"Mi smo svoju djecu odgajali drugačije!" - koliko ste puta čuli ovu rečenicu?
Kad čujete izraz današnja djeca, vjerojatno se odmah sjetite starijih ljudi koji u prolazu, ničim izazvani, vole komentirati koliko su današnja djeca drugačija i da „oni svoje nisu tako odgajali“. I sama sam odgajana drugačije nego što odgajam svoju djecu pa sam se zapitala zašto.
Vremena se mijenjaju, a s njima i metode odgoja
Svako vrijeme i svako doba donosi svoje promjene. Koliko god to zvuči neobično, postoje i određeni trendovi u sferi odgoja. Zapravo, riječ je o različitim roditeljskim stilovima koji dolaze u prvi plan. Trenutačno svi pričamo o povezujućem roditeljstvu na kojem se baziraju sve smjernice koje tematiziraju odgoj. Iskreno, iako se to prije 30+ godina nije tako zvalo, vjerujem da je i moja majka njegovala baš taj roditeljski stil jer danas smo dvije osobe povezane na najbolji mogući način, a slično je i s mojim ocem. Ponosna sam na njihov odgoj i odnos koji imamo, stoga se moram zapitati što je onda toliko drugačije. Pokušala sam nabrojati neke osnovne stvari koje su mi prve pale na um.
1. U povezujućem roditeljstvu i odgoju danas nema mjesta fizičkom kažnjavanju
Već smo pisali o tome, no svi znamo da danas nema mjesta batinama, kako u školama, tako i u kućama. Daleko od toga da se one ne događaju i da roditelji ne kažnjavaju svoju djecu na taj način, ali propisane su puno strože kazne za odgojitelje i učenike koji odluče fizički kazniti djecu. Ja sam dijete koje je išlo u osnovnu školu u kojoj je moja prva učiteljica upotrebljavala drveni štap/palicu za udarac po prstima i služio joj je kao alat za neposlušne. Ja ju osobno nisam osjetila, ali sretna sam što su ovakve stvari danas zabranjene. Nažalost, nedavno sam naišla na tekst u kojem se opisuje situacija u jednoj konzervativnoj američkoj sredini čiji roditelji žele da se metoda fizičkog kažnjavanja vrati u škole.
2. Naša djeca okružena su ekranima i moramo ih naučiti živjeti s njima
Nisam toliko stara - imala sam televizor, radio, računalo sam dobila s 15, a mobitel sa 16, ali danas su ekrani u djetetovom životu prisutni od rođenja i zaista je nemoguće izbjeći ih. Mobitel koji sam ja imala, nije imao nikakvog sadržaja i svrha mu je bila korištenje SMS poruka i poziva da se javim roditeljima. Današnji su mobiteli djeci sve, samo to ne - izvor su im nepresušnog sadržaja i zanimacije, svojevrsna igračka koja zaista može otići u neželjenom smjeru. Ako želimo djeci potpuno zabraniti ekrane, ne smijemo ih ni mi upotrebljavati što je u današnje doba, složit ćete se, jako teško, no nije nemoguće. Što ako ipak želimo da su nam djeca koliko-toliko u tijeku i da ne odskaču od svojih vršnjaka? Ekrani su sigurno jedan od najvećih izazova s kojima se roditelji susreću, stoga je potrebno pronaći balans između onoga što je previše i premalo, odnosno definirati što je djetetu dovoljno te pomno birati sadržaj. Vrijeme provedeno pred ekranima pokušajte zamijeniti vremenom provedenim na svježem zraku, koliko god vam uvjeti dozvoljavaju.
3. Naši roditelji nisu bili bombardirani stručnom literaturom
Još jedna od tema o kojoj smo pisali, ekspanzija je stručne literature o roditeljstvu. Svako malo pojavi se neki novi stručnjak koji misli da zna najbolje o odgoju vašeg djeteta. Nije ni čudo da su roditelji ponekad sluđeni tolikom količinom informacija. Moja majka nije imala internet, naporno je radila i nije imala vremena čitati stručnu literaturu, a ipak je znala kako postupati s djetetom i odgojiti dobru osobu. Kad danas pokušamo slijediti sve te silne savjete, često se u tom izgubimo i djeci namećemo standarde koji im možda uopće ne odgovaraju jer svako je dijete priča za sebe.
4. Tantrum je obrazac ponašanja koji nije postojao u moje vrijeme
Postojao je, to je sigurno, ali kad sam spomenula tantrume (ispade bijesa, navale emocija, nekontrolirane reakcije) svojoj mami, ona nije znala o čemu govorim. Doduše, u njezino se to vrijeme zvalo „dijete je neodgojeno“. Danas postoji cijeli niz objašnjenja o tantrumima i današnja djeca imaju „dozvolu“ da svoje ružne, manje lijepe emocije ispoljavaju i pokažu ih u možda nekim manje zgodnim trenucima jer, kako stručnjaci kažu, to je dobro za njihovo zdravlje.
5. Djeca su danas manje povezana s bakama i djedovima
Produljio se životni vijek, žene rađaju kasnije, a bake dulje rade. U vrijeme kad sam ja bila dijete (ja ipak nisam imala tu sreću zbog nekih drugih okolnosti), djecu su čuvale bake i djedovi, provodili su čitave praznike kod njih, a danas je to rijetkost za vidjeti jer, nažalost, bake danas i dalje rade. Rezultat toga svakako je veća povezanost s roditeljima koji se snalaze u danima bolovanja i uz poslove s punim radnim vremenom kako mogu i umiju. Mnogima od nas roditelji rade u inozemstvu, više je rastavljenih baka i djedova nego prije, a rezultat toga jest manja povezanost. Ponekad mi nedostaje to da čitam o onom bajkovitom odnosu djece s bakama, a isto tako tužna sam što moji roditelji u poznijim godinama i dalje moraju raditi na često ne baš lakim i jednostavnim poslovima.
Iako se na prvu sve čini crnim, zapravo mislim i vidim po svojoj djeci, da su današnja djeca puno inteligentnija nego što smo mi bili u njihovoj dobi te da brže usvajaju nova znanja i vještine. Naravno, preduvjet je da imaju posvećene roditelje. Osobno se trudim biti takva iako u zadnje vrijeme čitam da stručnjaci sugeriraju da nije dobra ni „prevelika“ posvećenost, kao ni konstantno provođenje vremena s djecom. Često nas grize savjest jer puno radimo i zato što nas ometaju ekrani i društvo izvana.
Današnja djeca imaju izraženiji karakter već u radnoj dobi i jako dobro znaju verbalizirati svoje potrebe i želje. To nama roditeljima nameće izazove u odgoju jer želimo odgojiti djecu koja nisu razmažena i poštuju svoje roditelje. Današnja su se djeca susrela i sa stvarima koje su ih prisilno promijenile iako toga možda nisu svjesni - od pandemija, rata u svijetu, lockdowna pa sve do nove inflacije. Uz puno razgovora i iskorištavanje dostupnih informacija, mislim da imamo preduvjet odgojiti ih u ljude koji će znati pošteno zaraditi za život i za obitelj.
U nekim smo stvarima bili neviniji, neiskvareniji i zbog toga je moj najveći strah vršnjačko nasilje, posebice psihičko zlostavljanje koje je toliko uzelo maha i na koje teško možemo utjecati. Uvijek volim reći da se ne bojim padova s drveta, ali bojim se ružnih riječi druge djece i teških uvreda što je uz ekrane jako teško izbjeći.
Ako si odgoj djeteta postavite kao nešto prelijepo, ali teško, to će biti tako, no bit će uspješno i bit ćete ponosni na sebe i svoju djecu danas.
*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autorice te ne odražavaju nužno stavove i mišljenja redakcije i uredništva.
Foto: Unsplash
- Pripremila:
- Andrea Šikić
- Tagovi:
