Epilepsija i moja borba


Prvi članak koji pišem za ovaj portal. Srce mi ubrzano tuče, preznojavam se i to mi govori da je dobra stvar što ovo pišem. Tema je osjetljiva, osobna, i teška, ali trenutačno više od ičega želim o njoj pisati.

Kad sam saznala svoju dijagnozu, nisam ni bila svjesna što je to uopće, veći je šok bio mojim roditeljima nego meni. Postala sam svjesna dijagnoze tek kad su se napadaji zaredali, kad nisu birali ni mjesto, ni vrijeme, samo su dolazili, jedan za drugim. Bilo je jako teško u početku, i meni i mojim bližnjima. Teško je i sada, ali smo s vremenom naučili kako se nositi i živjeti s tim.

Sjećam se točno dana kad sam došla mami i rekla joj da imam epilepsiju. Njezino lice  promijenilo je jako puno boja, počela je plakati, a ja sam ju u čudu gledala. Mislila sam pa nije to toliko strašno, zašto plače, dobila sam lijekove, pit ću ih i sve će biti u redu.


epilepsija

Međutim, kad sam vidjela da mi lijekovi ne pomažu i da treba dignuti dozu prvi put, pa drugi put, pa dodati još jedan lijek, pa je došlo do šest tableta dnevno, a napadaji, opservacije, hospitalizacija stalno oko mene, nije mi više bilo baš svejedno. Tada sam shvatila te promjene boja na maminu licu i plač.

I onda s vremenom dođe period kad se napadaji smire, baš pomislim napokon prava terapija i opustim se, kad ono eto ih opet kao grom iz vedra neba. I tako stalno u krug. Tada sam shvatila da epilepsija ipak nije sitnica kako sam ju ja doživjela na početku. Shvatila sam da se bojim izići iz kuće, a bojim se i biti u kući sama. Počela su mi se razna pitanja i misli vrtjeti po glavi, bilo mi je sve teže i teže, osjećala sam samo strah, umor, iscrpljenost, zbunjenost... Strašno sam željela popričati s nekim tko isto ima epilepsiju, da me utješi i kaže mi da će sve biti u redu, da će sve to proći, da mi da neki savjet, bilo što. Ali nažalost nisam naišla na takvu osobu. I baš zato ovo pišem jer želim poručiti svima koji se bore s epilepsijom, da mi se slobodno jave za razgovor, savjet ili podršku jer znam koliko bi meni to značilo u onim teškim početcima.

Bit će teško puno puta i u puno situacija. Bit će teško kad shvatite da morate kriti tu bolest ako se mislite zaposliti. Tko želi radnika s epilepsijom? I onda kad se zaposlimo ne spominjući epilepsiju, dolazi do toga da smo pod velikim stresom što zbog novog posla, što zbog toga što ne možemo kolegama objasniti zašto nam ponekad bude loše na poslu ili zašto nam nekad treba pauza jer nam je koncentracija toliko pala da ne možemo zbrojiti dva plus dva. Puno lakše bi nam bilo da otvoreno možemo reći da imamo epilepsiju i da nam poslodavac i kolege pruže podršku i pomoć.

Bit će teško kad shvatite da se nekih stvari morate odreći, barem sam ja morala. Naši veliki neprijatelji jaka su i treptava svjetla, prevelika buka, stres, nedovoljne količine sna, hormonalni poremećaji. To su sve stvari koje nam smetaju i mogu nam izazvati napadaj. U mom slučaju najveći je okidač stres i premalo sna. Od velike pomoći pronaći  je nešto što vas opušta, ispunjava, nešto u čemu nalazite neki mir. Moj su odmor i terapija šetnje, priroda, čitanje knjiga, profil na Instagramu na kojem pišem razne tekstove i recenzije raznih proizvoda. To je nešto u čemu zaista uživam i što me opušta. Pronađite i vi sebi nešto u čemu uživate i "odmarate mozak".




Da, bit će teško, pogotovo na početku, kad se još ni sami ne znate nositi s tim, bit će suza i straha. Ali s vremenom će postati lakše, nikad neće biti lako, ali postati će lakše kad se pomirite s tim i kad epilepsiju počnete gledati kao dio svog života, kao svoju prijateljicu koja je uvijek s vama. 
Bit će lakše kad shvatite da iako se morate nekih stvari odreći, ima bezbroj drugih stvari u kojima možete zablistati.
Bit će lakše kad vas ne bude briga ni za kakve ružne komentare, za osude, omalovažavanja.

Ja sam već duže vrijeme bez velikog napadaja,  trenutačno sam trudna, ubrzo ulazim u deveti mjesec, imam već dvije curice, najviše se bavim njima i u zadnje vrijeme profilom na Instagramu koji sam već spomenula. Izbjegavam druženja s velikim brojem ljudi jer me to uznemiruje, isto kao i gužve, veliki centri... Volim boravak u prirodi, volim druženja s osobama do kojih mi je stalo, s osobama s kojima nema predrasuda, glupih pitanja i slično. S vremenom ćete shvatiti što vam odgovara, a što ne. I sve ono što vam ne odgovara, sklonite od sebe bez ustručavanja.

Nikad ne znam hoće li i kad će doći napadaj, ali kad dođe, ja sam spremna, ne bojim ga se. Kako dođe, tako će i proći. Treba vremena da prihvatite epilepsiju kao dio života i da idete s njom ruku pod ruku, ali jednom kad to učinite, vjerujte mi da će biti puno lakše.

Ako vam treba savjet, razgovor, podrška dok ju ne prihvatite, ja sam tu, slobodno mi se obratite. Nekad razgovor mnogo znači i može puno pomoći.


Autorica: Zrinka Vulić



Foto: Pexels
Pripremila:
Ženski RecenziRAJ
Tagovi:

vaš komentar

Prijavi se putem

komentari

Za ovaj članak nema komentara.