Dnevnik Renije Spiegel - sjećanje na sretne trenutke nastale u mračnim vremenima

Knjige čija se radnja temelji na stvarnim događajima, zauzimaju posebno mjesto na mojoj polici s knjigama. Takvi naslovi gotovo uvijek ostavljaju poseban dojam na čitatelja izazivajući pritom spektar različitih emocija, a ništa drugačije nije ni kada sam u pitanju ja. Takve knjige tjeraju me da se zapitam što je u životu zbilja bitno te da preispitam vlastita očekivanja i probleme koji se nakon čitanja ovakve vrste knjiga čine irelevantnima. Posebnu kategoriju među ovakvim knjigama čine dnevnici, a upravo jedna takva knjiga tema je ovog članka. Ako ste voljeli Dnevnik Anne Frank, morate pročitati tu knjigu. Sigurna sam da će vam se svidjeti!

Dnevnik Renije Spiegel

Dnevnik Renije Spiegel opisuje se kao klasik književnosti o holokaustu. Pisan je jasnoćom i stilom koji podsjeća na Dnevnik Anne Frank. Svjedok je prošlosti koju su obilježile ratne strahote i nezamislivi užasi. Renija je djevojčica koja je sanjala postati pjesnikinjom, a dnevnik je počela pisati 1939. godine u dobi od četrnaest godina.  U dnevniku je zabilježila tipične tinejdžerske trenutke, ljubavne jade, srednjoškolske drame, ali i događaje koje niti jedno biće ne bi trebalo proživjeti.

Naime, Renija je bila Židovka koja je živjela u Poljskoj tijekom nacističke i sovjetske okupacije. Odvojena je od roditelja, svjedočila je nestancima drugih židovskih obitelji, a u konačnici i nastanku židovskog geta gdje je i sama bila zatvorena. Posljednje tjedne života provela je u skrivanju, a ubijena je 1942. godine u dobi od samo osamnaest godina.

„Dragi dnevniče, moj dobri, voljeni prijatelju! Prošli smo grozna vremena zajedno i sada nam se bliži najmučniji čas.“

Iako je proživljavala nezamislive užase rata, Renija u svom dnevniku nije pisala samo o njima. Često se fokusirala na ono što ju je veselilo u teškim trenucima. Cijelim dnevnikom protežu se njezine pjesme kojima je izražavala svoje emocije. Pisala je i o svojoj prvoj ljubavi, mladiću Zygmuntu s kojim  se prvi put poljubila nekoliko sati prije nego su Nijemci okupirali njezin grad. Kako je vrijeme prolazilo, njezini zapisi postajali su sve više tjeskobni i prožeti strahom od deportacije. Na kraju kao da je predosjetila da joj se bliži kraj i da neće doživjeti sretan završetak. Ubijena je zajedno sa Zygmutovim roditeljima koji ih je pokušao sakriti na ujakov tavan kako bi izbjegli deportaciju u logor, ali odao ih je doušnik.

„Posljednje poglavlje tvoga dnevnika sada je završilo...“

Upravo je Zygmunt taj koji je u Renijin dnevnik unio posljednji zapis kada je ona ubijena. On je završio u koncentracijskom logoru, ali uspio je preživjeti i pobrinuo se da sačuva Renijin dnevnik. U konačnici ga je predao Renijinoj majci i sestri koje su preživjele i preselile se u SAD. Renijina sestra dnevnik je spremila u sef gdje je netaknut proveo gotovo 40 godina. Za njezinu sestru bilo je previše bolno da ga čita. Objavljen je jer je obitelj smatrala kako zaslužuje ugledati svjetlo dana. Na kraju knjige nalaze se bilješke njezine, a od nje se saznaje kako je dnevnik imao preko 700 stranica i 60 pjesama.

Renija je u više navrata navela kako joj je njezin dnevnik najbolji prijatelj, ali on je zapravo bio puno više od toga. Predstavljao je njezino sigurno mjesto u vremenu kada je sigurnost bila relativan pojam i pomagao joj je da se ne raspadne u teškim trenucima. Smatram da je ova vrsta književnosti od neprocjenjive važnosti, a Dnevnik Renije Spiegel zbija može stati bok uz bok s Dnevnikom Anne Frank. Preporučujem ga svima koji vole autobiografske knjige, dnevnike, memoare, knjige prema istinitim događajima, tematiku Drugog svjetskog rata i slično.

 

Pripremila: