domaćica

Kako je biti stay at home mama?

Dok moja neumorna toddlerica konačno spava pored mene, moj mozak ne prestaje raditi, iako se tijelo davno predalo. Danas je bio jedan od onih dana za koje volim reći "ne ponovio se",kad nam je sve išlo nizbrdo i ništa nam nije išlo u prilog. Ali prije nego sam prebacila se u dio večeri koji sebično čuvam za sebe, kao i svaku noć zahvalila sam Onome gore na svome djetetu i još jednom lijepom danu s njom.


Zvuči toliko kontradiktorno, zar ne? Pozdrav, drage moje, ja sam Andrea, između ostalog, ja sam i "stay at home" mama, a ovo je moja iskrena ispovijest.



Majka sam postala s trideset godina i sve što sam do tada mislila da znam o majčinstvu, sebi, životu, daleko je od onoga što znam sada nakon dvije godine majčinstva. Žena koja postane majka, od tog trenutka dijeli se na dva dijela, jednu koja je postojala prije i ovu sada koja više nikada neće biti ista. 

Dok nisam i sama postala majka, nailazila sam često na opise profila žena koje su kategoriju posao popunjavale izjavama poput „0-24 mama“. To mi je tada djelovalo smiješno i bespotrebno. Biti mama? Posao? Dajte molim vas. A sada, osim što sam i sama mama, ja sam i „stay at home“ mama. Mada sam službeno još zaposlena, spletom okolnosti i zahvaljujući zvijezdama na nebu koje su se posložile na ovaj način, već sam treću godinu doma i nadam se da se to neće skoro promijeniti.


Nažalost, iako sam ja potpuno ispunjena i sretna osoba, u društvu ćete danas naići na brojne predrasude, da ne kažem i osude, ako ste svojim izborom (ili slučajno)  odlučili svoj život posvetiti obitelji i domu. Stoga sam i zamislila ovaj tekst kao svojevrsnu podršku svima nama koje smo izabrale najstariji „tipično ženski“ posao i koje se time ponosimo.



Najgora predrasuda o ženama koje su doma s djecom dolazi upravo od, pogađate – žena. Davno sam se pomirila s činjenicom da živimo u svijetu u kojem je žena ženi vučica i to ona krvoločna. Kad sam u nekim bliskim krugovima razmjenjivala stavove i razloge zašto mislim da je dobro da se ne vraćam na posao, već da se posvetim obitelji i domu, upravo najgore komentare, podsmijeh i tračeve doživjela sam od žena i to onih za koje ne mogu sigurno ni tvrditi da mi djeluju ispunjeno i sretno. Internet i offline društvo puni su takozvanih „mamećih ratova“, a to su nepresušne teme o kojima ću vam možda jednom nešto i napisati.


Prva predrasuda bila je ta da ću „ispaliti na živce doma“. Evo me, mentalno zdrava i sretna. Pokušavala sam objasniti prijateljicama da mi, od kada znam za sebe, nije bilo ni dana dosadno ako sam zatvorena u kući jer i „unutra“ ima toliko toga što mogu raditi i što mi svaki dan čini ispunjenim. Osobito s malim djetetom.

Eh, onda se odmah nametnula i druga predrasuda, a to je ona da žene koje ostaju doma, samo „kuhaju i čiste“. Ponovno netočno. Ja sam i dalje osoba koja čita, pije kavu sama sa sobom, gleda filmove, razgovara s ljudima, educira se, istražuje trendove...



kućanica


Možda sve to radim brže i kraće jer mi obično u danu preostane dva do tri sata mira za sebe, ali imam ih i ne dam ih nikome. To su moji mali gušti kojima zatvaram svaki dan, uz obaveznu večernju rutinu i njegu.


Brzo dolazimo i do treće predrasude, a to je da se žene koje su doma s djecom, zapuste i ne vode brigu o sebi. Činjenica je da nam se lista prioriteta mijenja i da možda sebi i svom izgledu više ne posvećujemo onoliko vremena koliko smo mogle prije. To što smo štikle zamijenile tenisicama, stvar je udobnosti, a ne manjak brige o sebi.


Četvrta je predrasuda da ovo zovemo poslom zato što nam nedostaje posao. U mom slučaju, nimalo točno. Osim što mi ne nedostaju nepoznati ljudi s kojima sam se svaki dan morala susretati, ovo je zaista posao i nemojmo ga umanjivati. Biti stay at home mama jest kao da vodite mikro poduzeće. Vi ste voditelj, a CEO je najčešće na putu ili ga nema pa je vama prepuštena potpuna briga o poduzeću. Zapravo, pravog posla, onog u kojem su odrasli ljudi, konkurencije i podmetanje noža u leđa se iz dana u dan, kako odmiče vrijeme, užasavam.


Dan jedne stay at home mame izuzetno je dinamičan, često naporan i lakše se preživljava ako na vrijeme shvatite da je i ovdje ključ svega u dobroj organizaciji. Kontrola nad kaosom vještina je koju ćete savladati negdje usput, iako je dobro odmah  pomiriti se da barem jednom tjedno postoji „kaos dan“ i to nije ništa loše, dapače. Nakon njega obično slijedi pet jako dobrih. Ipak, vi ste ta koja je glavna i odgovorna, zadužena za upravljanje svojim malim poduzećem dok igrate nekoliko različitih uloga istovremeno. Vi ste i kuharica, čistačica, animatorica, teta u vrtiću, odgajateljica, učiteljica, šetačica, prijateljica, tajnica, utjeha, klaun... uloga je bezbroj. 

Svakodnevno ste na ispitu gdje se ocjenjuje vaše umijeće upravljanja. Od kada sam postala stay at home mama, nikad više papira, bilješki, magneta, podsjetnika nisam imala. Obično dan završavam nekim okvirnim planom za sutra, od planiranja obroka, kućnih obveza do aktivnosti s djetetom. 

Osim što imam jedno nesamostalno biće o čijem sam cjelokupnom bivanju odgovorna, imam i jedno polusamostalno biće koje se u mnogome oslanja na mene, a tu sam i ja.

Kad smo kod polusamostalnog bića iliti MužaPuža, tu dolazimo do one najgore predrasude koja me najviše ljuti i s kojom se svakodnevno susrećem. Obično je ona predmet nekih internet trolanja i rasprava, gdje se redovno nađe jedna koja će vam spočitnuti da se nikad ne bi mogla udati i biti kućanica i „njemu prati i kuhati“, ona koja misli da ste rob kuće, da vam je muž uništio osobni identitet. Ona koja će vam reći da se zasigurno osjećate loše jer čekate Njega da dođe kući i donese novac. Ona koja će uprijeti prstom u vas da ste nesamostalni i neovisni. Ona koja će vam nalijepiti sram i grižnju savjesti.

Što se više susrećem s internet mamama i ženama općenito, to sve više nailazim baš na takve komentare i često se zapitam zašto je danas toliko teško shvatiti da postoji brak sklopljen iz ljubavi, slobodnim izborom i da su mnoge od nas slobodnim izborom i svojom voljom odabrale baš ovu ulogu. U braku sam skoro pet godina. Nećemo se lagati, nije lako i potpuno je drugačije nego prije braka, a još više se razlikuje brak prije djece i poslije. Ali se može. Ako shvatimo da su u braku dvije osobe koje obje moraju svakodnevno doprinositi, bilo materijalno, bilo nematerijalno i ako dajemo svoj doprinos, stvari će manje više funkcionirati dobro. Najgore je ako stavite materijalan doprinos na istu vagu s nematerijalnim i pokušavate nekome opravdavati koji, odnosno čiji, vrijedi više. Dakako da ima dana kada jedno drugome predbacujete tko je umorniji. Prežive se i ti dani jer zapravo oboje radite jedno za drugo, na drugačiji način. 

Ne mogu sve žene biti doma niti svi muževi to žele i trebaju, ali one koje to jesu i koje su poput mene imale separacijski strah od svog djeteta i čiji su muževi spremni na veću materijalnu žrtvu, nama je itekako dobro i lijepo.


Sjećam se nekih davnih priča moje mame i njezinih prijateljica, iz poslijeratnog doba, kada su zbog teške situacije sve redom morale ići raditi, iako to nisu htjele. Sjećam se perioda kad je moja mama bila prisiljena voditi me na posao jer nisam imala gdje biti. Znam koliko je tada čeznula da može biti stay at home mama. I, znate što, nitko je nije osuđivao. Nije bila ni po čemu manje cijenjena niti uvažena. Žene su prije znale puno bolje razgovarati jedna s drugom i provoditi vrijeme zajedno. 

Sjećam se vikend dogovora s obiteljskim prijateljima, koja pravi slane kifle, a koja kolač. Mi djeca uživali smo s roditeljima i u zajedničkom vremenu i druženju. Kuće su im blistale, one su bile nasmijane, umorne, ali ispunjene. Cijenjene i voljene. Ne sjećam se prepiranja mama, osuda ni ružnih komentara.

Tko god tvrdio suprotno, biti stay at home mama, posao je. Vraški težak posao.


U ratovima mama često ćete naći hrpu razloga zašto neke misle da nije. „Nisi plaćena za to“ – istina, nisam. Ali radim ono što volim. Da, na poslu sam dobivala redovitu plaću bez obzira na to što ga nisam voljela. Kad bi netko zbrojio vrijednost svih poslova u danu koje stay at home mame rade, mislim da bi pričale o poprilično velikom iznosu. Vjerojatno zato i nije plaćen, nego ga čak pogrdno nazivaju privilegijom.

„Ti možeš odmoriti i uzeti pauzu kad god želiš“. – hm, da, mogu ubiti sat vremena u danu dok mi dijete spava i to nakon što sam izgubila sat vremena da je uspavam, ali najčešće to ne uspijevam jer dok smislim što bih sve mogla napraviti za tih sat vremena, ona se probudila. To je život.


Grižnja savjest ono je što često dolazi s ovim izborom. Pitat ćete se sto puta jesam li dobro odabrala. Jesam li se uzalud školovala? Ali kako dijete pred vašim očima raste u malu osobu od koje baš vi pravite čovjeka, grižnja savjesti sve je manja i zamijenit će je nevjerojatan osjećaj ponosa. Zaista je privilegija koju ne treba uzeti zdravo za gotovo. Privilegija koja sa sobom nosi i puno malih žrtava, koje vrijede.


Otići će s vremenom i sram koje nam ovo loše društvo nameće jer smo „SAMO“ stay at homemame. Zamijenit će ga ponosna titulastay at home mame, a doći će kroz tisuće neprocijenjivih trenutaka, emocija i rečenica naše djece. Jer mi smo kreirale njihov svijet najbolje što smo znale i umjele, najčešće bez ičije pomoći. Učile smo usput, snalazile se, slušale nagone i instinkte.

Draga moja stay at home mama, ako ovo čitaš, ne zaboravi... Na kraju dana, kad umorna legneš u krevet, i čestitaš sebi na svemu što si uspjela napraviti taj dan, sjeti se da si odradila krvavu 12+ satnu smjenu na svome poslu. Neka ti nitko ne umanjuje vrijednost onoga što radiš jer to radiš najbolje što znaš.


Jer na kraju ovog „ne ponovio se“ dana, dobila sam svoju najljepšu nagradu i znak da sam napravila jako dobar posao. 

Više članaka čitajte u našoj rubrici Djeca i odgoj.

Autorica: Andrea Šikić

Foto: Canva

Pripremila:
Ženski RecenziRAJ

vaš komentar

Prijavi se putem

komentari

Za ovaj članak nema komentara.