"Nisam požalila zbog izdvojenog novca, no dio mene ljut je jer smo te novce mogli drugačije potrošiti da je situacija u javnome zdravstvu bolja!"

Iako porod u privatnoj klinici nije planirala, šokirana iskustvima drugih žena iz njezine neposredne blizine, intenzivno je razmišljala o tome kako se izboriti za svoja prava tijekom porođaja i zaštititi svoje dostojanstvo. Ogorčena zbog brojnih negativnih iskustava žena koje su se odlučile na porod u javnozdravstvenim ustanovama, odlučila se na porod u poznatoj privatnoj poliklinici Podobnik, a s nama je podijelila što je točno presudilo odluci te što podrazumijeva usluga u privatnom rodilištu i koja je njezina cijena.

Zašto sam se odlučila na porod u privatnoj poliklinici?

Nije mi se sviđalo kršenje mojih prava kao pacijenta tijekom vođenja trudnoće, primjena lijekova i postupaka za koje sam izričito naglasila da ih ne želim. Takva praksa stvorila je ozračje nepovjerenja prema onima koji bi, u meni najtežem i najvažnijem trenutku u životu, trebali svoju ulogu izvršavati odgovorno i etično, objasnila nam je Andreja i izložila tijek događaja nakon kojeg je donijela čvrstu odluku da neće roditi u državnoj bolnici.

"Budući da sam vrlo brzo nakon začeća počela patiti od hyperemesis gravidarum, odnosno prekomjerne mučnine i povraćanja, često se događalo da danima ne uspijem konzumirati ništa od hrane i tekućine. Jednom takvom prilikom, kasno u noći s Badnjaka na Božić, nakon što sam povratila u par sati preko 20 puta i očito dehidrirala, odlučila sam otići na hitnu s ciljem da dobijem infuziju. Prvo sam sat vremena čekala jedva sjedeći u čekaonici i povraćajući po bolničkim kantama za smeće, dok muž nije malo grublje zatražio da me hitno zaprimi liječnik. Potom sam pozvana na odjel gdje mi je izrazito neprofesionalna i neljubazna sestra šutke pružila plastičnu čašicu i kao psu mi, bez ikakve verbalne upute, glavom pokazala u smjeru prostorije koja je valjda trebala biti toalet. Potom me uvela u sobu za pregled, pokazala mi na ginekološki stolac i uputila da se skinem i sjednem. Zima je, Badnjak, ja polugola, u zombi modu, izrazito niskog tlaka, slaba i dehidrirana, sjedim na stolcu čekajući dolazak liječnika, a prozor je otvoren i užasno je hladno. Sestra se pokupila i otišla nekamo.

Znam da sam u tom trenutku samo razmišljala kako ću navući upalu mjehura i dodatno ugroziti tijek trudnoće. Zatim se sestra vraća i govori da se obučem jer će me ipak pregledati ultrazvučno u drugoj prostoriji. Znači, cvokotala sam bezrazložno. Liječniku tijekom pregleda objašnjavam da samo želim infuziju kako bih nadoknadila elektrolite, izričito naglašavam da ne želim Reglan za mučninu jer sam na to upućena od strane liječnice koja je privatno pratila početak moje trudnoće. Iduće čega se sjećam jest to da su me smjestili na krevet i prištekali na ono što sam mislila da je infuzija. Meni je mučnina postajala sve gora, ali nisam imala izbora, odbrojavam sekunde samo da idem kući, bitno da "nadođem" zbog djeteta. Tada dolazi liječnik, pita me kako sam. Sjećam se da sam pomislila kako je to lijepo od njega. Govorim da mi nije ni malo bolje, ali ionako sam došla samo po infuziju. U tom trenutku saznajem da su mi dali Reglan - protiv moje volje, usprkos izričitom odbijanju istoga. Pitam liječnika zašto su mi ga dali ako sam odbila, na što mi isti iznervirano govori: „Da vas pustim da umrete od mučnine?“ i naprasno napusti prostoriju bez da je završio razgovor na civiliziran način, bez da je poštovao moja prava ili bar pokušao argumentirati svoj postupak."

Andrejin muž zatekao ju je u još gorem stanju nego što je bila po dolasku, a nakon opisanog iskustva, počela je razmišljati o tome kako bi tek porod u toj bolnici izgledao. Na porod u javnozdravstvenoj ustanovi pristala bi, objašnjava, jedino ako joj bude dozvoljena pratnja. Kako se radilo o periodu u kojem je vladao koronavirus, to nije bilo moguće, stoga se Andrejina odluka pred kraj trudnoće iskristalizirala - rodit će u privatnoj bolnici. Unatoč tome što se i u javnome zdravstvu susrela s liječnicima i sestrama koji su bili iznimno ljubazni i susretljivi, gorak okus koje je ostavilo prethodno opisano iskustvo, stvorilo je osjećaj nesigurnosti i nepovjerenja, a kao nedostatak navodi i loše bolničke uvjete. 

"Svi smo čuli svjedočanstva o jednom tušu koji jedva funkcionira, o toalet papiru koji se mora nositi od kuće, o promjeni posteljine svakih par dana, o nespremnosti i needuciranosti sestara glede pomoći oko dojenja, o naskakivanju na trbuh, ograničenosti prava na epiduralnu anesteziju, zabrani konzumacije vode, nemogućnosti rađanja u alternativnom položaju osim ležećeg..." iznosi sada majka dvogodišnjakinje. 

S obzirom na to da je tek krajem trudnoće odlučila poroditi se u poliklinici Podobnik, ondje je obavila tri posljednja pregleda, a nakon što je saznala za propust u postavljanju dijagnoze i određivanju terapije, bilo joj je žao što ih nije obavila i više, objašnjava.

"Bez obzira na udaljenost od 200 km, u odabranoj sam se poliklinici osjećala sasvim sigurno i bezbrižno jer su se konačno prema meni odnosili s dostojanstvom."

"Rodila sam u popodnevnim satima živu i zdravu djevojčicu s kojom su mi provedeni dani u ovoj bolnici bili poput bajke", prisjeća se Andreja.

Kao najveće prednosti privatne bolnice Andreja izdvaja detaljne, sveobuhvatne kontrolne preglede, izrazito ugodno i pozitivno osoblje koje je doprinosilo opuštenoj atmosferi i ulijevalo osjećaj sigurnosti. O svemu je, tvrdi, bila detaljno informirana, a s obzirom na to da je zbog manjih komplikacija morala unaprijed dogovoriti termin poroda, taj je dan dočekala bez imalo straha.

"Sjećam se da sam stavila slušalice, pustila omiljenu glazbu i lagano plesala po sobi, doslovno sam uživala u novim senzacijama vlastitog tijela kako su kontrakcije napredovale. Bila sam baš jako opuštena, samouvjerena i sretna. Veselila sam se svemu što slijedi i uživala u procesu. Doslovno sam vizualizirala valove." opisala je Andreja trenutke prije samog poroda. 

Dobru atmosferu prekinula je vijest o tome da se bebi oko vrata omotala pupčana vrpca, no s obzirom na to da su liječnici ekspresno donijeli odluku o porodu carskim rezom, nije se imala vremena uspaničariti, objašnjava. Nakon što je došao anesteziolog koji joj je ugodnim glasom objasnio što slijedi, u salu je otišla smirena. U popodnevnim satima rodila je živu i zdravu djevojčicu s kojom su joj provedeni dani u ovoj bolnici bili poput bajke, navodi Andreja.

Što podrazumijeva tretman u privatnom rodilištu u odnosu na državno?

Osim vlastite četkice za zube i mobitela, Andreja u rodilište nije morala ponijeti ništa drugo. "Sve je bilo dostupno – ulošci, mrežaste gaćice, pelene i kreme za bebu, odjeća za bebu, kozmetika, a ručnici i plahte mijenjali su se svakodnevno. Soba je imala privatnu urednu kupaonicu opremljenu umivaonikom, WC školjkom i tuš kabinom. U sobi se osim kreveta nalazio i dvosjed te ormar, pomoćni stolić i televizor." prisjetila se.

Ako planirate dojiti, kvaliteta hrane od iznimne je važnosti. To je bilo važno i Andreji, osobito jer je pesko-vegetarijanac, dakle od mesa jede samo ribu. U Podobniku su ju svakoga dana pitali što želi jesti za ručak i večeru, a doručak je podrazumijevao veliki švedski stol s hrpom ukusnih namirnica.

"Ne ideš u hotel, već u bolnicu! - reći će mnoge žene, no žao mi je svih (budućih) majki koje si to ne mogu priuštiti."

Andreja je za opisan tretman izdvojila oko 30 000 kuna, no nikada nije požalila za tim novcem. Sretna je i zahvalna što su si suprug i ona to mogli priuštiti. Tužnim smatra činjenicu da se za dostojanstven porod u Hrvatskoj mora izdvojiti toliki novac.

"Osim same javnozdravstvene usluge i poremećenog odnosa liječnika i sestara prema pacijentima, potrebno je mijenjati i duboko ukorijenjen identitet „žene patnice“, one koja mora trpjeti bol samo zato što je žena." zaključila je Andreja svoje iskustvo poroda. 

Suautorica: Andreja Kurdić

Foto: Unsplash

Pripremila: