni špijuni niti teroristi, nego samo nesmotreni i pripiti turisti kojima nitko nije rekao kako se ne smiju ponašati, uspjela je primiriti situaciju. Morali smo baciti sve dokaze alkohola i pokupiti se u roku minute. Voditeljica je čak dobila i prosidbu za brak od jednog policajca kojem se očito jako svidjela. Na kraju su nam rekli i da u blizini postoji karaoke bar u kojem možemo nastaviti druženje bez stvaranja državnih skandala. Zvali smo ih da nam se pridruže. To je ipak bio korak previše pa su se udaljili čim smo pokupili dokaze.




U karaoke baru bili smo jedini i uspjeli smo osoblje nagovoriti, uz pristojnu napojnicu, da puštamo svoje pjesme s YouTubea. Ubrzo je postao žarište domaće trash glazbe, kao i domoljubnih hitova s početka devedesetih. Nitko od nas nije previše ponosan na tu večer, ali bilo je zabavno i turbulentno. Definitivno je nešto iz čega svi mogu nešto naučiti. Mi smo odlično prošli jer smo imali odličnog pregovarača, ali mogli smo naletjeti na nerazumne policajce. Moglo je proći puno gore i svakako nikome ne bih preporučila da se tako nesmotreno ponaša u zemljama u kojima nismo sigurni što je dopušteno. Sigurna sam u jednu stvar, a to je da ni mi ne volimo kada se turisti kod nas ponašaju nesmotreno i ne poštuju naše zakone i kulturu. 

Sada kada sam malo starija, i dalje se volim zabavljati, ali uvijek provjerim što nikako ne smijem raditi na mjestima koje posjećujem. A upravo to savjetujem i vama, osobito ako idete u zemlje o kojima ne znate puno. Pripremite se, ponašajte se u skladu s lokalnim zakonima, poštujte kulturu i običaje te uvijek provjerite opcije s lokalnim vodičima. Osim ako baš želite nezaboravno iskustvo privođenja u stranoj zemlji gdje nitko ne može garantirati za vas, doći po vas ili uplatiti jamčevinu. No, vjerujem da ima boljih načina za nezaboravan provod na putovanju!


Selidba iz veće u manju sredinu i kulturalni šokovi - kako mi se život promijenio


Autorica: Helena Kolenić

Foto: Ženski recenziRAJ/Canva

Pripremila:
Ženski RecenziRAJ
Tagovi:

vaš komentar

Prijavi se putem

komentari

Za ovaj članak nema komentara.