Kako se moja večera za Valentinovo u inače dragom restoranu pretvorila u negativno iskustvo?

U ugostiteljstvu postoji nekoliko dana u godini kada je svaki vlasnik restorana siguran da će ostvariti veliki profit. Kao jedan takav dan definitivno bih izdvojila Valentinovo za koje se i u prosječnim lokalima mjesto mora rezervirati i do par tjedana unaprijed. Ove godine i ja sam svoje Valentinovo odlučila provesti na večeri s dragim, no ono što smo na kraju doživjeli, više je nalikovalo posjetu lošoj studentskoj menzi nego poznatom restoranu. Neću imenovati restoran jer mi nije u cilju ocrniti ga, već skrenuti pozornost ugostiteljima na to što nude svojim gostima u odnosu na cijene koje stavljaju te razmijeniti s vama iskustva oko odlaska u restorane na "posebne datume".

Ako vam se ne sviđa jelovnik, ne ustručavajte se ustati i otići dalje

Po dolasku u restoran sve se činilo normalno, atmosfera je bila kao inače, uređenje također. U pitanju je poznati osječki restoran koji sam već više puta posjetila pa sam otprilike znala što mogu očekivati. Barem sam tako mislila. Nakon što nas je hostesa uputila do našeg stola, na njemu smo pronašli posebne valentinovske menije, ali taj meni bio je sve samo ne poseban. Piletina, piletina i još piletine, jedna opcija riječne ribe, jedna veganska i tijesto s tunjevinom. S obzirom na to da je Valentinovo palo na Pepelnicu, razočarala me ponuda ribe, a i svega općenito.

Naše razočarenje uočio je i konobar koji nam je ljubazno rekao da je to sve što nude, ali i da se nekoliko parova prije nas već ustalo unatoč rezervaciji te da slobodno i mi učinimo isto.

Hladno predjelo

Nakon što smo izvagali svoje opcije i zaključili da je preriskantno tražiti drugi restoran zbog velike potražnje, ja sam odabrala opciju s hladnim predjelom, piletinom, krumpirom i čokoladnim desertom, a on je odabrao varijaciju sa smuđom i tijestom kao glavnim jelom. Uzeli smo bocu obične vode i Cuvée Blanc od Belja. Vrlo brzo nakon što smo naručili željena jela, gotovo istom brzinom kao i piće na naš stol stižu dva tanjura s po jednom šnitom pršuta i dvjema šniticama sira na listu salate, točnije “domaći ručno rezani pršut na podlozi od sira i aromatiziranog bilja”. Iako od predjela nikad ne očekujem puno, ovo je doslovno bilo nešto što bih izvukla iz hladnjaka kada mi se ne da ići do pekare. Pritom je jelo imalo onaj miris narezaka koji stoje dugo u hladnjaku.

"Stavite si pribor tu na salvetu, sad će glavno jelo!"

Kako je brzo došlo, tako je i otišlo to predjelo, a kada je kupio tanjure, konobar nam je rekao da si ostavimo pribor tu sa strane na salveti jer sad će glavno jelo. Moje glavno jelo trebala je biti rolovana piletina zapečena sa sirom i pršutom s gratiniranim krumpirom, no u mom jelu jedva da je bilo pršuta i sira. Piletina je bila mlaka i masna kao i krumpir, a ni jedan ni drugi dio jela nisu se mogli odlučiti jesu li kuhani ili pečeni. Krumpir je bio rezan na sve moguće oblike, malo tvrd, malo mljackav. Piletina je bila u koži i imala je onaj šmek i teksturu poput svatovske hrane koja stoji pripremljena i podgrijavana dugo vremena. Probala sam i smuđ s tjesteninom od dečka i bila sam jednako razočarana - masno, mlako i nezačinjeno. Stol do nas uzeo je isto glavno jelo kao ja i nisam mogla ne primijetiti da su ih vratili jer je bilo hladno, a zatim su u roku minute dobili nova (čitaj: više podgrijana) jela koja su pojeli do pola kao i mi svoja. Na kraju nas je konobar pitao je li i naše hladno budući da nismo puno pojeli, no odlučili smo se ne mijenjati ih jer smo izgubili apetit.

Šlag na torti

Na samom kraju stigao je desert, na meniju domišljato nazvan samo “varijacija čokolade”. Ironično, ovaj slijed bio je najlošijeg izgleda, ali najjestiviji. U čašama za vino došla nam je servirana čokoladna krema s jednom velikom jagodom zataknutom na rub. Budući da ne volim jagode, odmah sam rekla dečku da si ju uzme, a tek tada desert je izgledao jadno. Uz njega smo dobili malo šampanjca za koji nam nije rečeno koji je. Na kraju ta čokoladna krema meni i nije bila loša, no dečku se nije svidjela pa je on za desert imao dvije jagode. Šampanjac je definitivno bio najbolji dio ovog jela.

U konačnici je naša večera bila gotova kroz sat vremena. Ostali smo najduže od parova oko nas koji su došli u isto vrijeme. Jedina pozitivna strana oko svega toga bila je ta što nam je bar ostalo vremena za zaputiti se na piće do centra kako bismo popravili večer. 

Ugostiteljska pohlepa nema kraja

Iako imam puno razumijevanja za konobare i kuhare koji su taj dan izgorjeli od posla, nemam razumijevanja za vlasnike i organizaciju ugostiteljskih objekata koji su zapravo odgovorni za to što smo doživjeli. Iako cijene same po sebi nisu visoke (moj meni koštao je 26 eura, a njegov 28), za ono što smo dobili, ne bih dala ni upola toliko. Osim opisanog okusa koji nije bio zadovoljavajući, sva jela već su bila masovno pripremljena u kuhinji i čekala su da ih netko naruči. S vinom i vodom račun je bio oko 80 eura. A ako ste zaboravili naše kune, to je čak 600 kuna. Što biste vi očekivali da ste na Valentinovo otišli na večeru od 600 kn? Kada mi se sljedeći put bude jela piletina s krumpirom, zaputit ću se u menzu gdje sam jela toplije i bolje pečene večere i ručkove za 80 centi, a ne eura.

Ovaj restoran nije jedini koji je imao lošu ponudu za Valentinovo

Ovaj restoran nije bio jedini koji je nudio ovakav koncept večere, a čula sam i razočarenja te kritike na druge restorane s ovakvim konceptom “posebne ponude”. Iako ne mogu govoriti za baš sve ugostitelje, mislim da je ovo bio dobar primjer mentaliteta velikog broja onih koji samo žele izvući i zadnji cent profita kada vide priliku, ne misleći uopće pritom na zadovoljstvo svojih gostiju koji su neki poseban dan odlučili provesti upravo kod njih. Samo zato što je dan kada garantirano ima posla, ne znači da goste treba šišati kao ovce.

Pripremila: