Može li poticanje zdrave slike o sebi skrenuti prema neželjenom smjeru narcizma?

Koji roditelj ne želi da mu dijete bude samopouzdano, da ima visoko samopoštovanje i dobru sliku o sebi? Vjerojatno nijedan. Visoko samopoštovanje i samopouzdanje povezani su s nizom pozitivnih životnih ishoda i predstavljaju zaštitni čimbenik u životu djeteta tako da su roditeljska nastojanja za osiguranjem sretnog života svojoj djeci sasvim razumljiva, poželjna i pohvalna. Dobro utemeljeno i nepokolebljivo pozitivno mišljenje djece o sebi  modernim se roditeljima nameće kao društveni trend i imperativ, odnosno kao nešto što neupitno moraju poticati i razvijati kako bi se nove generacije znale zauzeti i izboriti za sebe te kako bi se što uspješnije uklopile i snalazile u društvu. U najboljoj namjeri odgajanja djece koja će misliti dobro o sebi, roditelji se često koriste različitim tehnikama poput pohvala, ohrabrivanja, nagrađivanja, motiviranja te odgovaranja na dječje potrebe i zahtjeve. Međutim, postoje li zamke korištenja takvih tehnika i može li poticanje zdrave slike o sebi skrenuti prema neželjenom smjeru narcizma? Postoji li granica koju je moguće prijeći i kakve su posljedice prelaska? Kako razvijati zdravo visoko samopoštovanje bez opasnosti pojave narcizma?  



Razlika samopoštovanja, samopouzdanja i narcizma

Za početak je važno naučiti razlikovati samopoštovanje, samopouzdanje i narcizam. Samopoštovanje je dio pojma o sebi koji se odnosi na vrednovanje samog sebe, što je rezultat svakodnevnih procjena i razmatranja o tome što jesmo i što mislimo da bismo trebali ili željeli biti. Za visoko samopoštovanje potrebno je da zbroj naših procjena bude pozitivan, odnosno da mislimo dobro o sebi, da se smatramo vrijednima i da se osjećamo dobro u vezi sebe. Osim općeg, postoji i specifično samopoštovanje vezano uz pojedina područja života, primjerice, možemo razlikovati tjelesno, akademsko, socijalno ili emocionalno samopoštovanje. Samopoštovanje je subjektivno, radi se o našem dojmu o sebi koji se ne mora nužno poklapati s objektivnim podacima i procjenama drugih o nama.


Samopouzdanje

Samopouzdanje je pokazatelj uvjerenja u naše sposobnosti u određenim područjima života,odnosno poznavanje toga u čemu smo dobri, vješti i uspješni s jedne te onog što nam ne ide od ruke s druge strane. Tako, primjerice, možemo imati visoko samopouzdanje u svoje kulinarske vještine, ali nisko samopouzdanje u svoje sposobnosti vođenja dijaloga na stranom jeziku. Samopoštovanje i samopouzdanje laici često upotrebljavaju kao istoznačnice, no uspjesi i postignuća ne moraju nužno biti povezani s pozitivnim vrednovanjem sebe.



Narcizam

Visoko samopoštovanje vrlo je važno razlikovati od narcizma. Dijete i odrasla osoba koja ima zdravo visoko samopoštovanje dobro poznaje sebe, svjesna je svojih prevladavajućih dobrih strana, ali prepoznaje i svoje negativne strane. Prihvaća vlastite mane, pogreške i neuspjehe kao dio sebe koji ne narušava osobnu vrijednost i smatra ih normalnima jer zna da nitko nije savršen ili dobar u svemu. Teži za osobnim rastom i napretkom. Narcizam s druge strane karakteriziraju osjećaji napuhanog, ali ne nužno i realnog dojma o sebi, superiornosti, grandioznosti, pretjerane usmjerenosti na same sebe, pretjerano pridavanje prava sebi u odnosu na druge i nedostatak empatije. Djeca i odrasli visokog samopoštovanja često se ponašaju na prosocijalne načine i imaju pozitivne stavove prema drugima, dok je narcizam povezan s antisocijalnim tendencijama te željom za stalnim dokazivanjem i pobjeđivanjem u iluzornom natjecanju s drugima.

Narcizam može biti grandiozan ili vulnerabilan(ranjiv), što u dječjem ponašanju može biti vidljivo u naglašenoj smjelosti, ekstraverziji i hvalisavosti s jedne strane te neuroticizmu, sramežljivosti i povlačenju s druge strane. Djeca kod koje postoji osobina narcizma uobičajeno će i uspjeh i neuspjeh pripisivati vlastitim sposobnostima. Kada u nečemu uspiju, neće prezati od hvaljenja sebe pred drugima što može prerasti u oholost, međutim kod suočavanja s neuspjehom osjećat će jaki sram koji može prerasti u agresiju, razočarenje, anksioznost ili depresiju. Grandiozni tip narcizma češće se veže i miješa s visokim samopoštovanjem, odnosno zna se smatrati samo naglašenim, pretjeranim oblikom visokog samopoštovanja. Međutim, rezultati istraživanja pokazuju da su narcizam i samopoštovanje slabo pozitivno povezani, to jest da nema pravila hoće li iza visokog narcizma stajati visoko ili pak nisko samopoštovanje. I samopoštovanje i narcizam uključuju pozitivan dojam o sebi i nastojanje ostvarenja vlastitih ciljeva te stoga ne predstavljaju čistu suprotnost i mogu se mijenjati neovisno jedno o drugome.



Samopoštovanje predstavlja jedan od temelja mentalnog zdravlja te može znatno ublažiti negativne posljedice stresa. Dobra slika o sebi kod djece povezana je s uspješnošću i ustrajnošću u nošenju sa životnim problemima, neuspjesima i izazovima (što se može primijeniti na aktualnu svjetsku situaciju), ostvarivanjem postavljenih ciljeva i maksimuma akademskog postignuća u skladu sa svojim mogućnostima, dobrim socijalnim i emocionalnim funkcioniranjem te dobrim mentalnim zdravljem. S druge strane, nisko samopoštovanje povezano je s odustajanjem i povlačenjem kod suočavanja s izazovima i neuspjesima, smanjenim prihvaćanjem odgovornosti za vlastiti uspjeh i neuspjeh, popuštanjem pritisku vršnjaka i manjim oslanjanjem na vlastito mišljenje, što može dovesti do delinkventnog i ovisničkog ponašanja te s emocionalnim problemima poput anksioznosti, depresije i poremećaja prehrane.

Narcizam predviđa značajnu neprilagođenost djece koja se kreće u rasponu od anksioznosti i depresije do bijesa i agresivnosti. Narcizam može biti prisutan kao osobina ličnosti koja ne predstavlja patološko odstupanje, ali može se razviti i u narcisoidni poremećaj ličnosti, što se ubraja u kategoriju psihičkih poremećaja. Istraživanja pokazuju da se to kod djece događa u 4 do 15 % slučajeva.


Kako roditelji i druge važne osobe mogu poticati zdravo visoko samopoštovanje djece te izbjegavati pojavu narcizma?

Iako narcizam i samopoštovanje kao osobine ličnosti imaju nasljednu komponentu, za njihov razvoj ključnu ulogu imaju socijalizacijski čimbenici. Razvoj slike o sebi intenzivira se u dobi od otprilike četvrte godine kada djeca počinju prepoznavati i imenovati područja u kojima su uspješna na temelju vlastitih iskustava i povratnih informacija od drugih. Iako djeca do otprilike polaska u školu ne iskazuju jasno mišljenja o vlastitoj vrijednosti na općenitoj razini, samopoštovanje i narcizam se od najranije dobi razvijaju u ovisnosti o kvaliteti odnosa i privrženosti s bliskim osobama.




Stabilne individualne razlike u narcizmu i samopoštovanju mogu se utvrditi u dobi od približno sedam godina, kada djeca počinju biti svjesna da druge važne osobe, poput roditelja i učitelja procjenjuju njih kao osobe i njihovo ponašanje, što naglašava važnost davanja odgovarajućih povratnih informacija djeci. S polaskom u školu povećava se učestalost i raste važnost socijalnih usporedbi te vlastitih procjena uspješnosti ostvarivanja bliskih odnosa i prijateljstava sa značajnim osobama, što se također odražava na sliku o sebi. 

Iako najvažniju ulogu u razvoju samopoštovanja i narcizma kod djece u ranoj dobi igra kvaliteta roditeljstva, važni su i drugi aspekti okoline u kojoj dijete odrasta. Roditeljska toplina, podrška, osjećaj kontrole koji proizlazi iz podupiranja djetetove autonomije i vlastite odgovornosti, dobro mentalno zdravlje roditelja i poticajna okolina odrastanja predviđaju visoko samopoštovanje djece. Istraživanja pokazuju da se učinci kvalitetnog roditeljstva na samopoštovanje održavaju i tijekom odrasle dobi.

Rezultati nedavnih istraživanja idu u prilog pretpostavci da važnu ulogu u nastanku narcizma kod djece imaju pretjerane roditeljske procjene, odnosno uvjerenja da je njihovo dijete poseban pojedinac koji ima pravo na posebne privilegije. Roditelji takvih tendencija misle da su njihova djeca pametnija, bolja, uspješnija ili ljepša od druge djece te imaju stalnu potrebu za uspoređivanjem i održavanjem tog uvjerenja, makar to uključivalo i iskrivljavanje objektivnih informacija ili stvaranje pritiska kod djece. Roditelji takva uvjerenja prenose djeci koja razvijaju osjećaj superiornosti i neutemeljeno pozitivnu sliku o sebi putem iluzija. Razvoj narcizma može biti potaknut pretjeranim pohvalama neutemeljenim na stvarnosti, koje sadrže riječi poput „iznimno“, „nevjerojatno“, „savršeno“ ili njihovu kombinaciju, primjerice: „Ovo si naslikao iznimno odlično!“.




Dijete koje stalno od okoline dobiva pohvale i neiskrene poruke o uspješnosti u različitim područjima lako može takva vjerovanja internalizirati, odnosno početi misliti da mu sve ide dobro i da u svemu mora biti uspješno. Sliku o sebi kao iznimno uspješnom i nepogrešivom kad tad narušit će susretanje s vršnjacima koji su uspješniji u nekom području ili dobivanje realističnih povratnih informacija od drugih. Djetetu koje je ranije usvojilo nerealističnu sliku o sebi i osjećaj superiornosti bit će teško nositi se s porazom, neuspjesima i saznanjem da su drugi u nečemu uspješniji od njega.

Djeca roditelja koji se koriste uvjetovanim pohvalama, koji na sva zvonaističu uspjehe djeteta, dok u situacijama neuspjeha šalju poruke razočarenja ili čak izražavaju neprijateljski stav prema djetetu, osjećat će pritisak da se stalno moraju dokazivatikako bi zadovoljili roditeljska i vlastita očekivanja. Djeca takvih roditelja mogu početi vjerovati da se njihova vrijednost uvelike temelji na zadovoljavanju roditeljskih očekivanja. U slučaju da ona nisu zadovoljena, mogu usvojiti vjerovanje o sebi kao o nedovoljno dobrom, neadekvatnom ili bezvrijednom pojedincu što može biti u pozadini niza problema mentalnog zdravlja.

Za razvoj zdrave slike o sebi i samopoštovanja iznimno je važno djetetu pružiti neuvjetovanu ljubav i podršku što ne podrazumijeva beskonačno hvaljenje svega što dijete učini, već prihvaćanje djeteta kao cjelovite osobe i vrijednog bića, odnosno, upravo takvog kakav jest, čak i kada pogriješi. Pokušaji kreiranja djeteta prema vlastitim neostvarenim željama ili pretjeranim ambicijama i iluzijama mogu se iznimno negativno odraziti na djetetovu dobrobit.




Puno je bolje djeci davati realistične, iskrene i poticajne povratne informacije koje su u skladu s objektivnim pokazateljima uspješnosti. Djeca, naravno, vole dobivati pohvale i pozitivne povratne informacije, ali će više profitirati od umjereno pozitivnih ili blago uljepšanih nego od pretjerano nerealnih povratnih informacija. Pohvale bi trebale biti usmjerene na konkretno područje i ponašanje (npr. „Jako si brzo i točno riješio zadatke iz matematike, bravo!“) jer općenite pohvale (npr. „Super, bravo!“ ili „Ti si odličan matematičar!“) ne pružaju djetetu dovoljno informacija. 

Poruka i uvjerenje da svi jesmo, odnosno da bismo trebali biti u svemu jednako uspješni, pogrešna je i nerealna. 

Roditelji bi trebali djecu poticati u istraživanju vlastitih sposobnosti i interesa kako bi djeca otkrila u čemu su dobra i uspješna te što ih od toga zanima i privlači kako bi se mogla u tim područjima razvijati, napredovati i ostvarivati uspjehe. Roditelji bi trebali primjećivati i pohvaljivati prije svega individualni napredak i uspjeh djeteta, a ne poticati usporedbu i natjecanje s drugima. Puno je bolje pohvale usmjeriti prema samom procesu i strategijama pripreme te ulaganju truda i ustrajanju, a ne prema ostvarenom rezultatu. Dijete treba od roditelja dobiti poruku da će njihova ljubav i podrška biti postojani bez obzira na ostvareni rezultat. Kada dijete ostvari uspjeh, treba ga pohvaliti, ali također treba razgovarati i poticati mišljenje o tome da su uspjesi rezultat uloženog truda i pronalaženja efikasnih strategija rješavanja problema. Takav način razmišljanja kod djece doprinosi daljnjoj motivaciji i prihvaćanju budućih izazova.



Roditelji djecu od malena trebaju učiti da su pogreške sasvim očekivane i normalne te da se iz njih puno toga može naučiti. I sami bismo trebali biti modeli za zdrav pristup i uspješno nošenje s učinjenim greškama. U situacijama neuspjeha djecu bi se trebalo poticati na ustrajanje i učiti ih da su pogreške nužne za ostvarivanje napretka jer nam ukazuju na to da bismo se trebali dodatno potruditi ili potražiti pomoć. Roditelji bi djeci trebali jasno iskazivati poruke da vjeruju u njih i njihove mogućnosti postizanja uspjeha u nekim područjima. Dobro je povremeno se s djecom osvrnuti na njihov put prema uspjehu u nekoj aktivnosti kako bi shvatili da put prema uspjehu ne podrazumijeva samo uspone, već i pogreške i padove. Naravno, ako dijete u nekoj aktivnosti koju može birati ne osjeća sreću, zadovoljstvo i intrinzičnu motiviranost, roditelji bi vlastite želje i očekivanja trebali ostaviti po strani te saslušati dijete i s njime razgovarati o mogućnosti odustajanja i pronalaska druge zanimacije.

Ako dijete učini nešto loše, o tome s njime svakako treba razgovarati. Pritom mu treba slati poruku prihvaćanja njega kao osobe, ali istovremeno nepodržavanja njegovog lošeg postupka. Kod pružanja kritika treba se osvrnuti na djetetovo ponašanje, a ne na njegovu osobnost te treba izbjegavati izraze poput „nikada“ ili „uvijek“ jer oni najčešće nisu realistični.  Korisno je s djetetom razgovarati o tome što je prethodilo takvom postupku, odnosno o tome koji su razlozi i uzroci te o nastalim posljedicama za njega i za druge osobe. Dobro je da dijete razmisli kako bi u budućim situacijama moglo bolje i ispravnije postupati. S djetetom se može dogovoriti što može poduzeti ili odraditi kako bi ispravilo učinjeno te koje će privilegije radi toga izgubiti. U pridržavanju dogovora vezanih uz kazne i uklanjanje posljedica roditelji bi trebali biti dosljedni.


Kako se nositi s ljutnjom i burnim ispadima djece? Savjeti psihologinje


Autorica: Mirna Keresteš, magistra psihologije

Foto: Canva

 

 

Pripremila:
Ženski RecenziRAJ

vaš komentar

Prijavi se putem

komentari

Za ovaj članak nema komentara.