Napadi tjeskobe i panike bile su moja tiha patnja godinama

Napadi tjeskobe. Nešto s čim živim već dugi niz godina. Nekad su to teži periodi, nekad lakši. Nekad prođu za par dana, nekad za par mjeseci. Iako se ne sjećam kada je točno krenulo, prihvatila sam da je to dio mene koji će me vjerojatno pratiti do kraja života. Prvi napad panike nešto je što ću pamtiti još dugo godina. Bilo je to za vrijeme Uskrsa, kada su izolacije i karantene bile na snazi u punom jeku. Ja zatvorena u stanu, sama s malim djetetom, prepuštena svojim mislima, danima sam osjećala neopisiv nemir, tjeskobe su postajale sve teže, san isprekidan i nedovoljan. Nekad smo u pravom smislu riječi sami sebi najveći neprijatelj!

 

Nisam osoba koja dijeli svoje osjećaje s drugima, problemi su nešto što zadržavam za sebe cijeli svoj život. Ali taj dan mislila sam da ću eksplodirati! Pokušala sam u razgovoru s majkom olakšati si cijelu situaciju i mislila da sam uspjela. Otišla sam spavati kao da ništa nije bilo. I onda, oko tri sata ujutro, probudio me taj unutarnji nemir. Nisam više mogla zaspati, razne su mi misli prolazile glavom iako sam sama sebi ponavljala: „Sve je u redu, smiri se“. Srce mi je lupalo kao da će u svakom trenu iskočiti iz prsa, osjećala sam vrućicu i groznicu u isto vrijeme te sam se najednom počela nekontrolirano tresti. Dok mi je cijelo tijelo prolazilo jedan oblik šoka, pokušala sam ustati iz kreveta i ponovo nazvati majku.

 

Njezine umirujuće riječi nisu me nimalo smirile i znala sam da se moram ohrabriti i otići na hitni prijem u bolnicu koliko god to nisam htjela. Prije nego što sam krenula, popila sam tabletu za smirenje koju se iz nekog razloga prije nisam ni sjetila popiti. Kada sam tamo stigla, još uvijek u šoku što to sve prolazim, čim sam vidjela drugo ljudsko biće, rasplakala sam se i jecajući prozborila da mislim da prolazim kroz napad panike. Doktor me ubrzo primio i saslušao, a ja sam se počela lagano smirivati. Izdao mi je hitnu uputnicu za psihijatrijsku ambulantu i uputio mi nekoliko toplih riječi. Ispostavilo se da su u tom trenutku njegove utješne riječi bilo sve što mi je potrebno da se smirim.

Nakon nekoliko dana otišla sam do preporučene liječnice. Nisam imala velika očekivanja, ali sam se na neki čudan način veselila razgovoru s kompetentnim stručnjakom koji će razumjeti što prolazim. Kao što sam spomenula ranije, nikad ni s kim nisam razgovarala o svojim problemima, ali s njom sam mogla. Nije mi bio problem spomenuti poremećaje u prehrani iz puberteta ili osjećaje koje trenutačno nosim u sebi iako pričam s potpunim neznancem. Znala sam da ona uistinu razumije sve što prolazim.

 

I to je veliki dio cijele te priče, RAZUMIJEVANJE. Nažalost, danas još uvijek postoji velika stigma, neugoda i strah uopće spomenuti da prolazite takve tegobe. „Bila je kod psihijatra? Ona je sigurno luda!“ Većina ljudi neće razumjeti, neki će vas osuđivati, neki neće ni pokušati shvatiti… Tek mali broj onih koji znaju svaki djelić vaše patnje, ili su ljudi koji prolaze isto što i vi ili oni koji uistinu imaju razumijevanje i empatiju prema drugima oko sebe. A teško je sresti takve ljude. Teško je pronaći takvu jednu zajednicu u koju ćete se uklopiti i moći podijeliti ono što vas muči. Sve te misli i osjećaje koje uporno držite u sebi iako biste ih trebali izbaciti van. Shvaćam vas jer sam i sama oduvijek takva. „Nemoj to držati u sebi!“ samo je fraza koju nerado čujem s vremena na vrijeme.


Razgovor - učinkoviti oblik terapije koji si morate sami osigurati

Drugi dio ove priče odnosi se na terapiju. To je nešto što je vrlo individualno i za svakog pojedinca predstavlja nešto drugo. Pritom ne mislim na lijekove i razne tablete, oni su samo pomoćno i privremeno sredstvo u borbi protiv ove tegobe. Mislim na konkretne radnje. Mnogima je to razgovor koji je po meni možda i najučinkovitiji oblik terapije. Nekima je to šetnja kroz prirodu, nekima kuhanje, nekima čitanje, a nekima fizičke vježbe opuštanja.

Ja sam svoj mir pronašla upravo u tom boravku u prirodi. Počela sam više cijeniti male stvari poput sunčanog dana ili pjeva ptičice s obližnjeg drveta. Na mene su djelovale terapijski iako su tako jednostavne da bismo ih mogli promatrati kao klišeje iz filmova.

 

Vaša lijepa riječ nekome je u danom trenutku sve što mu treba

I posljednji dio ove priče odnosi se na to da često zaboravljamo kako je dovoljno biti čovjek prema onome tko se nalazi s druge strane razgovora. Bilo to uživo ili virtualno. Lijepa riječ, pozitivan ton, smiješak, nekad je to sasvim dovoljno. Nemojte zanemarivati činjenicu da se s druge strane ekrana nalazi stvarna osoba sa stvarnim osjećajima. Ako imate tu opciju, uvijek budite uljudni u virtualnoj komunikaciji. Možda vam se tako ne čini, ali lijepa riječ zaista puno znači.  

 

Foto: Canva