Jesmo li sami sebi nametnuli nerealne ciljeve te kakav je odnos perfekcionizma i ljubavnih odnosa?

Jesu li ljudi savršeni? Naravno da nisu. No, što ako misle da moraju biti ili ako netko od njih to očekuje? Što ako smo mi ti koji od drugih očekujemo savršenstvo? 

Tada na našim ramenima vrlo vjerojatno sjedi vražićak zvan perfekcionizam. Pritisci i zahtjevi za savršenstvom u današnje su vrijeme nažalost sveprisutni. Na pogreške se često gleda kao na nešto nepoželjno i nedopustivo (a ne kao na prilike za učenje), pritisci za visokim postignućem djeci se postavljaju od najranije dobi, poruke o tome da moramo biti najbolja verzija sebe te stalno napredovati vrište sa svih strana, a društvene mreže uvlače nas u socijalnu usporedbu i nude nam uvid u tuđe „savršene“ živote. Cjeloživotno učenje, stalno napredovanje i postavljanje novih (i visokih) ciljeva može biti odlično i poticajno za osobni rast,ako nas naša ambicioznost i ostvarenje ciljeva ispunjavaju te povećavaju naš osjećaj samopouzdanja, zadovoljstva i sreće. Međutim, perfekcionizam ima i mračnu stranu.


Kada perfekcionizam nije dobar?

Nezdravi perfekcionizamodnosi se na težnju za savršenstvom i nerealno visokim standardima te osjećaj pritiska da se pred samim sobom i pred drugima moramo prikazivati samo u najboljem svjetlu. Pogreške ili neuspjesi, naravno, ne dolaze u obzir. Ako nam se potkrade koja nesavršenost, možemo osjećati jaku krivnju, potpunu bezvrijednost ili neadekvatnost, odnosno, imati osjećaj da ni u čemu nismo dobri i da kao takvi ništa ne vrijedimo. Takav crno-bijeli, sve ili ništa način razmišljanja prilično je zamoran te crpi životnu radost i energiju, a može i ozbiljno narušiti naše samopoštovanje i mentalno zdravlje. Opsjednutost mislima o savršenstvu i preplavljenost anksioznošću radi straha od neuspjeha sprečavaju nas u tome da životne izazove doživljavamo kao prilike za pokazivanjem koliko zaista jesmo dobri i vrijedni te za dodatnim učenjem i ulaganjem truda kako bismo bili još bolji.



Perfekcioniste ne brinu samo pogreške, oni su nezadovoljni i ciljevima koje uspiju postići.Zbog čega? Zato što, naravno, to nikada nije dovoljno dobro i savršeno, a uz to uvijek postoji i nešto što nismo uspjeli postići. Perfekcionizam nam ne dopušta da budemo mirni sami sa sobom i zadovoljni onime što jesmo u ovom trenutku, već nas stalno tjera na podsjećanje na to kakvi nismo, a mislimo da bismo trebali biti ili da to drugi od nas očekuju. Takve perfekcionističke tendencije možemo pokazivati u različitim ili u svim područjima života – postizanju ciljeva i postignuća, besprijekornog izgleda i imidža (sebe, partnera, djece, kuće, vrta), strogih moralnih pravila i standarda ili savršenih međuljudskih odnosa.

Perfekcionizam ima osobnu, ali i društvenu dimenziju te zato možemo razlikovati perfekcionizam očekivan od sebe, perfekcionizam očekivan od drugih i izvana očekivani (socijalno propisani) perfekcionizam. Kod perfekcionizma usmjerenog na sebe težnja za savršenstvom dolazi iz nas samih i zauzima dosta centralnu ulogu u našim životima. Ta težnja ne mora biti nezdrava ako su ciljevi koje si postavljamo visoki, ali i dostižni, ako nam njihovo ostvarenje pruža smirenost i zadovoljstvo te ako shvaćamo da su pogreške sastavni dio tog putovanja. U tom slučaju perfekcionizam može biti povezan s dobrim mentalnim zdravljem i samopoštovanjem. Perfekcionizam usmjeren na druge odnosi se na naša nerealno visoka očekivanja od nama bliskih osoba (da imaju nerealno visoke sposobnosti koje im omogućuju visoko postignuće te da se ponašaju na nerealno idealan način). S druge strane, vjerovanje da druge, nama značajne osobe, pred nas postavljaju nerealna i visoka očekivanja (neovisno o tome je li to zaista tako), odnosi se na socijalno propisani perfekcionizam.




Kako (pokušati) zavoljeti vlastito tijelo?


Kako različite vrste perfekcionizma utječu na naše odnose?

Perfekcionizam je na različite načine isprepleten s našim odnosima. U nastanku i održavanju perfekcionizma ulogu mogu imati visoka roditeljska očekivanja te njihova kritičnost i/ili perfekcionizam. Odrastanje u takvom okruženju stvara plodno tlo za kasnije probleme mentalnog zdravlja kao i prepreku ostvarenju kvalitetnih romantičnih odnosa.  

Perfekcionizam usmjeren na sebe, koji ne mora nužno biti nezdrav, može se svejedno negativno odraziti na odnose. Osobe koje pokazuju takve tendencije, često znaju previše biti usmjerene na vlastite ciljeve i razvoj karijere što može umanjiti vrijeme i trud uložen u druženje i upoznavanje potencijalnih ili trenutačnog ljubavnog partnera. Osobe koje su perfekcionisti u nezdravom smislu, često nemaju dobre načine suočavanja s problemima i rješavanja konflikata. Mogu biti nesklone dijeliti s drugima svoje osjećaje. Znaju biti neprijateljski nastrojene prema partnerima te se u sukobima koristiti sarkazmom ili osvetom. Na kritiku burno reagiraju ili se žustro brane te povlače u cilju prikrivanja vlastitih nesavršenosti i zadržavanja slike o sebi kao nepogrešivoj osobi.


Kakav je perfekcionizam problematičan za naše odnose s drugima?

U odnosu na perfekcionizam usmjeren na sebe druge dvije vrste perfekcionizma pokazuju se puno problematičnijima za odnose. Očekivanje savršenstva od naših partnera ili osjećanje stalnog pritiska da mi moramo biti savršeni može dovesti do osjećaja razočaranja zbog neispunjenih očekivanja i do ozbiljnih konflikata što se negativno odražava na zadovoljstvo vezom te rezultira manjom odanošću i lošijom prilagodbom na odnos. Uz to, perfekcionizam usmjeren na druge može biti povezan s narcisoidnim, autoritarnim, dominantnim ili čak antisocijalnim osobinama ličnosti te tendencijom iskorištavanja, okrivljavanja i neprijateljskog, bešćutnog odnosa prema partneru.

Osim visokih i nemogućih očekivanja od naših partnera te stalnog procjenjivanja njihovog ponašanja, istu stvar možemo činiti i s našim odnosom. Romantični perfekcionizam ne odnosi se na osobinu ličnosti, već na perfekcionistički pogled, vjerovanja i standarde o odnosu što svakako utječe na dobrobit veze, ali i na želju za samim ulaskom u nju. Takva je vrsta perfekcionizma, u odnosu na perfekcionizam kao osobinu ličnosti, više povezana s karakteristikama odnosa, posebice kod žena.




Kako (p)ostati dobar partner u doba krize?


Vjerovanje da drugi od nas imaju visoka očekivanja, može se negativno odraziti na odnos već u početnoj fazi datinga jer nam se može činiti da već u početku ne zadovoljavamo njihove kriterije zbog čega možemo osjećati neugodne emocije poput srama ili krivnje te misliti loše o sebi. Ako s nekime uspostavimo odnos, a i dalje mislimo da im nismo dovoljno dobri, možemo osjećati nedostatak socijalne podrške koja je za mentalno zdravlje jako važna. Nesigurnost i nisko samopoštovanje mogu se očitovati u strahu od intimnosti, potiskivanju emocija, prevelikoj ovisnosti o partnerima te stalnom traženju njihove pažnje i potvrde.

Opisana ponašanja i karakteristike perfekcionistima jako otežavaju ostvarivanje kvalitetnih i stabilnih intimnih odnosa, tako da često znaju biti usamljeni.  Mogu svjesno izbjegavati odnose s drugima ako procijene da postoji šansa za neuspjehom. Ako se veza započne, partneri se često suočavaju sa smanjenim zadovoljstvom odnosom, smanjenim seksualnim zadovoljstvom, slabijom procjenom kvalitete odnosa te lošim stilovima rješavanja problema i konflikata. Perfekcioniste drugi ne smatraju poželjnim partnerima, posebice ako misle da će biti mete njihovih visokih očekivanja. Znaju ostavljati dojam nedovoljno toplih i vrlo kompetitivnih osoba s jedne strane, ali i manje kompetentnih te rigidnih osoba s druge strane. Stoga se drugima često ne sviđaju kao osobe. No, ako barem naizgled uspijevaju u svojim težnjama savršenstvu, drugi ih mogu doživljavati kao uspješne, marljive, organizirane, disciplinirane i ambiciozne osobe.

Za kraj bih voljela da zapamtite da su savršenstvo i perfekcionizam iluzije koje je nemoguće dostići.  




Što bi to uopće bilo savršenstvo i kako bi se trebala ponašati osoba koja je savršena? 

Možda o tome nikada nismo dobro promislili, a nametnuli smo sebi ili drugima da to moramo postići. Prepoznati da smo zaokupljeni takvim mislima i da zadajemo standarde koje ne možemo (i ne moramo) postići važan je prvi korak u suprotstavljanju vražićku s početka članka. Zašto bismo gubili vrijeme i ulagali trud u nešto što ne možemo postići i što zapravo ne znamo definirati? Tko nas uopće na to tjera, otkuda taj pritisak dolazi, gdje ga osjećamo? Zašto mu se ne bismo suprotstavili? Svatko od nas ima potpuno pravo mirno živjeti bez opterećivanja time kakva bismo osoba, partnerica, majka, prijateljica, kolegica, radnica ili susjeda trebali biti.

Ako prihvatimo činjenicu da nismo savršeni, ali i shvatimo da smo baš takvi nesavršeni jedinstveni, život bi nam mogao postati mnogo lakši i ugodniji. Možemo, dapače, pronaći nešto što nam dobro ide, u čemu strastveno uživamo i što nas usrećuje te se posvetiti tome i razvijati se u tom području postavljajući si nove i visoke, ali dostižne izazove i ciljeve. Svatko je dobar u nečemu i nismo svi za sve. Naša ukupna vrijednost ne temelji se samo na našim postignućima. To su rečenice u koje bismo trebali istinski početi vjerovati prvo mi, a zatim bismo ih trebali prenositi i našoj djeci.

Naravno, svatko treba težiti osobnom razvoju. No, na putu osobnog razvoja i našeg doprinosa društvu uvijek ćemo se susretati s pogreškama. Pogreške su nužan dio učenja i neizostavan dio naše ljudskosti, a ne znak naše slabosti. One su na neki način putokazi koji nam govore da se ili trebamo više truditi ili da od nekih stvari i zamisli trebamo odustati, što je sasvim u redu. Treba znati prepoznati i prihvatiti da nam nešto ne ide i da možda nikada u tome nećemo biti dobri – pa što?

Nemojte zaboraviti da pogreške - one male, a ponekad i one malo veće, znaju drugima biti simpatične i utješne, posebice ako se s nama uspoređuju i na nas ugledaju. Zašto onda ne bi bile i nama samima?



Ako pomislite da vam ništa ne ide od ruke i da ni u čemu niste dobri, pokušajte se vratiti korak unazad i prisjetiti se koliko ste zapravo već toga u životu prošli i postigli. Vjerojatno puno. Bilo je, naravno, uspona i padova, ali su vas upravo oni doveli gdje sada jeste. Za očuvanje mentalnog zdravlja vrlo je bitno ponekad promisliti o tome na čemu smo sve zahvalni i pronaći u svakom danu i u osobama s kojima provodimo vrijeme nešto pozitivno. Čak i ako trenutačno niste zadovoljni onime gdje jeste, uvijek možete pronaći nešto što vam je privlačno i okušati se u tome.

Pohvalite sebe i bliske osobe za uloženi trud i napredak, a ne samo za postignute rezultate. Pokušajte pronaći sreću u malim stvarima i budite prema sebi i ljudima do kojih vam je stalo nježni. Pružite si priliku uživanja u životu baš takvom kakav je – pun lijepih trenutaka isprepletenih s mnogim nesavršenostima.

Pozitivne promjene i pomaci u vlastitim perfekcionističkim tendencijama te prijenos tolerancije na nesavršenosti na naše partnere pozitivno će se odraziti na kvalitetu naših odnosa. Ako smatrate da si vi ili vaši partneri ne možete sami pomoći radom na sebi i svom odnosu, traženje stručne pomoći uvijek je dobra opcija b.


Ogovaranje - gubitak vremena ili ima nešto dobro u tome?


Autorica: Mirna Keresteš, mag. psych.