Prije osam godina doselila sam se u Zagreb i, nasreću, nisam požalila

Nitko od nas ne može birati gdje ćemo se roditi, ali zato u odrasloj dobi možemo birati gdje ćemo živjeti. Često sam slušala rasprave o tome je li bolje živjeti u manjoj sredini ili u velikom gradu i mislim da nema ispravnog odgovora jer ono što je nekome prednost, netko drugi može tumačiti kao nedostatak. Svatko je pojedinac za sebe i imamo pravo živjeti svoj život onako kako mi to želimo. Ja sam rođena i odrasla u maloj sredini, a posljednjih 8 godina živim u Zagrebu. Navedeno u ovom trenutku smatram jednom od svojih najboljih odluka, a u nastavku pročitajte zbog čega sam formirala takvo mišljenje.

 

Djetinjstvo i odrastanje – prekrasne uspomene

Kada me netko pita kakvo je bilo moje djetinjstvo ili kada ga se sama sjetim, automatski mi se na licu pojavi osmijeh. Moja generacija jedna je od posljednjih kojoj nisu bile dostupne moderne tehnologije i zbog toga sam itekako sretna. Sredina u kojoj sam odrasla vrlo je mala, svi se međusobno poznaju i od malih nogu mogla sam s drugom djecom provoditi puno vremena vani igrajući se, bez da roditelji budu zabrinuti. U susjedstvu je bilo puno djece i svi smo se međusobno družili. Ljeta su nam bila najdraža jer smo tada gotovo cijeli dan provodili vani. Nas su mame dozivale s prozora na ručak, a nerijetko smo odlazili jesti jedni kod drugih. Tako je baka jednog od mojih prijatelja iz djetinjstva često pekla palačinke za sve nas, a meni su i danas njezine palačinke s domaćim pekmezom od šljiva najukusnije koje sam ikada jela.

Zanimljivo je da su u našem društvu svi bili dečki i ja jedina djevojčica. Nikada se nisam osjećala izdvojeno zbog toga i uživala sam u „igrama za dečke“ iako sam često od odraslih slušala komentare kako sam ja curica i kako bih za rođendan mogla poželjeti nešto drugo, a ne nogometnu loptu ili autić. Iskreno me nije bilo briga za takve komentare, a tako je i danas. Sjećam se kako su u školi druge djevojčice tijekom velikog odmora igrale „gumi-gumi" dok sam ja radije skupljala sličice nogometaša i mijenjala se s dečkima. Mislim da je sve to doprinijelo tome da i u odrasloj dobi imam više muških prijatelja u odnosu na ženske, a ljudi koji me dobro poznaju, opisuju me kao ženu s „muškim mozgom“, ma što im god to značilo.

Da sam mogla birati obitelj u kojoj ću se roditi, mislim da ne bih bolje izabrala. Nikada mi ništa nije nedostajalo i zbilja djetinjstvo pamtim samo po dobrome. U blizini žive baka i djed, tako da sam jako puno vremena provodila kod njih na selu i to su mi jedne od najljepših uspomena. Moja je baka učiteljica i od malih nogu s njom sam se igrala škole. Tako me baka naučila čitati, pisati i računati prije nego što sam krenula u osnovnu školu. Zbog nje sam razvila radne navike vezane uz učenje i mislim da je „glavni krivac“ za moje odlične ocjene tijekom cijelog života upravo ona. S djedom sam provodila jako puno vremena pomažući mu u poslovima oko životinja i općenito oko poljoprivrede. Za mene je moje malo selo sa svojim poljima, šumama i planinama bilo najljepše mjesto na svijetu, a sličnog sam mišljenja i danas.

 

Kada sam shvatila da život u maloj sredini nije najbolja opcija za mene?

Kada je došlo vrijeme srednje škole, upisala sam gimnaziju i nekako je logičan slijed bio upisivanje fakulteta. S dolaskom adolescencije počeo se razvijati i moj identitet te sam sve više shvaćala kako život u maloj sredini ipak nije za mene. Naime, to što se svi međusobno poznaju, ima svoje prednosti, ali i nedostatke. Ljudi si previše dopuštaju i itekako sam navedeno osjetila na svojoj koži. 

Ako ste iz manjeg mjesta, sigurna sam da ste se susreli s izrekom: „Što će narod reći?!“ Eh, koliko je samo snova uništeno zbog te izreke. Ne znam ni sama koliko sam ju puta čula i uvijek me neizmjerno živcirala. Nije me bilo briga što će reći netko tko je meni (najčešće) nebitan jer ta osoba ne živi moj život i ne nalazi se u mojoj glavi.  Ma koliko se ja trudila da to „što će narod reći“ ne utječe na mene, činjenica je da je ipak utjecalo. Prestala sam govoriti ono što mislim jer su moji stavovi bili previše liberalni za tradicionalnu okolinu u kojoj sam se nalazila i više nisam mogla slušati napade, kako od vršnjaka tako i od odraslih ljudi. Zatvorila sam se u sebe. Krajem srednje škole ponekad sam se osjećala kao crna ovca i kao da nigdje ne pripadam. Mala sredina počela me gušiti i željela sam svoj život živjeti onako kako ja želim.

Kako se približavalo vrijeme za odabir fakulteta, sve više sam željela studirati u Zagrebu. Obožavala sam taj grad i uživala sam u svakom odlasku tamo. Sjećam se kako bi mama i tata govorili da jedva čekaju doći kući jer ih zagrebačka gužva i užurbanost umaraju. Meni je baš ta užurbanost bila ono što me dodatno „zapalilo“ za Zagreb. Roditelji baš i nisu bili oduševljeni mojom željom za studiranjem u Zagrebu, ali bili su svjesni da Zagreb nudi puno više izbora i kako bi bilo šteta da ne iskoristim svoje potencijale. Mislili su da ću završiti fakultet i vratiti se kući. Na kraju baš i nije bilo tako.

 

Zaljubila sam se u mentalitet velikog grada

Nakon dolaska u Zagreb ja sam, blago rečeno, prodisala. Navedeno je paradoks budući da sam se iz kraja gdje zrak ne može biti čišći, preselila u grad u kojem je smog itekako prisutan. Međutim, ja sam se osjećala kao da napokon dišem punim plućima. Obožavala sam to što me u Zagrebu nitko ne poznaje i što napokon mogu biti ono što jesam. Veselilo me to što svoj život i odnose s ljudima gradim od nule. Upoznala sam prekrasne ljude koji su obitelj koju sam mogla sama izabrati. Nakon nekoliko mjeseci u Zagreb se doselio i moj dečko, a ja nisam mogla biti sretnija. Išla sam na fakultet koji sam voljela i dobro mi je išlo. S vremenom smo nas dvoje počeli živjeti zajedno u malom podstanarskom stanu i tako je krenulo stvaranje našeg života u Zagrebu. Grad je takav da uvijek imate nešto za raditi i nikada nije dosadno. Nikada nisam doživjela neko negativno iskustvo i sve više sam shvaćala da se ne želim odseliti iz Zagreba. U Zagrebu sam pronašla sebe i razvila se u osobu koja sam danas. Dobila sam toliko prilika koje se u mojoj maloj sredini vjerojatno ne bi nikada pojavile. Roditeljima je bilo sve jasnije kako se ja neću vratiti iz Zagreba. Iako im je bilo teško, nije im preostajalo ništa drugo osim da to prihvate.

Svega par mjeseci nakon diplome pronašla sam posao u struci. Da sam se vratila u moje rodno mjesto, pitanje je bih li uopće radila, a kamoli u struci. Nažalost, to je sredina iz koje mladi ljudi mahom odlaze jer posla gotovo da i nema. Ako ga želite, morate imati dobru vezu i to je „javna tajna“. Moja mama također je visokoobrazovana, a radi posao za koji je dovoljna srednja stručna sprema. Ona kaže da drugog izbora nema jer od nečega mora živjeti. Ja takvu sudbinu nisam htjela. Nemojte me krivo shvatiti... Svjesna sam da ima toga i u Zagrebu, ali ja posljednje dvije godine radim posao koji volim zahvaljujući svojoj diplomi i vještinama te nikoga nisam morala povlačiti za rukav da bih to ostvarila.

Na obiteljskim druženjima od rodbine puno sam puta čula komentare kako ću se ja sjetiti svoje male sredine jednom kada dobijem djecu i kada mi ih ne bude imao tko pričuvati. Činjenica je da je puno lakše kada imate dostupan „baka servis“, ali mišljenja sam da djecu rađam sebi, a ne svojim roditeljima. Neću biti ni prva ni zadnja koja nema pomoć članova obitelji i spremna sam na to. Uostalom, moje rodno mjesto od Zagreba je udaljeno svega sat i pol vožnje autom i moji roditelji viđat će svoje buduće unuke jednako kako viđaju i mene. Nadalje, rodbina mi spočitava to što u Zagrebu dečko i ja živimo kao podstanari, dok u našem rodnom mjestu to ne bismo trebali. Istina, ne bismo plaćali podstanarstvo, ali morali bismo živjeti ili s mojim ili s njegovim roditeljima. To nije opcija koju nas dvoje trenutačno želimo. Volimo svoj život koji smo stvorili u Zagrebu, svoju rutinu, mir i slobodu. Često posjećujemo svoje obitelji i meni je to odmor za dušu kada postanem prezasićena užurbanim tempom života. Ipak, uvijek mi nakon nekoliko dana neizmjerno počne nedostajati Zagreb, njegov tempo i život koji smo stvorili.

Nakon osam godina života u Zagrebu u potpunosti sam odrasla i razvila se u osobu koja sam danas. Mišljenja sam da je preseljenje u mom slučaju bila jedna od najboljih životnih odluka te da u mojoj maloj sredini ne bih bila u potpunosti sretna i ispunjena. Gotovo sam sigurna da tamo ne bih mogla ostvariti neke svoje želje i potencijale i to bi me vjerojatno kočilo tijekom života. Ne mogu garantirati da u godinama koje dolaze neću promijeniti mišljenje, ali ono je u ovom trenutku ovakvo i čvrsto stojim iza njega. Sreća je što se imam gdje vratiti, ali trenutačno je život u velikom gradu ostvarenje onoga što sam uvijek zapravo željela. Ja sam bogata osoba jer dva mjesta mogu zvati svojim domom i ne mogu zbog toga biti sretnija.

 

Foto: Unsplash