Sloboda koju želimo u 21. stoljeću - pravo izbora bez osuđivanja
Djeca su naše najveće blago. Ona su plod ljubavi muškarca i žene, naši nasljednici, oni koji će se brinuti za nas u starosti. Smisao je našega postojanja naći muškarca svoga života i s njim imati djecu. Barem dvoje. Nema ljepšeg u životu od dječjeg osmijeha i obitelji koja je puna ljubavi.
Je li to zaista tako?
U javnosti i privatnim razgovorima po kavama premalo se govori o ljudima, nebitno kojeg su spola, koji naprosto svoj život ne vode u tom smjeru. Postoje ljudi koji naprosto ne žele imati djecu i koji se uopće ne vide kao obiteljski ljudi. I to je sasvim u redu. U našem je društvu, koje je i dalje poprilično tradicionalno, duboko ukorijenjeno uvjerenje da je smisao svakog čovjeka povezati se s osobom suprotnog spola te s njom dobiti dijete. Obitelj je nešto čemu velika većina teži, a oni koji nemaju partnera / partnericu, smatraju se čudacima i okolina ih redovno ispituje kad se misle „skrasiti“. Parovima koji godinama nakon braka ne dobiju dijete, besramno se postavljaju pitanja kada više planiraju taj krucijalni korak iako se to nikoga ne tiče. Homoseksualnost je kod nas i dalje veliki tabu, koliko god mi smatrali da smo liberalni. Ljude je prečesto sram okolini, a naročito obitelji, priznati da ih privlače osobe istoga spola, a neki čak prisilno stupaju u brak s osobama suprotnog spola kako bi izbjegli stigmu te ostatak života provedu nesretni, a unesreće i svoje partnere, obitelji. Vratimo se mi na našu temu...
Kod nas je i dalje potpuno nenormalno ako neki par odluči nemati djecu jer smo izuzetno tradicionalno društvo koje živi po određenim normama. Norma je udati se, kupiti nekretninu, dobiti dijete, možda i dvoje – troje, kupiti auto, imati dva kredita, posao s ugovorom na neodređeno vrijeme koji čuvaš iako možda baš i nisi zadovoljna na tom poslu, ne napreduješ, možda to baš i nije skroz za tebe, bitno da je sigurno i stabilno. Norma je ići jednom godišnje na more na 10-ak dana za koje štediš i crnčiš čitavu godinu. Tako izgleda život prosječne obitelji u Hrvatskoj, zar ne?
Postoje ljudi koji to ne žele. I puno ih je. Postoje ljudi koji su slobodni i koji žele živjeti život po vlastitim pravilima. I to je sasvim u redu. Postoje parovi koji se žele okrenuti sebi, svojim karijerama, koji žele putovati, možda raditi u različitim državama, seliti se, upoznavati svijet. Neki će pomisliti da je sve to lijepo, no što kad ostare? Tko će paziti na njih? To je možda cijena koju neki žele „plaćati“ jer će sve godine do starosti provesti uživajući u onome što rade i kako provode svoje slobodno vrijeme. Bez djece. Sve je to moguće i s djecom, da se razumijemo, no puno je teže, naročito za samu djecu koja trebaju neku stabilnost. Uostalom, tko vam garantira da će se vaša djeca brinuti za vas kad ostarite? Možda vas napuste, odsele se na drugi kraj svijeta, možda se ne budete slagali s djecom, možda se posvađate i izgubite kontakt. Znam takve slučajeve i nisu toliko rijetki.
Postoje ljudi koji ne vole djecu, koji se ne vide u ulozi roditelja. Ne prorade im reproduktivni instinkti kad vide malo dijete. I to je sasvim u redu. Bolje to nego da dobiju dijete jer je to društvena norma pa ostatak života provedu nesretni, a samim time unesreće i djecu koju su napravili jer je to red. Postoje ljudi koji uopće nisu adekvatno situirani, a ima ih jako puno, koji unatoč lošoj financijskoj situaciji dobivaju djecu i ne mogu im omogućiti dostojan život. Zar ne bi bilo bolje da takvi ljudi ipak nemaju djecu?
Jednom kad dobiješ dijete, slijede godine žrtvovanja i nikad više nisi istinski slobodan jer imaš nekoga za koga se moraš brinuti. Vjerujem da osjećaji ljubavi i ponosa na dijete to jako dobro kompenziraju, no neki ljudi nisu na to spremni i to naprosto ne žele. Jesu li sebični, jesu li kukavice? Ne bih rekla, samo su najnormalniji ljudi koji se ne srame priznati što zaista osjećaju i žele. I to je prava sloboda koju možemo i moramo imati u 21. stoljeću, bez osuđivanja, ogovaranja i prijekih pogleda.
Foto: Unsplash
- Pripremila:
- Tihana Sedlar Krauz
- Tagovi:
