Anatomia est magistra vitae

Emancipacija žena. Ravnopravnost spolova. Rodna jednakost. Termini koji se ponavljaju bez ikakvog razmišljanja o njima. Spominju se u govorima dok se stišće desnica i podiže u zrak. Ili dok se njome udara o stol. Od malih nogu uče nas koje je ponašanje prikladno za osobe ženskog spola, a ni u jednom ponašanju dvostruki standardi ne dolaze do izražaja toliko kao kada je riječ o spolnom ponašanju. Možemo započeti sa samom anatomijom ženskog spolnog sustava.

Sa svim nazivima upoznala sam se tijekom školovanja i odrastanja, ali nikad nisam pretjerano razmišljala o njima. Na fakultetu smo u sve to dodali i latinske termine o kojima tek nisam razmišljala. Do nedavno. Čitala sam gradivo koje sam pročitala i previše puta do tada, međutim jednu riječ pročitala sam kao prvašić. Slovo po slovo. Slog po slog. I tada sam, prvi put u svoje 23. godine, razmislila o toj riječi i svemu što ona predstavlja. Radi se o hrvatskom nazivu za vanjski organ ženskog spolnog sustava. Latinski – vulva; potječe od glagola volvereto turn, wrap around, odnosno – okretati, omotati. A taj bi naziv kod nas bio STIDnica. Ili drugi naziv koji Wikipedija predlaže - SRAMnica.

I doista, stid me i sram me što je to tako! Sramota me što netko misli da je posjedovanje je**** vulve nešto čega bi se osoba trebala stidjeti. Ne znam kako su od okretanja uspjeli doći do stida, ali mislim da to više govori o njima nego o meni kao "vlasnici" jednog takvog organa. Ali evo, mene je i stid i sram za njih. Kako onda očekujemo ijedan od triju termina koji su navedeni na početku? Kako onda očekujemo da se žene ikad osjećaju ravnopravno kad smo već i njihove spolne organe, kao jednu od ključnih stvari po kojima se razlikuju od muškaraca, stigmatizirali? Kako kada je i sama ženska seksualnost (seksualnost kao takva, ne seksualni život kao privatna stvar svake pojedine žene!) još uvijek stigmatizirana. A stigmatizirana je zbog ovakvih stvari. Jer po mnogima su žene one koje nešto „daju“, one od kojih se nešto „uzima“ i one koje bi, kao što kaže sam naziv organa, zbog svega toga na kraju još trebalo biti stid

Najgore je od svega toga što mnoge zaista i jest stid. Stid ih je pričati o svemu što se tiče seksualnosti, seksa, spolnih organa… Stid ih je čak i onda kada je to izvor problema. Onda kada ih se prisiljava. Onda kada ih se zlostavlja. Onda kada im nije ugodno. Onda kada treba potražiti pomoć obitelji. Onda kada se treba obratiti liječniku. Onda kada treba reagirati. Onda kada treba vikati! Njih je stid. Sram. Jer s vulvom se rađamo, a sram su nam usadili odgojem. Negdje između onoga „nemoj sjediti na hladnom betonu“ i „ne idi van s mokrom kosom“. S generacije na generaciju prenosi se ogromna količina bespotrebnog srama.

Ne možemo utjecati na ono što nam je ostavljeno u nasljeđe, ali možemo poraditi na onome što ostavljamo iza sebe. Ostavimo bolje društvo. Društvo s drugačijim vrijednostima. Društvo u kojem će za zlostavljanje biti odgovoran zlostavljač, a ne žrtva. Društvo u kojem žrtvu neće biti sram zbog istog. Društvo u kojem seksualnog zlostavljanja neće ni biti. Educirano društvo. Društvo gdje ženska seksualnost nije tabu tema. Osviješteno društvo. Društvo u kojem su žene sigurne da zbog vlastitog htijenja neće biti osuđivane. Društvo u kojem su žene sigurne da zbog vlastitog ne htijenja neće biti osuđivane. Društvo u kojem su žene sigurne da neće biti osuđivane. Društvo u kojem su žene sigurne! A onda, kada nas prestanu učiti da ne izlazimo same, kada se prestanemo osvrtati čim začujemo korake, kada prestanemo kriviti sebe i uzaludno tražiti opravdanja koja ne postoje, onda možemo pričati o emancipaciji, ravnopravnosti i jednakosti. Do tada, bili vlasnici vulve ili ne, jedino čega nas treba biti sram su predrasude kojima smo okruženi.

Ženski povratak sebi – zašto je ovo knjiga koju treba pročitati svaka žena?

Foto: Unsplash

Pripremila: