"Ona, baš poput mene, ujutro nije raspoložena za veće akcije, a On je ujutro spreman obraniti domovinu." 


Tajna svih uspješnih savršenih „stepfordskih“ mama krije se u organizaciji i kreiranju rutine. Ovakve i slične formulacije kao novopečenu majku bombardirat će vas sa svih strana. Nisu zaobišle ni mene, osobito one iz smjera kuće putujuće rodbine i pretjerano (lažno) brižnih mama u želji za dokazivanjem koja je bolja. Kao da se tih savjeta nisam dovoljno naslušala s prvim djetetom. Izgleda su svi zaboravili na Nju pa to sada slušam opet. 


Beba mora znati red!“ 

„Kod nas se točno zna kad se jede, kad se igra, kad se spava.“ 

„Kako ih naučiš, tako će ti biti."  

I moj osobni favorit, uz obavezno „Gladan je!", "Zubi su.".


"Zubi su!" rješenje je koje najčešće nude bliske osobe koje se ipak ne usude reći da niste uspostavili rutinu pa vam je zato dijete nervozno, plačljivo, vrišteće, uvijek budno i slično.




Ja ne da sam uspostavila rutinu s prvim djetetom, kraljica sam rutine i organizacije. To možemo zahvaliti činjenici da mi je prvo dijete bilo jednorog beba i da imam blagi OKP koji sam pretvorila u mameći OKP. Moj OKP izražen je do te razine da ja ne mogu otići na spavanje ako nisam sve u stanu dovela u red, točnije vratila na tvorničke postavke. Znate ono kad u Reelsu pucnu prstima i voila? Zapitate se živi li itko u ovoj kući. To nije došlo preko noći i da, koštalo me suza, živaca, vremena i poprilično puno dana kada sam mislila da nemam pojma što radim dok nisam shvatila koliko je burno i ludo razdoblje prva godina djetetovog života. 

Zamislite koji su to šokovi kada u 12 mjeseci postaneš, progledaš, progovoriš, sjedneš, prohodaš, jedeš, nasmiješ se i sve to prvi put pa opet! Naravno da sam s drugim djetetom pametnija i da učim na svojim greškama s početaka. Lekcija koju sam izvukla i koju velikodušno dijelim svim novim mamama, ali zaista dobronamjerno, ta je da beba mora imati red, ali da se kroz godinu dana taj red mijenja svako malo. Iako ste stalno u nekoj rutini, ona od danas ne mora uopće biti ista kao ona od prije dva mjeseca. Važno je samo da se ustrajni i da se uskladite sa svojom bebom. Kako se mijenja bebin razvoj, ciklusi spavanja i promjene u hranjenju, mijenja se i rutina. Dobra je vijest ta da nakon godinu i pol do dvije zaista dobijete jedno prekrasno malo biće sa svojim programiranim „redom“ i onda ona mlada mama u vama skoči u vis, baci kapicu u zrak i vikne: „I did it!

Sigurno ćete se sada zapitati, ako je sve tako jednostavno, lagano i lijepo, kakve točno veze naslov ima s ovime što sam do sada napisala. 

Sve je zaista lijepo i jednostavno dok u priču ne uskoči nova beba. Kako sad to? Zar ne bi stvaranje rutine trebalo ići po modelu copy paste? Hmm... ne! Naravno da je svaka beba priča za sebe i naravno da  su šanse da se rutina Bebe broj jedan poklopi s Bebom rutinom bebe broj dva. 10 : 90 %.

Jedino je što se poklopilo kod moje djece to što su, umjesto mene, oni odlučili biti ponosni članovi 5 a. m. kluba. Znala sam da će mi se život opako osvetiti za sve tinejdžerske godine koje sam provela spavajući! Srećom pa me posljednji posao navikao na rano buđenje jer biste me do prije par godina u šest ujutro mogli zateći samo sa sačmaricom kojom vas tjeram van.


Mali svijet rutine

Ako još niste mama, ali ćete uskoro postati, uvest ću vas u mali svijet rutine. Naime, rutina se dijeli na jutarnju i večernju. Ono između savršeni je balončić igre i vremena koje smijete kreirati prema vlastitim željama. U ovome drugome, rekle bi stepfordske mame, valja biti dosljedan. S oba djeteta večernja rutina nije mi predstavljala neki problem. Iako se Prva ljutila što mora ići spavati, uspješno smo uspostavile večernju rutinu koja ide otprilike ovako: šetnja ako ju vremenske prilike dozvole, večera, kupanje, malo igre (kako je starija to je slikovnica i crtić), glupiranje, maženje i spavanac. Kada ona zaspe nastupa Cleanzilla (sjećate me se?). Moja večernja rutina nepromijenjena je otkad sam postala mama. Nema teoretske šanse da ću u krevet otići i ostaviti prljavo suđe, igračke na podu ili robu u sušilici... Iako svi ti mali poslovi preko dana znaju pričekati, moram nas vratiti na tvorničke postavke. Onda kreće priprema za noć, odvajanje adaptiranog mlijeka za noćna hranjenja, plan prehrane za sutra dan i sat do dva za sebe (čitaj 15 minuta serije dok ne zaspem).




Ne kaže se uzalud da se po jutru dan poznaje. S djecom je to teorija i praksa. Ako nam jutro počne kako ne treba, propadne i dan. Jutra su, blago rečeno, kaos. Taman što sam pomislila da je danas dan kad će On spavati barem do sedam, a ona barem do osam, klubaši su tu da me razuvjere. On će nas redovno probuditi vrlo glasnim deranjem, ali ne od gladi, nego od želje za igrom. Dok se pokušavam sjetiti koji je dan, koliko sam se puta noćas ustala i ustanoviti je li svanulo, definitivno mi nije do igre. Ali, mama, tko te pita?! Na noge lagane i zabavljaj gospodina! Jutro ne bi bilo jutro da ne počne s punom pelenom, a sve se ovo odvija prije moje prve kave. Moja prva kava u mom je životu osobno ime. Moj eliksir i pokretač. Znam da sam vjerojatno samu sebe u to više uvjerila nego što zaista jeste, ali žena može maštati. Prvu kavu od početka do kraja na miru nisam popila već tri godine. Drugu, treću, četvrtu i onu „ne zna joj se broj“ jesam, ali ovu svetu Prvu nisam.  I dok čvrsto držim fige na rukama i nogama da se Ona ne probudi baš odmah, i dok trčim u kupaonicu taman kad je On ipak utonuo u san... evo i nje! Obavezno pokuca na vrata gdje smo On i ja uz „Mamama i bacoooo.“. Ok, svi smo budni, nitko nije naspavan, jedno je probudilo drugo, drugo je ljuto na prvo i tako u krug. Dok smo bile samo Ona i ja, jutra su bila savršena jer Ona, baš poput mene, ujutro nije raspoložena za neke veće akcije, više joj je do kauča i maženja pa sam joj oprostila to rano buđenje jer smo nekako prolongirale spavanje. On je ujutro spreman obraniti domovinu. 

Multitasking je nešto što svaka žena ima u sebi, a on najviše dolazi do izražaja baš u ovim situacijama. Dok se kuha kava, bruji smoothie u blenderu za Nju, mućka se mlijeko u bočici uz troja otvorena vrata koja vode do kupaonice, perem zube, umivam lice, stavljam kremu (ovaj dio ne bih preskočila ni da imam sedam Snjeguljičinih patuljaka u kupaonici), mijenjam spavaćicu u trenirku i kreće novi krug hranjenja, pelena, natezanja s presvlačenjem, igre, prvog plakanja jer je netko pospan, a netko ljut jer figurica Peppe Pig ne sjedi lijepo za stolom, a Mamamamama (ja) nikako da dođe to namjestiti. 



Nismo se ni okrenuli, već smo četiri sata odradili. Taman kad odlučim da ću danas pustiti nesretni ručak i da prelazimo na lovački jer jedan je život, sja sunce i bolje da idemo van, Murphyjev zakon lupa me po glavi. Dok u 60 sekundi pravim plan tko se prvi oblači, kojim redom evakuiramo iz stana, kamo ćemo ići i kojim redoslijedom, počinje zborsko deranje. Zborsko deranje prouzročeno je, pogađate opet, kolektivnim nenaspavatitisom. Ali, ne dam se, samo nas kiša može spriječiti! Taman kad sam pomislila da je danas dan kad ću izaći s djecom i da će me ljudi zamijeniti s Reese Whiterspoon, odlučujem se ipak na potez „i maskara je dovoljna“, oblačim Nju jer ona može strpljivo čekati pred vratima pa njega i onda sebe. On ne podnosi zabundan čekati u kolicima, ali poprilično sam oglušila na taj zvukić i (srećom) susjedi u to vrijeme rade pa, unatoč prodornom deranju, ipak ne izađem bosa van. Moram li napomenuti koliko sam puta prošla to minsko polje kolektivnog oblačenja (hvala Bogu pa nije ljeto i ne oblačimo se slojevito) i koliko smo puta izašli da bi baš tada krenuo pljusak? Jer eto, krajem prošle godine Sunce je odlučilo štrajkati. U dobrim danima kad smo vani ponekad zaboravim da imam dvije bebe jer je Njemu vanjski zrak ono što je meni Moja prva kava. Dan još uvijek može ići u dobrom smjeru ako mirno odradimo odlazak s igrališta. Najčešće idemo uplakani jer (vjerujem da mame dvogodišnjaka znaju) odvesti dijete doma s igrališta jednako je oduzimanju najdraže igračke. Prije podneva najčešće smo opet doma i tu kreće muke po spavanju. Oboma se spava, ali izazov je oboje uspavati, zatim razdvojiti, transferirati u zasebne sobe i održati na spavanju da se može skuhati ručak. Dok On nije ušao u fazu čarobnog skoka u razvoju (oh, o tome ću vam tek pisati) bila sam na tronu super mama. Pronašla sam trik kako uspavati oboje u isto vrijeme, zatim ih prebaciti u njihove krevete i održati ih u snu još sat do dva kojih smo sami. Tiho kuhanje ručka, nečujno rezanje mesa, sjeckanje luka, to sam doktorirala. I taman kad sve to odradim, pripremim nas za idilični zajednički obrok i odlučim sjesti, sjetim se da nisam dugo piškila (od ujutro?) i netko se čuje. Ako imam sreće, to je Ona i samo joj treba kratko maženje. Ako nemam sreće, On je, a On će probuditi Nju i dan je osuđen na propast. Ipak, najčešće odspavaju pa i ja sjednem. Dočekam  i trenutak kad više nisam sama.  Svi su suhi, siti, sretni i odmorni. Preživjeli smo jutro.


Ispovijest stay at home mame - najljepši posao na svijetu?


Autorica: Andrea Šikić

Foto: Canva

Pripremila:
Ženski RecenziRAJ

vaš komentar

Prijavi se putem

komentari

Za ovaj članak nema komentara.