Jesam li roditelj kakav sam htjela biti?

 

 

Još prije nego ostanemo trudne svaka je od nas barem jednom izrekla: "Kada budem imala  svoje dijete, ja ću to drugačije!". Do plusića na testu već smo skupili fini broj ja - to - neću - tako situacija i u svojoj glavi imamo plan kakvi ćemo roditelji biti.  A onda zapravo dobijemo dijete i život nam opali šamar, a  "Ja to neću tako!" postane najbolji vic ikad ispričan.

Nije rijetkost da iz nas često progovaraju naši roditelji, pogotovo kada je odgoj u pitanju.

No, što kada su ti roditelji bili grozni roditelji? I što kada roditeljstvo postane projekt u kojem stvarno postaješ ja - to - neću - tako roditelj? 

Na ovu temu ispisani su mnogi tekstovi pa čak i knjige i stručne literature. U tim literaturama jasno je napisano kakav roditelj ne treba biti, što je društveno neprihvatljivo i kako oblikovati svoje dijete u emocionalno zdravu i stabilnu osobu. Svaka od tih knjiga napisana je s pretpostavkom da ju čita stabilna osoba, spremna da bude ili koja već jest roditelj. Roditelj koji je nekada bio nečije dijete.  Roditelj kojemu su u djetinjstvu postavljeni čvrsti temelji da danas sutra bude požrtvovan, hvale vrijedan skrbnik svome potomku. 

Međutim, ljudi koji čitaju te knjige najčešće su oni koji nemaju dobre temelje stečene u djetinjstvu.




Neka su djeca za mame imala tetu Ružu i tetu Miru koje su subotom ujutro  svojoj djeci pekle najmirisnije palačinke s Eurokremom. Nekad bi me pozvale na te palačinke, a onda bismo sjeli i gledali crtiće. Poslije bismo se igrali. Nekada bih ostala cijeli dan. Rijetko me netko zvao.  Teta Ruža i teta Mira bile su prave mame, kakvom sam se ja zamišljala da ću biti kad narastem - uvijek nasmijana, topla. Nikada nisu vikale ni psovale. S cigaretom ih nikada nisam vidjela niti su ustajale iz kreveta u podne.  Ta djeca, moji prijatelji iz djetinjstva, uvijek su bila čista, mirisali su po Nivei i omekšivaču i bili su najbolje odgojena djeca koju znam. Voljela sam ići k njima i uvijek sam zamišljala da su me teta Ruža i teta Mira posvojile pa da i ja mirišem po Nivei i u školu nosim komad s ljubavlju razvijene pite koju preko velikog odmora dijelim s prijateljima iz razreda.

Ali neki od nas nisu bili te sreće. Neki od nas mirisali su po ustajalome, često masne kose i rugali su nam se da smrdimo. Neki su od nas za ručak jeli praznu tjesteninu, sanjareći o palačinkama tete Ruže i sirnici tete Mire. Neki od nas dobili su batine jer nam je na putu iz dućana ispao novac pa smo ga izgubili.  A u dućan smo išli po čokoladu koju mi nismo smjeli jesti. Neki su se od nas ispirući krv s lica kleli da to nećemo tako. Neki su od nas s mržnjom u očima zamišljali svoje roditelje mrtve jer bi nam to bilo lakše od života s njima. Neki su se od nas sa strahom ustajali i sa strahom lijegali, a dan bez bar jednog šamara bio je ljepši od bilo kojeg Božića. Neki su od nas sa svom tom mržnjom, tugom i bijesom zatomljenim u sebi postali odrasli. Naučeni da šutimo jer nas nitko ništa ne pita. Naučeni da je batina iz raja izašla. Naučeni u koju se pozu najbolje sklupčati dok te tuku da te manje boli. Naučeni da budemo nevidljivi. Jer ako nas ne vide, ne mogu nas udarati. Neki od nas odrasli su željni svega. Od ljubavi do čokolade.




A onda su neki od nas s takvim temeljima postali roditelji. Roditelji koji su se cijelo djetinjstvo kleli da će sve raditi drugačije, ali i roditelji koji u teoriji znaju bolje, a u praksi često postupaju kako ne žele pa se kaju.

Mi, zlostavljana djeca ne znamo se nositi s ljutnjom jer nam nikada nije bilo dozvoljeno da se ljutimo. Ne znamo se nositi s emocijama, bilo negativnim ili pozitivnim jer nam nikada nije bilo dozvoljeno da ih izbacimo iz sebe. Ne znamo ni pokazati ljubav, sve nam je to neprirodno. Od svakog se dodira uzmaknemo. Malo grublja šala ili igra rezultira povlačenjem ili, još gore, napadom jer se imaš potrebu braniti iako te nitko ne napada. Jer ti nikada nije bilo dozvoljeno da se braniš.

Jedini je način na koji znamo reflektirati ljutnju agresija, bilo verbalna ili fizička. 

Jako je teško biti roditelj kada si bio zlostavljano dijete. Vrlo je lako ponavljati obrasce ponašanja u kojima smo odrasli.  Kuneš se da ti nećeš tako, ali vrlo lako podigneš glas više nego bi htio i krvnički stišćeš šake da ne udariš. Jer ja neću tako.




Jedini je način na koji znam pokazati ljubav ekstremna briga o sitnicama koje drugi ljudi ni ne primjećuju:

  • Stan mi mora mirisati jer je stan u kojem sam odrasla često smrdio po dimu i alkoholu.
  • Djeca svaku večer moraju biti okupana i u čistim pidžamama jer sam se ja smjela kupati samo nedjeljom.
  • Nitko u kućanstvu ne smije imati rupe na čarapama, posteljina se mijenja dva puta tjedno, a frižider uvijek mora biti pun. 
  • Prvo je što napravim kada dobijem plaću plaćanje računa, punjenje frižidera i smočnice. Za sve one dane iz djetinjstva koje sam provela u mraku, bez grijanja i gladna.  Nitko ne smije biti gladan, to mi je posebna boljka.
  • Pokloni i slavlja za sve prilike jer su mi s nepunih osam rekli da sam velika za rođendane.

Je li se muž naspavao? Je li jeo? Je li mu hladno?

Jesu li djeca dovoljno pojela? Je li im hladno? Osluškujem im trbuhe dok spavaju i pipkam bose nožice. Prije ću se svega ovoga sjetiti nego zagrljaja i poljupca, a pred upućenim zagrljajem i poljupcem često ustuknem.



Prije nekog vremena ponovno sam pronašla tetu Ružu i tetu Miru, kako to obično biva u današnje vrijeme, na Facebooku.

Teta Ruža mi je ispričala da me jednom pitala što želim biti kad odrastem.

Moj je odgovor bio "Dobra mama.".

Jesam li dobra mama? Ne znam. Jesam li roditelj kakav sam htjela biti? Nisam. Ali ono što sigurno znam jest da se trudim biti bolja od svojih roditelja.

Razvijam pite, pečem kolače i palačinke, kuham tri obroka dnevno i djeca mi mirišu po Nivei i omekšivaču. Čitam slikovnice, crtam bubamare, glumim Olafa i kupujem igračke i čokolade. Krevet mi je pun, kao i srce. 

Ne propuštam da barem jednom u danu čuju "Volim te!", najčešće prije spavanja. Obasipam ih poljupcima i zagrljajima kojih se ja nisam nauživala. Pjevam pjesmice, plešem, učim i zaljubljeno ih gledam dok spavaju. Svaki vikend pretvaram u naš mali blagdan, a svaki pravi blagdan nastojim obilježiti tako da bude za pamćenje. Kupujem nam smiješne outfite za svaki događaj i nastojim ovjekovječiti svaki tren njihovog djetinjstva.




Svaku večer vrtim film od minulog dana u glavi analizirajući svaki postupak. Hoće li me mrziti jer sam danas vikala? Hoće li se sjećati da sam bježala u kupaonicu da ih ne udarim? Hoće li za dvadesetak godina reći da sam bila užasan roditelj?

Svakodnevno učim na svojim greškama, ali i na greškama svojih roditelja. Greške ispravljam u hodu jer ne znam drugačije. Pogriješim, ispričam se, ispravim.  Želim da znaju da su voljene i da sam uvijek tu da im čuvam leđa. Kada im netko postavi pitanje "Kakav roditelj želite biti?", želim da im prva misao budem ja, a ne susjeda kao što je bio slučaj kod mene.

Stoga, jesam li roditelj kakav sam htjela biti? Apsolutno ne. Al' vraški se trudim!


Autorica: Tijana Tomas

Foto: Unsplash

 

 

 

 

 

 

Pripremila:
Ženski RecenziRAJ
Tagovi:

vaš komentar

Prijavi se putem

komentari

Za ovaj članak nema komentara.