Je li ogovaranje oblik povezanosti i interakcije s nama bliskim ljudima?
Ogovaranje i tračanje? Ma ne, nema to nikakve veze sa mnom! Koliko god naša uvjerenja o tome da smo otporni na čari ogovaranja bila jaka i otporna na razuvjeravanja, rezultati psihologijskih istraživanja ne idu tome u prilog. Oko dvije trećine vremena u ljudskoj komunikaciji posvećeno je društvenim temama, a najveći dio tih tema odnosi se upravo na ogovaranje i tračanje, odnosno, u širem smislu izmjenu informacija o drugima. Još od malih nogu učimo da ogovaranje i pričanje drugima iza leđa nije pristojno i da time možemo ozbiljno povrijediti druge, a osobe koje previše ogovaraju, često kitimo etiketom baba tračara koja ne zvuči kao nešto čime bismo se ponosili.
Zbog čega je onda ogovaranje gotovo neizbježno? Koje su njegove skrivene čari i zbog čega to radimo? Tko je sklon tračanju?
Zbog čega je onda ogovaranje gotovo neizbježno? Koje su njegove skrivene čari i zbog čega to radimo? Tko je sklon tračanju?
Na ogovaranje možemo gledati iz različitih kutova. Prvo što nam padne na pamet, vjerojatno je gledište prema kojem se ogovaranje ubraja u nepoželjna ponašanja, odnosno, indirektne oblike agresije slične zadirkivanju. Cilj ogovaranja u tom je smislu povrijediti nekoga uništavanjem njegovih/njezinih socijalnih mreža i društvenog ugleda. Kada nekog ogovaramo, zapravo pokušavamo tu osobu prikazati u lošem svjetlu i (dodatno) istaknuti neka njezina obilježja koja nam se ne sviđaju kako bi drugi o njoj loše mislili ili kako bismo sebe uzdigli u tuđim očima. Ocrnjivanje osobe koja nam se na neki način zamjerila ili nam jednostavno nije draga, međutim može, ali i ne mora biti osnovna funkcija ogovaranja.
Iako je danas tračanje na zlom glasu, njegovo podrijetlo nosi drugačije, neutralnije i pozitivnije značenje. Engleski termin gossiporiginalno je značio povezanost i interakciju s ljudima koji su nam posebno bliski, što je prema nekim teorijama u prošlosti omogućilo stvaranje i razvijanje ljudske zajednice kakvu danas poznajemo. Prema ovom pogledu, ogovaranje se odnosi na opažanja o ljudima koja nisu nužno negativna, već mogu biti i neutralna ili pozitivna. Drugim riječima, ogovaranje (gossip) u širem smislu odnosi se na naprednu, evolucijski važnu sposobnost izmjene korisnih informacija dviju osoba o trećoj osobi koja ili je ili nije pripadnik njihove grupe. Da nije bilo izmjene te vrste informacija, kako bi naši predci znali tko predstavlja potencijalnu opasnost i tko je neprijatelj te kako bi održali veze unutar svojih društvenih grupa?
Ljudska društvena zajednica i društveni odnosi sami po sebi dosta su zamršeni, višestrani, višestruki i komplicirani. Uz to, svatko od nas pokušava pronaći svoje mjesto pod suncem i izboriti se za svoj položaj u društvu. Informacije o drugima oduvijek su predstavljale važan resurs preživljavanja, osvajanja partnera te postizanja statusa i ugleda u društvu. Tako je i danas, u doba kada su informacije ponekad vrjednije od materijalnih sredstava, imaju veliku moć i šire se, zahvaljujući medijima, iznimnom brzinom. Ono što mi mislimo o drugima i ono što drugi misle o nama, važno je i od toga ne možemo pobjeći.
Ono što ljudima omogućuje razumijevanje vlastitih i tuđih mentalnih stanja, naziva se teorija uma. Razvoj te sposobnosti omogućuje nam uvid u to da iza našeg i tuđeg ponašanja stoje mentalna stanja poput emocija, namjera, želja, stavova ili uvjerenja. Neki znaci pripisivanja mentalnih stanja sebi i drugima te razumijevanja njihove važne uloge u ponašanju postoje već u dojenačkoj dobi. Posjedovanje teorije uma vidljivo je, na primjer, iz sposobnosti imitacije što je važan oblik učenja kod djece ili sposobnosti empatije i zauzimanja tuđe perspektive. Bez teorije uma ne bismo bili uspješni ni u ogovaranju i stvaranju pretpostavki i vlastitog mišljenja o psihičkim stanjima drugih i njihovom povezanosti s ponašanjima. Ne bismo također mogli upravljati tuđim dojmovima o drugim osobama što ponekad može biti cilj ogovaranja u negativnom smislu. Nedostatci i poteškoće u tom području prisutne su u nekim kliničkim stanjima poput autizma.
Sada kada znamo da je ogovaranje složeni oblik socijalnog ponašanja od kojeg teško možemo pobjeći jer ono je dio našeg prirodnog nasljeđa, vrijeme je da vidimo kakve su karakteristike osoba koje se često u njega upuštaju. Istraživanja koja su ispitivala rodne razlike u učestaslosti ogovaranja, nisu dala jedinstveni odgovor na pitanje „Tko više trača – muškarci ili žene?“. Neka istraživanja potvrdila su stereotipnu pretpostavku da žene češće ogovaraju. Svejedno, ne dajte da vas ova rečenica odvede na pogrešan zaključak i prerano razočarenje - razlike su uglavnom male te se više odnose na različita područja nego na količinu ogovaranja.
U nekim istraživanjima utvrđeno je da žene i muškarci podjednako tračaju o nekome na pozitivan ili negativan način, a žene općenito češće razgovaraju udvoje o trećim osobama na neutralan način. Nadalje, teme ženskih ogovaranja češće su tjelesni izgled i izmjena društvenih informacija, a muškarci češće ogovaraju druge u pogledu postignuća. Prema nekim istraživanjima žene više uživaju u tračanju i smatraju ga važnijim u odnosu na muškarce.
U nekim istraživanjima utvrđeno je da žene i muškarci podjednako tračaju o nekome na pozitivan ili negativan način, a žene općenito češće razgovaraju udvoje o trećim osobama na neutralan način. Nadalje, teme ženskih ogovaranja češće su tjelesni izgled i izmjena društvenih informacija, a muškarci češće ogovaraju druge u pogledu postignuća. Prema nekim istraživanjima žene više uživaju u tračanju i smatraju ga važnijim u odnosu na muškarce.
Opisane razlike kod muškaraca i žena mogle bi se pripisati korištenju ogovaranja kao taktike nadjačavanja protivnika u borbi za naklonost ljubavnih partnera. Žene su, prema nekim autorima, sklonije takvim taktikama u borbi za željene partnere pri čemu će češće na negativan način komentirati izgled protivnica, a muškarci će češće međusobno uspoređivati resurse, materijalno bogatstvo i tjelesnu spremnost.
Također, ogovaranju su sklonije osobe koje su ekstrovertii osobe koje imaju izraženu osobinu ličnosti ugodnost. Dakle, što smo više društveno otvoreni, angažirani, prijateljski nastrojeni, dobri i pristojni prema drugima, to ćemo i češće izmjenjivati informacije o trećim osobama. Mlađeosobe sklonije su negativnim i zločestimoblicima ogovaranja, a osobe s visokim primanjima češće se upuštaju u neutralnije razgovore o drugima u odnosu na osobe niskih primanja.
Da zaključimo, činjenica je da ljude zanimaju drugi ljudi, da se s njima uspoređuju te da imaju pretpostavke o tome što drugi ljudi misle i kakve su njihove namjere koje stoje u pozadini ponašanja. Također, priznajmo si da znamo biti skloni precjenjivati te mogućnosti i smatrati se stručnjacima za čitanje tuđih misli. Kao ljudska vrsta skloni smo većinu vremena slobodnih razgovora posvećivati društvenim temama, poput društvenih i intimnih odnosa ili naše procjene i dojmova o drugima. S obzirom na to rezultat jednog istraživanja koji je pokazao da prosječna osoba provede 52 minute dnevno razgovarajući o drugima, ne bi nas trebao začuditi. Pozitivna stvar je da se velika većina (75 %) ogovaranja odnosi na neutralne razgovore o trećim osobama. Ono što nije toliko pozitivno, jest to da negativno ogovaranje i procjenjivanje osoba prevladava nad pozitivnim (preostalih 15 u odnosu na 10 %) što nam svakako daje prostora i materijala za promišljanje.
Autorica: Mirna Keresteš, magistra psihologije
Foto: Unsplash
- Pripremila:
- Ženski RecenziRAJ
- Tagovi:
