Uvijek poslušaj i drugu stranu

U moj prvi spomenar, kada sam imala svega sedam godina, tata mi je upisao jednu latinsku izreku - „Audiatur et altera pars.“ koja nosi značenje „Uvijek poslušaj i drugu stranu.“. Nije mi tada pretjerano bilo jasno što to znači ni što mi treba u životu, no sada znam. Volim za sebe reći da sam dobar (su)govornik, da obično imam što za reći i da znam razgovarati. Zapravo, umijeće dobrog razgovora leži baš u tome da znate slušati. Ne samo slušati, nego i uvažiti drugo mišljenje.

Ipak, kako mi je jednom jedna prijateljica rekla, postoje neke teme o kojima nije poželjno pričati čak ni s najbližima. Kako je ona sažela, da bi ostao prijatelj s nekim, ne pitaj ga mišljenje o politici.

Nije tu riječ samo o politici. Postoji čitav niz osjetljivih tema koje obično dovode do napetosti u međuljuskim odnosima koje unište svaku imalo konstruktivnu raspravu i obično naprave puno veći problem tamo gdje ga nije trebalo biti. Kod tih stvari ljudi posebno žustro brane svoj „stav“ jer su osjetljivi na svoj izbor. Svaki razgovor na neku od ovih tema, ako se strane ne slažu, ne vodi ničemu osim svađi.

Koje teme je poželjno izbjegavati u razgovorima, na društvenim okupljanjima, na društvenim mrežama?

 

Vjera i nacionalnost

Opet ću se sjetiti svog oca i još jednog njegovog mudrog zaključka. Kad sam ga pitala zašto ne prakticira vjeru, rekao mi je da ga je povijest naučila da je vjera uzrok gotovo svih ratova na zemlji, a on je pacifist pa se u tom slučaju „drži sa strane“. Ako krenemo u analizu, doći ćemo do sličnog zaključka. U svakom slučaju, pripadnost određenoj vjeri po meni je intimno pitanje i nitko nije dužan drugome objašnjavati svoju vjeru. Rasprava po pitanju koji je Bog pravi i zašto jedan nije, a drugi je, definitivno će povrijediti sugovornika i ne može imati dobar ishod. Sasvim je normalno i očekivano da je većina vjernika osjetljiva na svoju vjeru, isto kao što ateisti i agnostici s jednakim žarom brane svoje stavove. Tu nema pravog odgovora. Veličina čovjeka leži u njegovoj sposobnosti prihvaćanja tuđeg izbora, a prvenstveno poštivanja običaja osobe druge vjere i nacionalnosti. Nitko ne mora, ako ne želi, razumjeti tuđe običaje, blagdane i svetkovine, ali da bi ovaj svijet bio bolje i pravednije mjesto, svi smo dužni naučiti poštivati tuđe, na isti način kao što uživamo svoje.

Seksualnost

Ako su vjera i nacionalnost teme intimne vjere, što je tek sa seksualnošću. Nažalost, seksualna opredjeljena, izbori i životni stil te seksualne navike osobe, u zadnje su vrijeme skupina pitanja o kojoj se konstatno vode rasprave. Tome je uzrok što se u društvo uvukla sintagma da je nešto normalno, dok drugo nije. A postoji li uopće normalno? Normalno je samo stvar izbora. Ono što u nekom trenutku neka skupina ljudi odluči da je normalno, to biva normalnim, dok je sve suprotno od toga predmet osude i napada društva. Tako društvo drži stranu da je heteroseksualnost, monogamnost i brak kao oblik životne zajenice ono što je normalno, dok sve drugo nije. Homoseksulanost, poligamija, izvanbračne zajednice, prostitucija, celibat... Sve su to i dalje tabu teme na koje društvo gleda sa zadrškom. Stoga ne čudi da, ako se nađete u skupini različito-mišljenika po pitanju teme seksualnih izbora, zadirete u opasno polje intime druge osobe. Nažalost, ove su teme danas sveprisutne i često „prezvučne“ po društvenim mrežama. No, to je tema koja diže prašinu i koja motivira (zle) jezike. Sljedeći put kada poželite komentirati nečiji seksualni izbor, zastanite i razmislite što se događa u vaša četiri zida i mislite li da je samo vaš izbor „normalan“?

Politika

Uočavam da iz godine u godinu interes „mladih“, odnosno osoba mojih godina i nešto manje, po pitanju politike samo sve više pada. Premda me žalosti da moja generacija nema tu kulturu i da su potpuno indiferentni po pitanju izbora u domovini (koliko ih je, nije ni čudno), kao i po pitanju političke scene, u jednu sam ruku sretna jer smo barem mi mlađi ispali generacija koja ovu temu ne uvodi u razgovore. I to je dobro. Ako pogledam samo generacije mojih roditelja i one prije, poznajem na desetke primjera loših odnosa koji su se potpuno raspali jer je jedna strana zamjerala drugoj njezin politički izbor. Sjetimo se samo vječitih rasprava iz doba naših djedova o „partizanima i ustašama“. Ako se ipak upustite u razgovor, morate biti sigurni da zaista baratate sa svim činjenicama i spoznajama o svome političkome izboru jer u ovakvim razgovorima protivnik vrlo lako razoružava i udara na slabe strane. Bilo bi smiješno i suludo da živimo u zemlji u kojoj vlada političko jednoumlje. Bitno je da smo svjesni da ljepota demokracije leži baš u izboru i političkim slobodama koje imamo.

Cijepljenje

Ne pamtim kada je društvo bilo više podijeljeno oko neke teme nego danas oko cijepljenja. Iako je pitanje cijepljenja (ovdje mislim prvenstveno na goruću temu cjepljenja protiv COVID-19) stvar osobnog izbora, nema šanse da izbjegnete dobru raspravu sa suprotnim timom, ovisno jeste li antivakser ili ne. Više nego ikad, jedna strana trudit će se uvjeriti drugu zašto je njezin izbor ispravan, a drugi nije. Iako je od početka jasno da tu pravog odgovora nema i da postoji niz za i protiv razloga, rat antivaksera protiv ostatka svijeta sve više plamti. Nije rasprava ostavljena samo laicima, svađaju se i znanstvenici, političari, profesionalci raznih struka... Borba ide toliko daleko da se izvrću i povijesne i znanstvene činjenice samo kako bi ratobornija strana dokazala da je ona u pravu. Nažalost, to neće ni ubrzati ni usporiti pandemiju. A posljedice po pitanju naše psihe i ljudskih odnosa bit će daleko pogubnije nego one fizičke koje sa sobom donosi virus.

Dakle, ako ne poznajete dobro sugovornika i njegove potencijalne reakcije, mudro je ova pitanja ne povlačiti u razgovorima. Ako pak do toga dođe, sjetite se postaviti granice i ne zaboraviti da ne samo da nije pristojno pričati o ovim temama, nego je u većini slučajeva toskično. 

 

Pripremila:
Andrea Šikić
Tagovi:

vaš komentar

Prijavi se putem

komentari

Za ovaj članak nema komentara.