Rođena sam na sedamdesetih na moru. Imala sam djetinjstvo za poželjeti! More, plaža, sunce... Eh, to sunce... Do svoje 18. godine kremu za zaštitu od sunca vidjela sam samo na reklami. Normalno je da izgoriš pa ti mater na kožu stavlja jogurt, oguliš se i idemo dalje! Na moru smo bili od 12 do 17 sati svaki dan i nije nam bilo ništa. Kasnije sam se preselila u Zagreb i užasno mi je nedostajalo biti preplanula jer u mojoj glavi to je bio pojam ljepote, a tome su pridonijeli i mediji. 

U Zagrebu sam otkrila solarij! Opet sam izgledala kao da sam tek došla s mora, ali bez opekotina. I tako su prolazile godine. Nakon poroda primijetila sam da su mi se na licu pojavile hiperpigmentacijske mrlje i mislila sam da će s vremenom proći. Iz godine u godinu bilo ih je sve više pa sam odlučila otići u jednu polikliniku na kemijski piling i, naravno, osim manjka u novčaniku ništa nisam riješila.

Tada sam zapravo shvatila da koža pamti. Ona pamti svaku traumu, svako izlaganje suncu, solariju... Počela sam brinuti o svome licu, išla sam na raznorazne tretmane, izbjegavala sam sunce, ali mrljica se nisam mogla riješiti. Ovo ljeto konstantno smo bili pod maskama pa na lice nisam baš nanosila puder. Tako sam uočila da me jedna mrlja (za koju sam bila uvjerena da je kapilara) počela svrbjeti, no oko toga se nisam previše brinula.

Krajem srpnja imala sam dogovoren sistematski pregled i liječnica me nakon 40 godina poslala na kontrolu madeža. Pregled je kratko trajao, imala sam masku na licu i sve je bilo u redu. Kada sam već bila na izlasku, sjetila sam se te svoje kapilare na licu, skinula sam masku i zamolila liječnicu da pogleda zašto me to toliko svrbi. Bio joj je dovoljan jedan pogled da mi odmah napiše uputnicu za Institut za tumore s napomenom hitna biopsija! 

To hitno kod nas se odužilo jer nikako nisam mogla doći na red te sam dobila termin tek krajem listopada. Ali kada vam uđe crv sumnje u glavu, ne možete vise čekati ni dana. Raspitala sam se, otišla privatno u jednu polikliniku na biopsiju i čekala nalaz. Nakon deset dana dočekala sam poziv i šok. Dijagnosticiran mi je agresivni karcinom planocellulare. 

Suze, strah, panika... "Kod  kuće imam malo dijete, ne može se to meni dogoditi!" Imala sam sreću da sam uz sebe imala predivan tim liječnika koji su prije svega bili divne osobe koje su me tješile i odgovarale na mojih milijun pitanja. 

Sada sam odradila detaljan pregled cijeloga tijela, svaka je točkica pregledana i pronađene su još dvije sumnjive promjene na licu (jedna na nosu, a druga na vrhu čela). Opet biopsije i opet iste dijagnoze. Nije se moglo čekati te sam operirana odmah sutradan kada su mi odstranili veliki dio tkiva i kože sa čeljusti, mislim oko 13 cm, a na čelu i nosu bilo je puno manje.

Ponovno čekanje nalaza... Stiže nalaz da je odstranjeno dovoljno tkiva i da se karcinom, nasreću, nije proširio. Po zacjeljenju rana obavezno moram napraviti UZV pregled limfnih čvorova vrata i ići na kontrolu svaka dva do tri mjeseca. Osim toga moram izbjegavati sunce uz korištenje kreme s faktorom 50 i nositi šešir. 

Na lice više ne stavljam puder i ne zamaram se Instagram ljepoticama i preplanulim tenom. 

Živa sam, imam ožiljak koji me svaki put kada se pogledam, podsjeti koliko sam bila nemarna prema sebi i koliko sam važnosti pridavala potpuno nebitnim stvarima!

Samoj sam sebi sada lijepa i s ožiljkom i s borama, i ovako blijeda jer sam tu, uz svoga sina, sretna sto sam izašla kao pobjednik!

Pripremila:

Ženski RecenziRAJ

Tagovi:

#osobno

#zdravlje