kako se osloboditi straha

Kako sam pobijedila svoj strah koji je postajao nesnosan?



Manje-više svaka osoba na planeti ima neki strah. Čak i ljudi koji se čine najhrabrijima imaju neku iracionalnu fobiju. Neki se boje visine, neki morskih pasa, neki zmija, neki klaunova. 

Što napraviti kada taj strah postaje nešto što smanjuje svakodnevnu kvalitetu života?

Možda strah od morskih pasa ili klaunova nije toliko paralizirajući s obzirom na to da je nemoguće da se s tim stvarima suočavamo svaki dan. Ali, što kada ljudi imaju fobiju od nečeg tako svakodnevnog kao što je uspinjanje stepenicama ili vožnja automobila? Strah od jedne svakodnevne i rutinske radnje kao što je vožnja automobila došao je u moj život kada sam se tome najmanje nadala.





borba sa strahom


Strahovi uvijek dolaze nenadano, neki nas prate od djetinjstva, a neke smo zaradili kasnije u živo. Inače nisam bojažljiva osoba, od djetinjstva (na sreću) ne vučem nikakve traume i potpuno mi je iracionalno i neočekivano bilo da ću se s paralizirajućim strahovima susresti u srednjim dvadesetima.


Nerijetko sam pokazivala ljudima koji su imali strah od vožnje da ih smatram nesposobnima.

Kako sam za vrijeme fakulteta živjela u Zagrebu, daleko od svog rodnog grada, bilo mi je potpuno bespotrebno polagati vozački ispit jer sam znala da si auto neću moći priuštiti. U mojoj su okolini uvijek bili vrhunski vozači. Tata, sestra, dečko i prijatelji vrlo su vješti vozači i predani okretnoj pa čak i sportskoj vožnji automobila. Nije mi nikada palo na pamet da se toga netko može bojati i nerijetko sam vrlo otvoreno pokazivala nerazumijevanje za ljude koje poznajem a koji su se bojali vožnje. Jednostavno sam mislila da se tu nema čega bojati i da su ljudi koji se boje vožnje u neku ruku nesposobni.







Kada sam shvatila da se i sama bojim vožnje?

Tako sam razmišljala sve dok se na petoj godini fakulteta nisam upisala u auto školu. Sve je bilo odlično do prvog sjedanja u automobil. Odjednom sam osjetila nesnosnu nelagodu, čak i mučninu i nije mi bilo jasno zašto se to javlja. Svaki sat vožnje najradije bih odgodila, trpjela sam mučnine prije satova vožnje, a noć prije sata vožnje često mi se događalo da ne mogu zaspati, razmišljajući što u vožnji može krenuti po krivu. 





Satovi vožnje otegnuli su se i zbog instruktorovog izbivanja, sve dok nisam završila magisterij i odlučila čitav proces polaganja vozačkog ispita preseliti u rodni grad. Tamo sam dobila drukčiji auto i osjećala sam se kao potpuni početnik, a ni jedna instruktoričina riječ nije se primila na znanje zbog totalne paralize zdravog razuma. 


woman praying


Prvom i drugom pokušaju polaganja vozačkog ispita pristupila sam vrlo optimistično i bez puno straha, no totalno su me obeshrabrila oba pada ispita koja su se dogodila zbog najmanjih sitnica slušajući ranije savjete instruktorice. Tu je zapravo započela moja fobija jer sam se prije svakog sljedećeg ispita doslovno tresla, nisam znala što radim i bila sam potpuno nesigurna. Moje je samopouzdanje bilo ravno nuli.



Na vozački ispit potrošila sam dvostruko više novca od mojih kolega.

Položila sam vozački iz petog pokušaja. Mislila sam da nikada više neću morati voziti i molila sam se da nikada više u životu ne moram sjesti u automobil. Došla sam do stadija da sam se bojala biti i suvozač. Svako pretjecanje u meni je izazvalo suze i burne reakcije. Kada sam trebala dečkov auto odvesti na servis 500 metara udaljen od stana u kojem živimo tri cijele noći nisam mogla zaspati razmišljajući što mi se sve može dogoditi u tih 500 metara vožnje. Moj je strah postao nesnosan.







Vjerujem da je tako svima koji imaju neki paralizirajući strah. Bio to strah od visine, strah od uskih i tamnih prostora, strah od napuštanja, strah od dubine. 


Osjećaj bespomoćnosti i beznađa zajednički je nazivnik svim strahovima. 

Svi mi znamo da je to čega se bojimo u potpunosti iracionalno. Sve dok se ne dovedemo u situaciju gdje se nečega bojimo. Tada postajemo samo male žrtve tog straha koji nam otežava svakodnevni život. 

Kako se toga riješiti?


Ja sam svoj strah riješila samo sukobljavanjem s istim. Sudbina mi je odlučila namjestiti posao na koji moram putovati 35 km u jednom smjeru. Nema autobusne linije. Morala sam kupiti auto i krenuti voziti. U tom procesu dogodile su mi se nevjerojatne prepreke, od toga da mi je auto dva puta stao na sred ceste do toga da sam se nalazila usred snažnih magli i pljuskova kroz koje je bilo nemoguće voziti. 

U periodu od šest mjeseci dogodilo mi se bezbroj situacija za koje sam ranije bila uvjerena da ne bih uopće preživjela. I, pogodite što? Preživjela sam. Snašla sam se. Nisam umrla. Samo sam ponizila taj strah i dokazala da sam jača od njega. Da me ne smije i ne može paralizirati. Da želim živjeti svoj život punom kvalitetom, bez straha.







Dan danas nije mi svejedno, ali borim se sama sa sobom. Same smo sebi najžešći protivnici i najveća blokada. Najveća je vrlina znati se izboriti sa samim sobom i svojim strahovima. 

Iskustvo me naučilo da strahovi dolaze kada je ličnost najslabija, kada nam nedostaje samopouzdanja i kada smo na najnižoj točki životnog zadovoljstva. 

Jednom kada odlučimo poraditi na sebi, ojačamo samopouzdanje i suočimo se s najvećim baucima nestaju i strahovi. Strahove moramo poniziti. I to baš onako kako oni nas ponižavaju. Dokazati im da su bezvrijedni tako da se s njima suočimo. Svaki dan ako treba, u što više različitih situacija.


Nitko pa ni vi sami ne znate za što ste sve sposobni. Bitno je pronaći snagu i samopouzdanje te dokazati strahovima da nas ne mogu i ne smiju paralizirati.




Kako sam prestala pušiti nakon 10 godina



Autorica: Helena Kolenić

Foto: Canva/Unsplash
Pripremila:
Ženski RecenziRAJ

vaš komentar

Prijavi se putem

komentari

Za ovaj članak nema komentara.