Kako znati koji će stručnjak odgovarati vašem mentalnom stanju? 

Mentalno zdravlje tema je koja je iz godine u godinu sve više zastupljena u javnosti. Nedavna pandemija SARS-CoV-2 virusa te lockdown mnogima su dodatno narušili mentalno zdravlje pa se često govorilo o „pandemiji“ usporednoj s koronom. Iako je koronavirus trenutačno manje zastupljen u javnosti, i dalje je potrebno govoriti o sve većem broju osoba koji se bore s bolestima svrstanim u kategoriju psihijatrijskih. Dodatni je razlog za edukaciju u mentalnom zdravlju i destigmatizacija psihijatrijskih dijagnoza i osoba koje se s njima žive.

Kome se obratiti kada čovjek osjeti ili primijeti da mu treba pomoć?

Za početak treba istaknuti da je stigmatizacija danas daleko manja nego ranije, ali istovremeno i daleko od toga da su psihijatrijski pacijenti slobodni od nje. Mnoge javne ličnosti progovorile su o svojoj borbi s depresijom, anksioznim poremećajem ili eventualno bipolarnom poremećaju, što je doprinijelo edukaciji šire javnosti o njim. Ipak, treba uzeti u obzir da je to samo mali dio spektra unutar te famozne „F skupine“ Međunarodne klasifikacije bolesti (MKB-10) koje obuhvaća mentalne poremećaje i poremećaje ponašanja.

 

Kome se obratiti kada čovjek osjeti ili primijeti da mu treba pomoć?

Ako se malo konzultiramo s doktorom Googleom o terminima anksioznost ili depresija, iskočit će nam stotine korisnih i beskorisnih savjeta i uputa u čijem se moru lako izgubiti. Ako odlučimo da želimo porazgovarati s nekim, moramo odlučiti hoćemo li se javiti psihologu, psihijatru ili nekom psihoterapeutu. Mnogi se odlučuju i za životne trenere. U čemu je razlika?

Mit #1: Psiholozi su oni koji pomažu ljudima da ne polude, a psihijatri ih liječe jednom kad polude.

Mnogima riječ psiholog zvuči puno ljepše i blaže nego riječ psihijatar. Pa sam tako nedavno i naišla na citat koji govori: „Bolje plakati kod psihologa, nego se smijati kod psihijatra.“ I taj je citat sam po sebi stigmatizacija. Ne samo psihijatrijskih oboljenja i bolesnika, već i psihijatara kao onih koji se njima bave. Prema tom citatu psihijatri rade samo s onima koje su svi drugi već otpisali. Što je apsolutno pogrešno. Ipak, psiholozi ljudima često djeluju pristupačnije jer se s njima susrećemo još od škole u kojoj bi trebali raditi (iako ih prema podacima nema onoliko koliko bi ih trebalo biti za održavanje mentalnog zdravlja mladih!). Osim u školama rade i u učeničkim domovima, raznim tvrtkama i „lijepim uredima“…

Psihijatrije baš i ne susrećemo. Oni rade u velikim KBC-ovima, bolnicama za psihijatrijsko liječenje i „zaključanim uredima“. Ili, ako baš hoćete, oni rade u ludnicama. I ljudi bi, baš kao u onom citatu gore, tako i opisali jedne i druge. Psiholozi bi bili oni koji pomažu ljudima da ne polude, a psihijatri ih liječe jednom kad polude.

 

Tko su zapravo psihijatri, tko psiholozi, a tko psihoterapeuti?

Psihijatri su liječnici koji su se po završetku medicinskog fakulteta odlučili za specijalizaciju iz psihijatrije koja prema programu Ministarstva zdravstva traje pet godina te su po završetku iste položili specijalistički ispit. Psiholozi su završili (pred)diplomski studij psihologije u trajanju od tri, odnosno pet godina. I jedni i drugi akademski su obrazovani stručnjaci koji se bave mentalnim zdravljem i svime onime što se događa kada je to zdravlje narušeno.

Iako su ranije psiholozi rjeđe bili dio zdravstvenog sustava, posljednjih se godina to mijenja. A tko su onda psihoterapeuti? I psiholog i psihijatar mogu provoditi psihoterapiju. Iako se i jedni i drugi o psihoterapiji educiraju  za vrijeme trajanja “obveznog” školovanja, zbog postojanja raznih psihoterapijskih pravaca većina psihologa i psihijatra završava dodatne edukacije za psihoterapeute u trajanju od četiri do pet godina, ovisno o pravcu.

Koja je temeljna razlika između ovih stručnjaka?

Osim navedenih i druge osobe mogu biti psihoterapeuti ako završe opisane edukacije čije je priznavanje uređeno Zakonom o djelatnosti psihoterapije, a svi oni moraju biti upisani u Imenik psihoterapeuta. Ako i jedni i drugi rade psihoterapiju, koja je onda razlika? Razlika je u propisivanja lijekova. Budući da su psihijatri liječnici, imaju mogućnost prepisati lijekove namijenjene liječenju određenog stanja. To ne znači da će svatko tko ode psihijatru dobiti lijekove, kao što ne znači ni da osobi koja je odlučila otići psihologu ne trebaju lijekovi. Stanje osobe diktira potrebu za lijekovima i tipom liječenja, a ne osoba koja provodi psihoterapiju. U konačnici bi i psihoterapeut koji nije psihijatar trebao znati prepoznati kada psihoterapija više nije dovoljna metoda te kada je istu potrebno nadopuniti lijekovima kako bi se postigao najbolji mogući učinak.

Ono što može predstavljati problem, jest odbijanje farmakoterapije, bilo od strane pacijenta ili psihoterapeuta koje može dovesti do znatnog pogoršanja stanja ako se radi o osobi kod koje je farmakoterapija nužna. Isto tako, ako se iz bilo kojeg razloga ne osjećate ugodno niti kod psihijatra niti psihologa, uvijek se možete obratiti vašem liječniku obiteljske medicine koji vas može uputiti na pravo mjesto, ali i propisati terapiju u određenim situacijama.

Najbitnije je prepoznati da trebate pomoć i potražiti ju

Neovisno o stručnjaku kojeg odlučite posjetiti, najbitnije je prepoznati da trebate pomoć i odlučiti ju potražiti. Svi oni koji sudjeluju u liječenju trebaju znati s čime se mogu nositi i s kakvim pacijentima mogu razviti kvalitetan terapijski odnos, a što nadilazi njegove kompetencija te kada je potrebno osobu uputiti na drugačiju vrstu liječenja. Cilj je svima jednak - psihijatri, psiholozi i psihoterapeuti, svatko u svom području i na svoj način, nastoje pomoći svojim pacijentima da postignu, održe ili zadržati određeni stupanj mentalnog zdravlja.

Foto: Canva

Pripremila: