Lijekovi na recept ili u slobodnoj prodaji - evo zašto ih ne bismo trebali uzimati na svoju ruku

U Hrvatskoj, kao i u velikoj većini zemalja svijeta, postoje lijekovi koje možete kupiti bez liječničkog recepta i lijekove koje možete kupiti isključivo uz liječnički recept. Nekad se taj recept nosio u ljekarnu na papiriću, a danas se recept „pusti“ u sustav i ljekarnik ga može vidjeti u sustavu. Recept označava da je taj lijek liječnik odobrio za određenog pacijenta. Ono što je drugačije od zemlje do zemlje, jest koji su to lijekovi dostupni s ili bez liječničkog recepta. Jedan su od najboljih primjera antibiotici, od kojih su neki u nama susjednim zemljama dostupni i bez recepta, a posljednjih se dana govori i o ventolinu.

Nisu svi lijekovi namijenjeni svima - zbog toga je važna procjena stručne osobe

Da, ima jako puno lijekova za koje nam ne treba recept. Većina lijekova koje uzimamo za snižavanje temperature, određeni lijekovi koje uzimamo protiv bolova te razno-razni drugi lijekovi, kreme i pripravci. U Hrvatskoj se lijekovi izdaju isključivo u ljekarnama, međutim već je i kod nas postalo uobičajeno različite dodatke prehrani kupovati uz WC papir ili šampone za kosu. Ipak, ljekarne nam i dalje nisu samoposlužne te u velikoj većini ljekarni moramo tražiti osoblje ljekarne (magistre farmacije sa 6 godina integriranog studija ili farmaceutske tehničare s 4 godina srednjoškolskog obrazovanja) da nam izda lijek koji je liječnik propisao ili neki drugi koji se može kupiti bez recepta. Zašto nam je to bitno? Jer ne znaju svi sve... Ne zbog toga što liječnik ili ljekarnik imaju opsesivnu potrebu znati apsolutno sve što pacijent uzima (iako nam nekad treba i ta informacija), već zbog toga što nisu svi lijekovi za liječenje svega niti su svi lijekovi namijenjeni svima.

Jako malo ljudi čita upute o lijeku i pije ga pridržavajući se napisanog

Postoje ljudi koji su jako odgovorni prema svom zdravlju. Oni koji će istražiti, pročitati i konzultirati se sa stručnim osobama prije nego što se odluče popiti nešto. Ali postoje i oni koji će inzistirati da dobiju određeni lijek zato što ga pije i susjeda Slavica i njoj je „baš super od tog lijeka“. Gospođa pritom ne mora znati da je ona npr. alergična na sastojak koji se nalazi u tom lijeku ili da se taj lijek nikako ne smije uzimati u kombinaciji s lijekom koje ona ima u terapiji od ranije. Da, bilo bi odlično kada bi svaka osoba znala apsolutno sve o svakom lijeku koji pije, svim njegovim svojstvima, nuspojavama, kontraindikacijama i mogućim interakcijama s drugim lijekovima, ali najčešće ne znaju.

U većini slučajeva pacijenti ne znaju ni koje sve lijekove uzimaju, a kamoli u koje doba dana i u kojim dozama. Pa onda pokušavate doznati koje su to „jedna mala žuta tableta, veća plava i jedna crveno bijela kapsula“ koju uzimaju ujutru te polovicu koje zelene tablete uzimaju navečer. Također, jako malo ljudi pročita uputu o lijeku. Kao što ormar krenemo sastavljati bez uputa, brojni baš tako krenu i piti lijekove. Pa ih piju u „krivo“ doba dana, prije obroka iako bi trebali nakon, stanu s uzimanjem prerano ili ih pak piju puno, puno duže nego što bi trebali. I ne treba kriviti ljude zbog toga što mnogi od njih ni ne znaju da trebaju drugačije. Zbog toga su tu djelatnici u ljekarni koji će naglasiti kako se uzima koji lijek ili napomenuti kada se nikako ne bi trebao uzimati. 

Unatoč tome što postoje oni koji su upućeni u svoje zdravstveno stanje i znaju dobro svoju terapiji, sustav je posložen tako da na najbolji mogući način pokuša zaštititi one koji to nisu. Ako ja moram pitati kremu za hemoroide zato da moja baka ne bi uzela određenu tabletu za bolove (iako je njenoj poznanici ta odlična!) jer postoji međudjelovanje s tabletama koje pije za nešto drugo, u redu sam s time. Ako ja moram pitati nešto što će mi pomoći kod nadutosti ili nešto za regulaciju stolice zbog toga da netko ne bi uzeo antibiotik za virusnu infekciju ili uzeo „krivi“ antibiotik za svoju bakterijsku infekciju, u redu sam i s tim. Bakterijska rezistencija dovoljno je problematična i bez antibiotika u slobodnoj prodaji. 


Zbog čega nam je teško reći da nešto trebamo i priznati da je naše zdravlje narušeno?

Zašto nas je sramota hemoroida? Proljeva? Gljiv(ic)a na noktima? To su zapravo sve poprilično učestale tegobe s kojima se većina susretne u životu. Slažem se da nećemo ići ulicom i vikati: „Imam hemeroide!“, ali ne bi nas trebalo biti sram izraziti da nešto u našem organizmu ne funkcionira na onaj način na koji bi fiziološki trebalo. Ne bi nam trebalo biti tako teško reći da imamo proljev ni zatvor, Kandidu, temperaturu, uši, bradavice, perut, kožno oboljenje, nesanicu… Ne bi nas trebalo biti sram izraziti da nešto nije u redu! Vrlo vjerojatno postoji razlog zbog koga je do toga došlo pa iako smo možda ponekad odgovorni za to, nikada nismo krivi zbog toga. Taj je uzrok ponekad potrebno liječiti i zbog toga nam nekad treba savjet medicinskog osoblja.

Simptomi imaju svoj mehanizam nastanka te najčešće imaju svoje uzroke. Nekad je dovoljno liječiti simptome, nekad je potrebno djelovati na uzroke. Nekad prvo moramo pronaći te uzroke… Ali prije svega toga trebamo moći priznati sebi da se nešto događa. Pa taman to bila banalna stvar poput učestalih vjetrova. Da bismo to mogli, moramo shvatiti da ništa od toga što se događa nije sramotno. Neki su nam možda neugodniji za priznati jer se manje spominju u javnosti, ali ništa što se tiče našeg zdravlja i bolesti nije sramota! Infekcije mokraćnog mjehura, proljev, zatvor, vjetrovi, hemoroidi, popucale kapilare, proširene vene, začepljene uši, gljiv(ic)e na stopalima, erektilne disfunkcije, problemi s vaginalnom suhoćom i sve ostalo čega se možete dosjetiti, medicinski su entiteti na koje zdravstveni djelatnici upravo tako i gledaju. Nešto što je potrebno sagledati te po potrebi i u skladu s mogućnostima riješiti. Ali ništa za što smo krivi i čega bismo se trebali sramiti toliko da smo spremni patiti te ne tražiti pomoć samo zato da netko ne bi znao da prdimo... 

Foto: Pexels / Unsplash

Pripremila: