Što možemo učiniti da bismo sačuvali zdravlje i uspješnije se nosili sa životnim izazovima?

Ovih dana imamo priliku uvjeriti se da 2020. godina još nije iskoristila sva neugodna iznenađenja i da je majka priroda ponekad nepredvidiva i nemilosrdna prema nama. Iako živimo na trusnom području, mislim da je do prije godinu dana ta činjenica rijetko koga zabrinjavala. Živjeli smo svoje živote s uvjerenjem ili nadanjem da se to neće dogoditi baš nama, tj. mogućnost potresa vjerojatno većini laika nije bila ni na kraju pameti. Uobičajeni život tekao je sve dok se najgori scenarij nije obistinio nekoliko puta u razdoblju od devet mjeseci. Uz sve to ne smijemo zaboraviti da živimo u doba svjetske pandemije što dodatno ugrožava osjećaje sigurnosti i predvidljivostikoji se ubrajaju u jedne od osnovnih ljudskih potreba. Predviđamo i da nas nakon svega očekuje velika recesija koja se već sada podosta osjeti. 

Kako se vrijeme u kojem živimo i događaji kojima smo izloženi mogu odraziti na naše psihičko stanje i zdravlje? 

Potres je prirodna katastrofa koja se ubraja u traumatske događaje zbog toga što predstavlja ozbiljnu prijetnju dobrobiti, životu ili zdravlju nas ili naših bližnjih. Uobičajeno uključuje prijetnju, osjećaj ili stvaran gubitak nečega što nam je osobno važno, bilo da se radi o nečemu konkretnome (imovina, stvari, predmeti) ili apstraktnome (ljudski život, gubitak sigurnosti, gubitak uloga ili statusa, gubitak vrednota, uvjerenja i slično). Izbacuje nas iz ravnoteže i možemo imati osjećaj da naši životi više nisu pod našom kontrolom. To su događaji koji su iznimno teški te nose negativno značenje i negativne posljedice za sve koji su njime izravno ili posredno pogođeni. U pravilu su rijetki, nadilaze granice našeg uobičajenog funkcioniranja i predstavljaju velik izazov našim postojećim načinima suočavanja, zbog čega nam obično u oporavku treba pomoć. Podsjećaju nas na to koliko su naši životi zapravo krhki, nepredvidivi i ranjivi te stoga mogu ozbiljno ugroziti naše tjelesno i mentalno zdravlje.



Zbog svoje razorne moći,  potres gotovo uvijek rezultira barem materijalnim gubitcima. Potresi koji su se nama dogodili, donijeli su sa sobom ogromnu, a nekima i nenadoknadivu materijalnu štetu što za sobom povlači velik broj egzistencijalnih pitanja za nas i naše bližnje. Jako velik broj ljudi ostao je bez svojih domova, a onima koji su imali više sreće, vjerojatno se značajno smanjio osjećaj sigurnosti. I ne samo to, suočeni smo s potresima koji su odnijeli ljudske živote. Ovakvi višestruki gubitci pogađaju ne samo pojedince, već se krug pogođenosti i ranjivosti širi i na obitelji, prijatelje, kolege, poznanike, ali i na cijelu zajednicu. 

Jačini kojom nas je potres fizički i psihički prodrmao i potresao svjedoči i to da je koronavirus, koji je do prije nekoliko dana bio naš najveći problem i prijetnja, nekako sasvim (ponovno) pao u drugi plan.

 

Kakve su moguće reakcije i posljedice potresa na naše zdravlje?

Traumatski događaji iznimno su stresni i uznemirujući većini ljudi, tako da su reakcije na ovakve događaje, koje nazivamo stanjima krize, gotovo neizbježne. Osjećaj osobne patnje javlja se kod svih bez obzira na prethodnu razinu funkcioniranja. Kao i sam događaj krize nas često iznenade, tako da zapravo ne možemo unaprijed znati kako ćemo reagirati. Stresni, svakodnevniji događaji manjeg intenziteta mogu također dovesti do stanja krize djelujući kumulativno, odnosno, kada smo suočeni s više takvih situacija i kada su naši kapaciteti suočavanja neadekvatni ili iscrpljeni. S druge strane, za izazivanje stanja krize dovoljan je samo jedan traumatski događaj.

Situacija krize pogađa našu dobrobit i narušava naše funkcioniranje na više razina. Uvijek uključuje osjećaj gubitka kontrole i sigurnosti te pojačane ranjivosti. Možemo biti preplavljeni različitim emocijama poput intenzivnog straha i šoka, tjeskobe i napetosti, nervoze, tuge, bespomoćnosti, beznađa, očaja ili ljutnje. Emocionalna stanja mogu nam se i mijenjati. Na misaonom planu možemo primijetiti teškoće koncentracije, odlučivanja, planiranja i rješavanja problema, bezvoljnost, zbunjenost, zaboravljanje, nametanje negativnih, neugodnih ili ponavljajućih misli, poricanje ili iskrivljavanje događaja te promjene u načinu opažanja i doživljavanja sebe, drugih ili okoline.

Naše ponašanje može biti promijenjeno na različite načine. Kod nekih se ljudi može činiti da reagiraju pretjerano ili dezorganizirano te da donose impulzivne i neracionalne odluke. Primjeri su takvih reakcija činjenje besmislenih i ponavljajućih radnji koje ne pomažu u suočavanju sa situacijom, intenzivno plakanje, tjelesni nemir ili besciljno kretanje, kupnja pretjeranih količina namirnica ili nagle promjene u donošenju odluka. Kod nekih se ljudi, s druge strane, može činiti kao da ne poduzimaju gotovo ništa, da su prepasivni ili preopušteni, a mogu se i povlačiti te biti nespremni za primanje tuđe pomoći. Neki ljudi mogu se usmjeriti na pomaganje drugima, dok kod drugih može doći do pojačane agresije ili antisocijalnih ponašanja poput širenja lažnih informacija ili krađe tuđe imovine. Kod nekih postoji i opasnost odabira pretjerane količine alkohola, cigareta, lijekova ili droga kao načina suočavanja sa situacijom. Možemo postati i pojačano osjetljivi na podražaje iz okoline koji nas podsjećaju na neugodno iskustvo potresa, primjerice zvuk bušilice, padanja stvari na pod, vibriranja mobitela, spuštanja roleta ili lupanja vrata.




S obzirom na usku povezanost tjelesnog i mentalnog, očekivana je i pojava tjelesnih simptoma poput glavobolje, vrtoglavice, bolova i napetosti u želucu ili cijelom tijelu, mučnine, znojenja, problema s disanjem, lupanja srca, tremora, poremećenog apetita i sna ili iscrpljenosti

Stanja krize očekivano su ograničenog trajanja (od četiri do šest tjedana) te bismo nakon njih trebali biti sposobni uspostaviti novu ravnotežu i nove načine funkcioniranja. 

Kriza sama po sebi ne predstavlja psihičku bolest, poremećaj ili znak slabosti. Međutim, kod nekih pojedinaca krize mogu trajati produljeno ili se mogu razviti simptomi ozbiljnijih psihičkih poremećaja, poput paničnog napada, fobija, opće anksioznosti, posttraumatskog stresnog poremećaja ili depresivne epizode.

Vjerujem da, nažalost, u ovim i budućim trenucima, navedene simptome možete promatrati kod sebe i vama bliskih osoba. Ako se osjećate, mislite ili ponašate na načine koji ovdje nisu navedeni, ne mora značiti da nešto s vama nije u redu. U ovakvim nepredviđenim i nenormalnim situacijama krizna reakcija moguća je kod svih, od najranjivijih do najotpornijih pojedinaca, a njezina pojava i intenzitet ovise o brojnim čimbenicima (npr. osobine pojedinaca, prethodno suočavanje sa sličnim događajima i načini njihovog podnošenja te rješavanja, izgrađeni i dostupni načini suočavanja, osobine kriznog događaja, objektivna i subjektivna jačina te blizina pogođenosti, količina štete i gubitaka, podrška okoline). Reakcija krize kod različitih se pojedinaca pokazuje na vrlo različite načine, što je sasvim uobičajeno i očekivano. Važno je naglasiti da ničiju reakciju, koliko god nam se činila neprimjerenom ili pretjeranom, ne bismo u ovakvoj situaciji, a ni inače, trebali osuđivati.



Što možemo učiniti kako bismo sebi i drugima olakšali stanje krize?

Iako vam se može činiti da ne postoji nešto što bi vam moglo barem malo olakšati ovu situaciju, važno je znati da većina ljudi posjeduje kapacitet za suočavanje i nošenje s traumatskim situacijama. To znači da će ipak većina nas uspješno izaći na kraj s ovom situacijom te pronaći odgovarajući način povratka u normalu i uobičajeno funkcioniranje. Neki ljudi mogu stanje krize iskoristiti za preispitivanje postojećeg načina života, usvojenih životnih vrijednosti i prioriteta te za pomake u pozitivnom smjeru i osobni rast. Zahvaljujući takvom posttraumatskom rastu možemo početi više cijeniti naš život i male stvari te osobe koje ga čine dragocjenim, svrhovitim i zanimljivim. Možemo naučiti nove načine suočavanja te biti hrabriji i uspješniji u sagledavanju novih izazova i mogućnosti koje su pred nama. Nadalje, iako je raspon mogućnosti objektivno ili subjektivno sužen, i dalje ima puno toga što možemo učiniti za sebe i druge.

Ljudima koji su ostali bez krova nad glavom i koji se nalaze u blisko pogođenim i opasnim područjima potrebno je najprije, naravno, pružiti siguran smještaj i osigurati zadovoljavanje osnovnih fizioloških potreba. Brojni primjeri iz medija dokazi su da je potres barem nakratko pojačao osjećaj kolektivnog jedinstva i zajedništva. U teškim trenucima značajno pomaže činjenica da smo tu jedni za druge i na tome svaka čast svima, a posebno volonterima, pomagačima, donatorima i službama koje su izravno uključene u pružanje materijalne, medicinske, psihološke i drugih vrsta pomoći.

U kriznim situacijama vrlo je važno biti na odgovarajući način informiran. Valja naglasiti da to ne znači sjediti cijeli dan ispred televizora i stalno osvježavati stranice s podacima o novim potresima koje vjerojatno ni ne osjećamo, ali nas jednako uznemiruju kao i jači potresi koji stvarno zahtijevaju reakciju. Takvo ponašanje daje nam samo lažni osjećaj kontrole i ne doprinosi boljem nošenju s budućim potresima, a okupira naše kapacitete i onemogućava nam upuštanje u efikasnije te aktivnije načine informiranja i suočavanja. 

Informirati se treba umjereno, ciljano i usmjereno, iz pouzdanih izvora

Krizne situacije plodno su tlo pojavi različitih neprovjerenih i netočnih informacija, stajališta i teorija. Djeca također imaju pravo dobiti odgovore na svoja pitanja te biti informirana na promišljen i pažljiv, njima razumljiv način u skladu s dobi i ostalim karakteristikama. Korisno je educirati najprije sebe, a zatim i svoju djecu o potresu (edukativni video zapisi i materijali o potresima prilagođeni djeci), kriznim događajima te načinima reagiranja i nošenja s njima, naravno iz pouzdanih izvora.

Ono što bih svakako preporučila, razgovaranje je o cjelokupnoj situaciji, a posebice o svojim osjećajima s bliskim osobama ili profesionalnim pomagačima u koje imate povjerenja. Potiskivanje i sakrivanje osjećaja nikada, a posebno u ovim situacijama nije mudar izbor, a odgovarajućim pokazivanjem i razgovaranjem o osjećajima možete biti i izvrsni modeli i učitelji drugima, najviše djeci i mladima. Zabluda je da će djeci biti lakše ako o tome s njima nećete pričati ili ako ćete se silno truditi praviti se pred njima da je sve u redu i sakrivati svoje prave osjećaje. Zapamtite da ona primjećuju i uče prije svega iz vašeg ponašanja i da su u prepoznavanju toga da nešto nije u redu vrlo vješta. Djeci će, kao i vama, biti utješno ako prepoznate njihove osjećaje, o njima ih pitate, podijelite s njima svoje osjećaje te im date do znanja da ste u tome zajedno i da su vaše i njihove reakcije sasvim normalne i uobičajene.

Budite blagi prema sebi u ovim trenucima i ne zaboravite da su vaše reakcije sasvim uobičajene i da će kao i cijela situacija kroz neko vrijeme proći. S druge strane, budite iskreni prema sebi i svojoj djeci, odnosno, nemojte negirati te umanjivati opasnost i šansu pojave novih potresa. Nemojte se bojati priznati da nemate odgovore na sva pitanja. Činjenica jest da je situacija u kojoj se nalazimo neizvjesna te da ni stručnjaci ne znaju sve. Ono što mene npr. tješi, jest to da se na našim područjima ne bi trebali očekivati potresi jači od onoga koji nas je jučer pogodio. Imajte za svoj oporavak strpljenjai pokušajte ne imati nerealna očekivanja da odmah morate biti bolje. Bez obzira na to čime se inače bavimo i u kakvim se sve ulogama nalazimo, prvo se moramo pobrinuti i imati razumijevanja za sebe jer nam je svima teško. Pokušajte u ovim trenucima ne uvoditi dodatne stresne događaje, poput donošenja važnih odluka jer stanje u kojem se sada nalazimo može dovesti do toga da osjećaji preuzmu kontrolu nad racionalnim razmišljanjem.

 U ovako teškoj situaciji ne postoje „prave“ i „krive“ reakcije, misli ili osjećaji. Pokušajte promisliti o tome što bi vam moglo u ovim trenucima pomoći i olakšati situaciju. Možete se okružiti bliskim i dragim osobama kako biste si međusobno pružili podršku. Računajte s time da ćete vašoj djeci u ovim trenucima biti fizički i psihički još potrebniji, tako da su zagrljaji, maženje prije spavanja, poljupci i nježne riječi dobrodošli. Pobrinite se za vaše ostale potrebe – smjestite se negdje gdje vaš osjećaj sigurnosti nije u većoj mjeri ugrožen i gdje ćete imati dovoljno hrane i pića, higijenskih potrepština, topline i ostalih stvari važnih za život. Ako ste i dalje u vašim domovima, pripremite nužne stvari u ruksaku ili torbi koju brzinski možete ponijeti sa sobom. Svakako pratite i držite se savjeta stručnjaka u vezi postupanja u situaciji novih potresa kako biste što je više moguće umanjili rizične faktore.

Educirajte i objasnite te postupke i vašoj djeci, dajte im jasne upute za postupanje u slučaju novog potresa i provjerite njihovo razumijevanje i viđenje takvih situacija. Možete im iskreno reći da će do novih potresa vjerojatno doći, ali ćete biti pripremljeniji i educiraniji u odgovarajućem načinu postupanja, što može doprinijeti osjećaju sigurnosti i kontrole. Pokušajte aktivirati vaše strategije suočavanja koje su vam pomogle u ranijim teškim, ali i mirnim situacijama te tempom koji vam je ugodan uvoditi uobičajene aktivnosti, rutine i navike. Takve aktivnosti, poput zajedničkih obroka, pravilnog rasporeda odlaska na spavanje, čitanja priča prije spavanja, igranja igara, pjevanja pjesmica ili zajedničkog provođenja vremena vani mogu pomoći i vašoj djeci kojoj je potrebna struktura i red te balans neugodnih i ugodnih iskustava i informacija, posebno u ovakvim situacijama


Slobodno, bez osjećaja krivnje, radite ono što vas opušta i veseli. Poučite i vašu djecu metodama opuštanja, primjerice vježbama disanja, opuštanja mišića ili mindfulness tehnikama. Puno smo toga izgubili, ali i dalje postoje stvari koje čine naše živote ugodnima i vrijednima. Za očuvanje mentalnog zdravlja vas i vaše djece dobro je prisjetiti se na kraju svakog dana pozitivnih stvari koje su se dogodile i izraziti za njih zahvalnost. Za kraj, razmislite i pokušajte djelovati na ono što radite ili mislite u ovoj situaciji, a da vama ili vašoj okolini ne pomaže ili čak odmaže u oporavku. Naše misli pod našom su kontrolom i na njih imamo moć djelovati, primjerice traženjem dokaza njihove istinitosti te pronalaženjem adekvatnijih i više umirujućih misli. Djelovanjem na misli vrlo ćemo vjerojatno djelovati i na naše postupke prije kojih se možemo pitati je li to što činimo korisno i na koji način doprinosi pozitivnom suočavanju s krizom.

Ako dulje vrijeme ne uspijete pronaći novu ravnotežu i prilagoditi svoj način funkcioniranja novonastalim okolnostima, preporučujem da svakako potražite psihološku pomoć koja je sada u velikom mjeri dostupna i besplatna. Važno je educirati sebe i svoju djecu i u tom području, odnosno, znati da postoje osobe koje su nam na različite načine voljne i spremne pomoći. Brojeve i mjesta na kojima možete dobiti pomoć pokušajte prikupiti i imati negdje pri ruci.

Nadam se da će vam ovaj članak poslužiti kao jedan od izvora pouzdanih informacija te pružiti barem malo bolje razumijevanje situacije u kojoj se nalazimo i ideje za suočavanje s njome. Držite se i sretno!


Depresija – jedna od najvećih prijetnji modernom čovjeku?


Autorica: Mirna Keresteš, mag. psych.

 Foto: Canva

Pripremila:
Ženski RecenziRAJ
Tagovi:

vaš komentar

Prijavi se putem

komentari

Za ovaj članak nema komentara.