Zašto se majke imaju potrebu uspoređivati jedna s drugom?

"Jesi rodila na carski ili prirodno?" 

"Ja sam prirodno, nisam htjela carski. A boli, a što ćeš?! Sve zaboraviš kad vidiš dijete."


"Dojiš li ili daješ AD? 

"Ja dojim, nema šanse da bih dala AD, treba se malo potruditi."

"Je l' ti spavaju cijelu noć? 

"Pf, moja spava 18 h po danu i 45 h po noći, nema cile mile, stavim leć' i točka."


Dok nisam postala mama, nisam ni znala za ovakav vid natjecanja. Naivno sam vjerovala da su mame pune ljubavi, topline i razumijevanja jedna za drugu jer ipak smo u istom sosu.

Boy, I was wrong.

 


Najnovija olimpijska disciplina, posebno u modernom dobu, zasigurno je majčinstvo. Mislim da ne postoji kompetitivnija skupina od majki. Kada je tko prohodao, kada je tko progovorio, sjeo, pojeo prvu kašicu, prespavao noć, kihnuo, tko konzumira prirodno, a tko kemiju i, obavezno, kome je teže u majčinstvu (priznajem, tu sam se i sama natjecala, my bad). Sve se to broji u male pobjede. Sve se piše u karton "Tko je bolja mama".

To počinje još u trudnoći, o porodu da i ne pričam. Što si više patila, to si bolja mama. Neću biti licemjerna  pa se praviti da i sama nisam nikada zadovoljno pomislila da su moja djeca bolja od nekih svojih vršnjaka ili da sam ja bolja mama od neke druge mame. Možda sam nekad i zazvučala neobzirno, no potpuno nenamjerno jer sam se napokon i ja imala čime pohvaliti.

Mnogim je ženama životno postignuće kojim se najviše ponose to što su se ostvarile kao majke pa od svoje djece rade projekte, a od sebe žrtve. Ne zato što su zaista žrtve, nego se samo vole takvima prikazivati kako bi njihovo roditeljstvo dobilo na težini.

Bilo da se radi o prehrani, sportu, vrtiću, školi, razvojnim igrama ili čemu drugome. Sve je mali projekt i ne postoji drugačije. Pri opisivanju vlastitog odgoja obavezno se koriste zamjenicom mi za sve što dijete radi i  svaki djetetov uspjeh smatraju svojim.

Mi smo skinuli pelene.

Mi smo papali.

Mi smo dobili peticu iz matematike.

Mi, mi, mi, mi.

U modernom dobu takve žene zovemo Karen i potajno ih mrzimo.

Karen će se otvoreno zgroziti i oštro osuditi vidi li tvoje dijete s hrenovkom te ti navesti šezdeset osam štetnih sastojaka iz hrenovke. Paralelno će te obavijestiti o svim nutritivnim svojstvima brokule i pobjedonosno ti servirati kako je ta hrenovka upravo oštetila sve kognitivne sposobnosti tvoga djeteta, od sada pa do kraja života.  Završni udarac bit će činjenica da se hrenovka kuha jednako dugo kao brokula, a ti si jednostavno loša i nepožrtvovna majka.

Nosi se, Karen!

Neke su  žene svoje majčinstvo čak i dobro unovčile pa se smatraju kompetentnima da na raznim platformama dijele savjete o majčinstvu i brizi za djecu.

To ne mora biti nužno loša stvar kada se radi odmjereno, educirano i sa stručnom pozadinom, no pisati o majčinstvu i kompleksnim temama poput poroda, post partuma, brizi za novorođenče, prehrani kod djece samo na temelju vlastitog iskustva, izrazito je nezahvalno jer u većini slučajeva nije ispravno, a mnogo žena to gleda i sluša pa misli da je ispravno tako postupati.  Neovisno o kojoj se platformi radilo, one ne trebaju služiti osuđivanju majki koje ne misle i ne djeluju poput tebe. Iskustvo NIJE znanje.

Nažalost, još uvijek živimo na području na kojem um rijetko caruje, a osuđivanje nam je drugi nacionalni sport odmah nakon zavisti.  Hranjenje svoga ega preko leđa drugih mama s različitim mišljenjem, naša je svakodnevica.

Bilo uživo, bilo na društvenim mrežama, ne prođe dan da netko ne prokomentira neku mamu ili nečije dijete, brak, život.



Pa što ako idem na nokte dok mi svekrva čuva djecu? Što ako sam izašla i u petak i u subotu dok je s djecom bio tata? Što ima veze ako netko ide k mami svake nedjelje na ručak? Što ako moja djeca ne spavaju cijelu noć? 

Kako točno išta od ovoga utječe na tvoje obitelj i dijete, Karen?

Svakom je djetetu njegova mama najbolja mama na svijetu. Glupe su nam te male navodne pobjede nad mamom čije je dijete ručalo paštetu dok je moje na jedvite jade gutalo blitvu.  Loše su majke, općenito loši roditelji, isključivo oni koji svoju djecu zanemaruju ili, ne daj Bože, zlostavljaju. Svi su drugi samo ljudi koji se trude od svojih potomaka napraviti dobre ljude. Hoće li na putu do toga spomenuto dijete pojesti više čokolade nego blitve, zaista nije bitno.

A djeca kada odrastu, neće se sjećati ni blitve, ni paštete, ni sise, ni bočice, ni didaktičke igračke za razvoj mozga, kao ni kineske plastične pegle koja svira, već sreće koju je osjećalo u zagrljaju svoje mame. Sjećat će se ispričanih priča prije spavanja, poljubaca, smijeha i provedenog vremena s roditeljima.

Uzalud sve didaktičke igračke na svijetu, razvojne igre i projekti, ako ne odgajaš dijete da bude čovjek. Isto vrijedi i za sve ručkove na kojima nisu letjeli avioni, gdje umak od graška nije postao Graškograd, a juha jezero u kojem stanuje obitelj Mrkvić jer se hranom ne igra. Ako igra pretvara ručak iz mučnog "mora se trenutka" u zabavu i biva pojeden, itekako se igra.



Prestanimo se natjecati i uspoređivati jer nitko vašoj djeci ne može biti bolji roditelj od vas samih.


Između dobrog i savršenog nalazi se moderno majčinstvo - jesam li dovoljno dobra?


Autorica: Tijana Tomas

Foto: Canva

Pripremila:
Ženski RecenziRAJ

vaš komentar

Prijavi se putem

komentari

Za ovaj članak nema komentara.