Počela sam razmišljati o korekciji osmijeha, a onda su me počele proganjati i neke druge misli
Zubi su mi oduvijek bili bolna točka, prvo zbog zagriza zbog kojeg sam morala nositi fiksni aparatić, a kasnije zbog raznih (de)pigmentacijskih mrlja i devitalitazcije kao posljedice liječenja. Sve u svemu, unatoč održavanju oralne higijene i redovitim druženjem s najdražom zubaricom, u jednom sam se trenutku našla u situaciji da sam zbog promjena u pigmentaciji sve češće počela skrivati osmjeh. Posebno je to dolazilo do izražaja tijekom fotografiranja jer se na fotkama još više fokusiramo na ono što smatramo našim nedostacima.
Hoću li biti zadovoljna novim osmijehom i hoću li nakon toga poželjeti korigirati još nešto?
Duži niz godina stomatologinja mi je predlagala da se damo na izradu zubnih navlaka, točnije krunica, a ja ni čuti… Zašto? Pa djelomično zbog straha hoću li biti zadovoljna radom, a onda i zbog nekih drugih dilema koje su me mučile. Moji prirodni zubi estetski definitivno nisu bili „kako treba“, ali su sasvim dobro odrađivali svoju ulogu kao što je usitnjavanje hrane i pomoć prilikom oblikovanja glasova. Treba li ih stvarno brusiti zbog estetike? To je za mene bilo glavno pitanje. S jedne strane bila sam svjesna da ću biti zadovoljnija ako konačno saniram svoj osmijeh, no s druge me strane mučilo hoću li nakon toga dobiti želju sanirati još nešto? Hoću li biti zadovoljna novim osmijehom ili ću nakon toga naći nešto novo na sebi čime neću biti zadovoljna i što ću htjeti popraviti? Vuče li jedno drugo ili je moguće ispraviti nešto što smatramo nedostatkom bez da krenemo „popravljati“ sve?
Tijekom studiranja često su nas učili da ne diramo ono što ne treba ili, kako bi rekla stara narodna, „ne čačkaj mečku“ jer postoji mogućnost da napravimo još gore, a onda za to treba preuzeti odgovornost. Prilikom izrade i stavljanja zubnih navlaka zubi se stanjuju kako bi na njih mogla doći spomenuta navlaka (krunica) što znači da se dio zuba „mora skinuti“. Dio zuba… Okej, nije dio noge, ali je opet dio našeg tijela, bili oni bijeli ili ne, savršeno posloženi ili ne… Dilemu nisam razriješila, već sam se odlučila ipak upustiti u to pa kako bude!
Odlučila sam se za manju promjenu kako bih zadržala svoje "posebnosti"
Dugo sam prije toga razgovarala sa zubaricom i zaključile smo da ne postoji ni jedan drugi način kako bismo mogli devitalizirane zube održavati u dovoljno dobroj optičkoj varci, a da se barem djelomično stope s okolnim zubima (za vas koji imate lijepe i zdrave zube, devitalizirani zub postupno gubi početnu boju i postaje sve tamniji, dok na kraju ne potamni). Taman kada sam mislila da su dani odluke iza mene, potegnulo se pitanje – što ćemo sve raditi? I tu se vraćamo na moju početnu dilemu. Je li bitnija estetika ili funkcija? Najjednostavnije bi bilo reći: "Napravimo sve!" i izići iz ordinacije sa savršeno bijelim zubima i hollywoodskim osmijehom. No, nisam bila sigurna da to želim…
Za početak, unatoč nesavršenostima u osmijehu, to je ipak bio moj osmijeh. I nisam se baš lako odlučila za promjenu facijalnog opisa, neovisno o tome što bi trebala biti promjena na bolje. Imala sam sreću što sam imala stomatologinju koja je razmišljala isto. Kada su ju nakon slike zubi i komunikacije s dentalnim tehničarom upitali hoćemo li raditi samo gornje jedinice i dvojke (kod kojih je to bilo potrebno) ili ćemo dodati i trojke (koje nisu bile nužne; to su zapravo oni zubi koji se vide kod širokog osmijeha), dogovorili smo se da ćemo raditi navlake na onim zubima na kojima je to potrebno zbog medicinskih razloga. Znala sam da će postojati razlika u boji između dvojki i trojki, no ima nešto i u nesavršenosti te našem prihvaćanju istih. Uostalom, prije zahvata dugo sam živjela s osmijehom koji je bio daleko od savršenoga, tako da sam znala da će i ova promjena napraviti razliku. Uz to, iako nisam protiv zahvata, kako stomatoloških tako i ostalih estetskih zahvata, ljubitelj sam onih koji izgledaju što prirodnije. Moj strah od cijelog zahvata na kraju se ispostavio neopravdanim. Uz divnu stomatologinju kod koje sam od vrtića, bila sam u sigurnim rukama.
Osim popravljanja estetskog dojma, pažnju bismo trebali posvetiti i radu na sebi
Puno se toga promijeni sanacijom zubala. Da, osmijeh je drugačiji i ne, nije savršen, no ja sam apsolutno u redu s time. Iako su naše nesavršenosti dio nas, sasvim je u redu poraditi na njima kada nam počnu predstavljati problem. Jednako tako potrebno je biti svjestan činjenica da ne postoji magično rješenje koje će riješiti sve naše probleme i da je uz rad na estetici potreban i onaj, za nas zahtjevniji, rad na sebi kako bismo doista bili zadovoljni u svojoj koži neovisno o tome koliko se to uklapa u neke nametnute standarde. Netko će misliti da je bilo bolje prije, netko da je bilo bolje nakon, no jedino što je u tome bitno, jest da smo mi zadovoljni i da je sve to u harmoniji s našim zdravljem.
Foto: Canva / Pexels
- Pripremila:
- Ženski RecenziRAJ
- Tagovi:
- Prikaži
Pročitajte još
Prati nas na društvenim mrežama i budi dio najveće ženske recenzijske zajednice