"Iako sam ga jedva dočekala, nakon završetka fakulteta osjećala sam se kao riba na suhom..."

Događa li vam se ponekad da toliko dugo želite nešto i radite na ostvarenju određenog cilja pa provodite većinu svojih dana posvećeni upravo tome? E, pa, moj je cilj proteklih 6 godina bio - završiti fakultet! 

Naravno, u tih šest godina bilo je i malih pobjeda te više ili manje ostvarenih ciljeva, ali faks se nekako upleo u sve sfere mog života. Prijatelji s kojima sam provodila najviše vremena, bili su upravo oni s faksa. U slobodno vrijeme bavila sam se aktivnostima koje su opet bile povezane sa studentskim udrugama. Ispiti koji su ostajali za jesen, poprilično su efektivno sprječavali da tijekom ljeta smetnem s uma činjenicu da sam studentica. Unatoč tome što sam posljednje dvije godine studiranja počela puno bolje balansirati između vremena izdvojenog za fakultetske obaveze i slobodnog vremena, imala sam dojam da je fakultet i dalje sveprisutan. Sve je to u redu ako uzmem u obzir da mi je kao studentu to nekako i „posao“, odnosno da je studiranje period u kojem nam je cilj završiti fakultet. I što je tu problem?

Kava bez pritiska nije bila toliko ukusna, Netflixove serije postale su dosadne, a knjige za plažu ostale su nepročitane

Problem je u mom slučaju nastao onog dana kad sam ga završila… Dobro, ne baš istog dana budući da su uslijedile proslave i druženja s kolegama, prijateljima i obitelji, ali nekoliko dana nakon završetka počeo me pratiti čudan osjećaj da nešto nedostaje… Iako nikad nisam mislila da će mi nedostajati svakodnevno učenje, planiranje druženja i privatnih obaveza prema rasporedu predavanja i ispita ili onaj stres dan prije ispita, bez svega toga što je godinama bilo dio moje rutine i činilo moju svakodnevicu, osjećala sam se pomalo kao riba na suhom. Prvi put u životu nisam imala ni jednu obavezu.

S obzirom na to da sam iz turističkog mjesta, ako nisam imala ispite za jesen, podrazumijevalo se da radim neki sezonski posao. Poslije sezone vratila bih se na faks i tako u krug. Što je značilo da u svom životu - od srednje škole pa na dalje, nisam imala period duži od nekoliko dana u kojem nisam morala raditi ništa. Veselila sam se toj slobodi i ljenčarenju, a kad sam to konačno dočekala, nisam znala što bih sa sobom.

Kava bez pritiska akademskih obveza nije bila tako ukusna, Netflixove serije odjednom su postale neizmjerno dosadne, a sve one knjige koje sam s oduševljenjem kupila i koje su na noćnom ormariću strpljivo čekale svoj red, odlazile su i vraćale se u torbi za plažu neotvorene… Ukratko, bila sam u potpunom kaosu.

Bez svih akademskih obaveza i stresa koji dolazi uz to, postala sam bolno svjesna činjenice koliko sam stvari koje sam nekada voljela raditi, žrtvovala zbog nedostatka vremena ili lošeg planiranja istog. Sada je trebalo otkriti jesam li ih zanemarila jer me više nisu zanimali ili jer nisam imala vremena za njih. Uz novootkriveno slobodno vrijeme dobila sam priliku ponovno otkriti što volim i čime se želim baviti. Završetak fakulteta značio je i da je vrijeme za pronalazak cjelogodišnjeg posla, ali i vrijeme da odlučim želim li život nastaviti u gradu u kojem sam studirala ili u rodnom gradu. Možda i u nekom trećem gradu u sasvim drugoj zemlji… Uz sve to, razmišljala sam i jesam li ikako mogla izbjeći svu tu navalu pitanja nekim „pametnijim“ odlukama tijekom studiranja te jesam li uopće iskoristila studentske dane na najbolji mogući način.

Lako je biti general poslije bitke!

Sada gledajući, definitivno ne bih dozvolila fakultetu da mi se toliko uplete u život i pokušala bih zadržati što više svojih hobija te se organizirati tako da više vremena provedem radeći stvari koje volim i u kojima uživam, a koje nisu povezane s fakultetom. Međutim, lako je biti general poslije bitke.

U klasičnim rom-com filmovima koji su mi najbolji izbor kao feel good filmovi u hladnijim danima, priča često započinje glavnom junakinjom kojoj se život odjednom mijenja jer ne dobiva promaknuće nego otkaz, dečko umjesto zaruka želi prekid veze, prisiljena je iz velikog grada otići na selo ili nešto tome slično. I u filmovima te velike promjene izgledaju puno romantičnije… Kod mene su izgledale kao jedno pitanje za drugim od kojih su neka bila pitanja koja sam postavljala sama sebi, a druga pak neizostavna (i u većini slučajeva dobronamjerna) pitanja prijatelja, rodbine i poznanika o mom daljnjem životu.

Sve to zajedno značilo je jako puno pitanja na koje nisam imala odgovore. A željela sam ih imati sve! Željela sam znati sve svoje kratkoročne i dugoročne ciljeve. Željela sam znati gdje ću raditi sada i za pet godina. Željela sam znati gdje ću živjeti i preseliti se tamo iste sekunde te ostati zauvijek. Željela sam biti sigurna da donosim ispravnu odluku. Željela sam da sve odluke budu ispravne i savršeno posložene sa svim prošlim i budućim odlukama u mom životu. Za koji sam isto tako željela da bude savršen.

Dakle, nisam bila previše realna u onome što sam očekivala od sebe, svojih odluka ili života općenito. A nisam mogla ništa od toga jer, za početak, ja nisam savršena pa ne mogu ni sve moje odluke biti, kao ni svaki trenutak mog života. Mogu samo polako započeti s novim poglavljem života i prihvatiti neizvjesnost koja dolazi s njime, iz dana u dan stvarati nove rutine te donositi odluke jednu po jednu onako kako mi se čini ispravno uz nadu da će me odvesti u mirnu budućnost. I, naravno, početi drugačije gledati na onu: “Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba.“

 

Kako ste se vi osjećali kada ste završili fakultet? Imate li neki savjet koji biste dali sebi prije upisa ili nakon završetka istog?

Opsesivno-kompulzivni poremećaj - koliko ga ljudi stvarno ima, a koliko njih samo pretjeruje?

Foto: Unsplash

Pripremila: