Odgoj - karakterna osobina ili zadaća roditelja?

Mnogim se čitateljicama zasigurno digla kosa na glavi već prilikom spomena djece u kontekstu neodgoja i sigurna sam da će većina roditelja reći da ne postoji neodgojeno dijete, već da je to stvar samog karaktera. Ja se osobno s time ne slažem i odgovorno tvrdim da djeca itekako mogu biti neodgojena i da je to potpuno različito od nečijeg karaktera.

Kada netko nekome kaže da je njegovo dijete neodgojeno, to zvuči jako uvredljivo. Ali to još uvijek ne znači da to dijete zaista nije neodgojeno ili da takva djeca ne postoje. To samo znači da netko nije dovoljno dugo, dobro i dosljedno radio s njima i brinuo se oko njihovog odgoja. Odgoj je posao, a (ne)odgojenost nije karakterna crta! Na tome se mora raditi.

Komentare o odgoju i ponašanju djeteta nikad ne treba upućivati djetetu

Ipak, složili se vi ili ne oko toga u koju "ladicu" spada pitanje odgoja, govoriti nekom drugom, osobito osobi s kojom nismo bliski da mu / joj je dijete neodgojeno, ulazak je u vrlo opasan i sklizak teren. Tako riskirate sukobe na nekoliko razina.

Prvo i osnovno, valja napomenuti da nikad, ali baš nikad ne govorite kritiku izravno djetetu. Nažalost, susrela sam se s puno ružnih i neugodnih situacija u kojoj su se odrasle osobe obraćale izravno djeci, najčešće pod izgovorom da su  štitile interese svoga djeteta, kako bi riješile neki dječji sukob. Danas nije rijetkost da roditelji završe na sudovima zbog neumjesnih komentara upućenih drugoj djeci. Na taj način baš ništa dobro neće izaći iz situacije, a problem neće biti riješen. Sukobi između djecom uvijek se rješavaju isključivo s odraslim osobama.

Možemo li prijateljima reći da im je dijete neodgojeno?

Ako se nađemo u situaciji da imamo potrebu prijatelju / ici reći da im je dijete neodgojeno, to je najčešće zato što već duže postoji neki dublji problem koji djeca ne mogu riješiti sami i međusobno. Uvijek se zapitam kako bih ja reagirala da mi netko za moje dijete kaže da je neodgojeno. Nisam sigurna kako bih reagirala, no sigurna sam da bi ovisilo i o situaciji, a ponajviše o osobi koja mi to govori. Ako bi mi netko to imao potrebu reći, voljela bih da je to osoba koja poznaje i mene i moje dijete dobro, a ne da zaključuje samo na osnovi jednog incidenta. Nažalost, mnoge si mame daju za pravo davati ovakve komentare čak i nepoznatoj djeci.

Osim što je bitno tko mi to kaže, važan je i način na koji će to netko prezentirati. Svi smo mi uvjerenja da dobro odgajamo djecu i da smo im primjer svojim ponašanjem, no isto tako nekada nismo svjesni ponašanja koje naše dijete pokazuje u drugim situacijama kada nas nema u blizini.

Bitni su faktori način i svrha razgovora

Da mi netko priđe tek tako s komentarom o odgoju mog djeteta, automatski bih branila i sebe i dijete i mislim da je to logično, a poslije bih kroz razgovor s djetetom i drugim roditeljem pokušala ustanoviti zašto je situacija eskalirala. Ipak, ako bi mi se prijateljica obratila na lijep način, sigurno bih ju poslušala, pogotovo ako je riječ o prijateljici koju poštujem.

U takvim je situacijama jako važno da znamo slušati druge te da pokušavamo razumjeti što nam druga osoba pokušava reći i kakve pouke možemo izvući iz tog razgovora. Ako baš morate reagirati, budite oprezni kako ne biste uvrijedili prijateljicu, a da pritom ispunite svrhu. Svrha sama po sebi nije da nekome kažete kakvo mu je dijete. Također, ako vas već duže vrijeme muči nešto u ponašanju djeteta prijateljice, ako to ne riješite s njom i držite u sebi, vjerojatno ćete spontano izbjegavati njihovo društvo pa će se i ona sama pitati što nije točno u redu.

Sigurna sam da s onima s kojima ste prave prijateljice svakodnevno komunicirate o djeci i dajete si međusobno sugestije o odgoju, stoga se nadam da neće biti potrebe za ovakvim ozbiljnim razgovorima.

 

Foto: Canva / Unsplash

Pripremila: