S obzirom na to da živimo u vremenu kada je tehnologija okupirala važan dio naših života, pitanje kako sve to utječe na našu djecu, samo se nametnulo. Dok stručnjaci tvrde da djeci ispod tri godine ne trebaju ekrani, praksa i roditelji u većini se slučajeva s time ne slažu jer je danas gotovo nemoguće izbjeći ekrane u svakodnevnom životu.
Je li tehnologija zamijenila klasičnu igru i igračke?
Nerijetko ćemo čuti kako je tehnologija zamijenila klasičnu igru i igračke.
Ja bih rekla da apsolutno nije. Više nego ikad roditelji se trude oko raznih edukativnih i razvojnih igara i projekata sa svojom djecom. Dapače, reklo bi se prije da su kolaž papir i drvene kocke zamijenili običnu lutku, nego ekran.
U svim slučajevima, naravno, postoje ekstremi pa tako i u ovome. Ako vi svoje dijete niste naučili ničemu osim gledanja u ekrane, vaše dijete za drugačije ni ne zna. Ako ste svoje dijete naučili samo Montessori igranju, dijete također ne zna za drugo.
No, mislim da ne postoji roditelj koji nije posegnuo za crtićima onda kada više nije znao čime umiriti i zabaviti dijete pa čak i ako to dijete ima manje od tri godine. I u tome nema ništa loše dok god dijete ne sjedi cijeli dan pred ekranom s crtićima na autoplayu.
Sat vremena igre, sat vremena boravka na svježem zraku, sat vremena crtića... sve je to dio odrastanja. Moja djeca gledaju crtiće od najranije dobi. Jako pazim na to što gledaju i prilagođavam sadržaj njihovom uzrastu.
Niti jedan crtić nije zamijenio odlazak u park, crtanje ili omiljenu igračku. Ako mogu birati crtić ili park, većina će djece koju ja poznajem, tako i moja, odabrati park, trčanje i igru sa svojim malim prijateljima.
Smatram da tehnologija neće zamijeniti klasičnu igru sve dok roditelji znaju odrediti mjeru između ekrana i odlaska van te edukativne ili klasične igre s igračkama.
Važnost zajedničkog spavanja roditelja i djeteta
Ekrani kao lakši izlaz u borbi s djetetovim ponašanjem
Također, često čujem da su ekrani lakši izlaz u borbi s djetetovim ponašanjem.
Ne želim generalizirati i reći da je to pravilo, ali kod mene je dosta čest slučaj da se u borbi s nepoželjnim ponašanjem djeteta poslužim ekranom. Mislim da je i kod većine roditelja ekran rješenja ako žele da dijete mirno sjedi pola sata ili čak pojede ručak. Osobno kod jela nikad ne pribjegavam ekranu i tu sam jako stroga, no postoje roditelji koji muku muče s time jer su se djeca već navikla.
Kod umirivanja njihova vrištanja ili tučnjave oko igračke itekako vičem: "Hoćemo li gledati Frozen?"
U danima kada ne možemo van, a ja moram brdo posla odraditi, crtići su spas. Ponekad su crtići izlaz da odradim posao koji moram, a katkad jednostavno trebam pola sata mira za kavu ili trebam samo leći na kauč i ne raditi ništa. Mame koje su same s djecom cijeli dan, to će najbolje razumjeti. Uostalom, ako si pustimo crtić i zajedno se mazimo na kauču dok ga gledamo, to nije nužno nekvalitetno provedeno vrijeme. A neke obiteljske, kišne nedjelje na kauču s Disney klasicima lijepa su uspomena i kvalitetno provedeno vrijeme. Nije sve u Montessori slaganju.
Što se tiče toga da ekrani često utječu na obrasce ponašanja kod djece, rekla bih da je to definitivno istina, ali to ne mora nužno imati negativan smjer. Ako djecu ne vodimo van i ne damo im priliku da se socijaliziraju, neće biti socijalni i tome nisu nužno ekrani krivi. Djeca su male spužve i kako ih naučimo tako se ponašaju.
Kao dijete sam i sama svaki dan gledala Cartoon Network i tako naučila engleski. S obzirom na to da sam starija generacija koja je engleski jezik učila tek od četvrtog razreda osnovne škole, moja je obitelj uvidjela potencijal i upisala me na engleski odmah u prvom razredu te sam do četvrtog već aktivno pisala i govorila engleski jezik. Danas govorim engleski gotovo kao i hrvatski, a sve je počelo jednim običnim programom za crtiće.
Moje je dijete s godinu i pol znalo otpjevati englesku abecedu, brojiti do deset na engleskom i hrvatskom i reći riječi poput krtice. Ništa od navedenog nije naučila od mene, već upravo iz edukativnih crtića. Jer zaista nije isto kada se djetetu od godinu i pol puste pjesmice i brojalice ili crtić s nekom kompleksnom radnjom koju ne razumije i ne može ništa drugo osim buljiti u ekran.
Uostalom, tko od nas nije imao omiljenog lika iz crtića kao dijete? Tko nije bio jedan dan Pepeljuga, drugi Snjeguljica i tjerao brata da bude patuljak, a susjedu da bude zla vještica?
Crtići potiču maštu, a nerijetko se sadržaj može prenijeti i u klasičnu igru. Shodno tome, djevojčicama kupujemo haljine kakve u Frozenu nose Elza i Ana pa trče okolo i pretvaraju se da stvaraju ledeni dvorac i Olafa, a dječacima Spiderman kostime da budu pravi mali ljudi-pauci dok se penju po drveću. Mislim da je stvar samo u filtriranju sadržaja. Ako djecu izlažemo nasilnom programu, nasilje će prenijeti u stvarni život, jednako kao i da nasilje gledaju kod kuće, a nikad crtić pogledali nisu. Ponavljam, djeca su male spužve i preslikavat će ono ponašanje kojem ih izlažemo.
Ispovijest stay at home mame - najljepši posao na svijetu?
Jesu li ekrani neophodni za djetetovo funkcioniranje u današnjem društvu?
Iskreno, nisam sigurna u odgovor na ovo pitanje. Kao što sam već rekla, sve je stvar toga kako dijete naučimo. Ako dijete nikada ne pogleda crtić, za njega ne zna i ne nedostaje mu da bi ono bilo sretno i zadovoljno. S te strane ne doimaju se neophodnima.
S druge strane, one socijalne, želimo li da naše dijete bude jedino dijete u parku ili vrtiću koje ne zna tko su Ana i Elsa, Mickey Mouse ili Batman? Djeca radnju omiljenog crtića često prenose u fizičku igru. Kao što se tinejdžerice povezuju sanjarenjem o nekom glumcu, djeca se nerijetko povezuju ljubavlju koju dijele prema istom liku iz crtića. Osobnog sam stava da je u vrijeme u kojem nam se sve vrti oko ekrana, počevši od toga da ne možemo bez pametnih telefona, preko trenutačnog, pandemijskog stay at home načina rada, licemjerno djetetu uskratiti njihovo korištenje. Dijete ne razumije da roditelj sada mora biti osam sati ispred računala jer mu je to posao. Dijete samo vidi da njemu ne daš nešto što sebi ne uskraćuješ. Time nipošto ne mislim da je djetetu potrebno dati mobitel i neograničen pristup uređajima. Nipošto. No ne osuđujem roditelje koji ponekad izađu na kavu ili u čekaonici kod liječnika trebaju da je dijete mirno pa pribjegnu gledanju crtića na mobitelu. Osobno to jako rijetko radim, ali kada radim ne grize me savjest jer nije pravilo, iznimka je.
Uvijek kontroliram što moja djeca gledaju i mobitel je većinom u mojim rukama, a one samo gledaju. Nekada ga uzmu u ruke, no i tada pratim što s njime rade. Kod kuće nikada ne dobivaju mobitel u ruke niti će, sve dok ne budu dovoljno stare da se njime znaju samostalno koristiti. Imaju crtiće na TV-u na kojem opet ja filtriram i kontroliram sadržaj. Daljinskim upravljačem ne znaju se koristiti i ne namjeravam ih tome naučiti do daljnjega i mislim da je cijela poanta upravo u tome - da vi kao roditelj imate kontrolu nad sadržajem i uređajima, a ne da se dijete potpuno isključi iz tog dijela današnjeg svijeta.
Tehnologija je veliki dio našeg života i budućnosti naše djece, stoga je jedino što možemo, nastojati izvući najbolje od nje.
Što je to povezujuće roditeljstvo i zašto je važno?
Autorica: Tijana Tomas
Foto: Unsplash
- Pripremila:
- Ženski RecenziRAJ
- Tagovi:
