Osobna priča koja me naučila da nitko nije dužan trpjeti lošeg šefa ili posao kojim je nezadovoljan

Svoju osobnu priču s javnosti dijelim s ciljem slanja poruke da nisu dužni trpjeti ni raditi za loše šefove te da nijedan posao nije vrijedan gubitka zdravlja. Isto tako želim ukazati na to koliko je mobinga na radnom mjestu o kojem ljudi većinom šute jer se boje, no zapamtite – strah je njihovo jedino oružje pomoću kojeg manipuliraju vama. Na samom početku naglašavam da sam svoj posao u bivšoj ustanovi odrađivala korektno i ulagala svoj maksimum što može potvrditi bilo tko od mojih kolegica, posjetitelja i korisnika. Nikada nisam napravila nešto čime bih povrijedila kredibilitet ustanove ili samog ravnatelja.

Nakon otprilike pola godine rada u toj ustanovi, zbog stresa i opsega posla s kojim se valjda nije mogla nositi, šefica me pozvala na razgovor i verbalno me napala i pod prijetnjama pokušala manipulirati. Prva rečenica: "Ostaje li ovaj razgovor među nama ili ide van? Da znam kako ću dalje prema tebi postupati..." bilo je čisto zastrašivanje. Zatim me neutemeljeno optužila da sam lažov i podcjenjivački se postavila prema mojim sposobnostima – sve je to bio dio njezinoga monologa u kojem sam ja zanijemila od šoka. Psihičko zlostavljanje često je zanemareno i želim da se nešto promijeni po tom pitanju. Instantno mi je postalo jasno da u takvoj ustanovi više ne vidim budućnost što mi je bilo žao jer uistinu sam voljela taj posao, ali način na koji me tretirala moja nadređena, izvan svakog dosega pameti je. Usprkos svemu, vodila sam i dalje načelom ljubaznosti, nikada nisam prešla granicu profesionalnosti i poštivala njezin autoritet.

 

Neke od izjava šefice (u prijetećem tonu):

  • "Zidovi ovdje imaju uši! Mogla bih sad vikati na tebe, ali neću si to dopustiti."

  • "Ti si ovdje na određeno. Sve ovisi o tebi hoćeš li ostati ovdje ili ne!" (manipulacija)

  • "Nikome nemoj govorit ovo što se među nama odvija, čak ni svojoj obitelji. Što se dogodi tu, ima da ostane tu, jasno?"

 

Za mene je šefica umjesto svoje profesionalnosti i autoriteta pokazala koliko je neuravnotežena osoba koja ne vidi i ne poštuje moju veličinu. Prvo ide na mene perjem, a onda mačem. I sve bih to razumjela da sam bilo čime narušila stabilnost ustanove ili pogriješila.

 

Davanje otkaza – vrhunac bezobrazluka

Iako je šefica bila upućena i na vrijeme obaviještena o tome da idem raditi na novo radno mjesto, kada je došao trenutak da sporazumno raskinemo ugovor, nije pristala na to da potpišemo raskid kako smo dogovorile. Ipak, bila je primorana dati mi sporazumni otkaz prema zahtjevu. Kada sam došla potpisati, ponovno je krenulo njezino istresanje bijesa. Izjavila je čak i to da želi, da može rušiti natječaj za novo radno mjesto i ostaviti me da radim ovdje NA PRISILNOM RADU, ali je dobra pa to neće napraviti. Nakon toga, obećala sam samoj sebi da više nikad neću dopustiti da itko digne glas na mene.v

 

Poruka svim radnicima koje uništavaju loši šefovi

Šefovska trulež jede dobrog radnika pa čovjek šire perspektive i dobre namjere mora maknuti se iz te kaljuže i pronaći svoje mjesto pod suncem u kojem će doživjeti sreću. Na kojem će uživati bez ovakve ljudske gluposti, prijetnje, manipulacije i bilo čega što nije zaslužio. Gdje će biti prepoznata njegova autentičnost, trud, talent i profesija. NITKO nije zaslužio trpjeti mobing.

Šef treba radnika isto koliko i radnik treba šefa.

Njih dvoje trebali bi činiti poveznicu u kojoj se međusobno poštuju i uvažavaju. Baš kao u partnerskom odnosu, da imaju slobodnu volju izreći što misle – bez prijetnji, bez frustracija, bez onoga „ja sam iznad tebe, a ti si ispod". To nikad ne završi dobro. Treba na umu imati i izreku: „Tko bi gori, sad je doli“.

 

Autorica: Doroteja Palijan

 

Foto: Pexels