"Mi smo dobili što smo htjeli - kuću punu veselja i smijeha, a oni siguran dom i ljubav."


Već smo na početku braka suprug i ja planirali brojnu obitelj. Sanjali smo kako ćemo imati petero, šestero djece, međutim život je je počeo pisati sasvim drugačiju priču.

Naš prvi sin Stjepan bio je dijete s posebnim potrebama. Stjepan je bio stopostotni tjelesni invalid, imao je cerebralnu paralizu, ali mentalno je bio potpuno zdrav. Razumio je našu potrebu za povećanjem obitelji i s radošću dočekao i brata i sestru. Moje su trudnoće bile teške. Doslovno sam svih devet mjeseci morala čuvati trudnoću i ležati. To je značilo da se za vrijeme trudnoće gotovo uopće nisam mogla baviti Stjepanom.

Nakon što sam rodila Damjana i Jelenu, Stjepan je rekao: "Ja njih volim, ali ne mogu te više čekati, nemoj više biti trudna." Tako je naša obitelj ostala peteročlana. Za vrijeme Stjepanovog života u našoj obitelji sve se vrtjelo oko njega. Bio je to život pun ljubavi, ali zbog načina života drugo dvoje djece postalo je vrlo rano samostalno i odgovorno.





Kako smo se odlučili na posvajanje?


Često smo na druženja, rođendane, blagdane i slično kući dovodili djecu iz doma koja su s našom djecom išla u razred i već se tada javila želja za posvojenjem. Stjepanov život trajao je tek nepunih devetnaest godina. Nakon njegove smrti, osim preostale ogromne praznine u srcu, kao da nisam znala što bih učinila sa svojim vremenom. Do tada bi briga o njemu, hranjenje i vježbanje trajalo po cijeli dan. Mislila sam da  ću se sada posvetiti više molitvi i sebi, čitanju i druženju. Međutim, vrijeme je prolazilo, osjećala sam se neispunjenom, djeca su odrasla i nisu me više toliko trebala. Damjan je poslije srednje škole otišao u Zagreb i kuća je jednostavno ostala prazna. Bitno je napomenuti i da, zbog Stjepanovih motoričkih problema, nikada nismo kao ostale obitelji šetali s kolicima po gradu, po prirodi i taj dio djetinjstva naše djeca nedostajao nam je.



Suprug i ja počeli smo razgovarati o posvojenju djeteta i vrlo brzo složili smo se kako bi to bilo dobro za  naš život nakon čega smo otišli u Centar za socijalnu skrb. Već na prvom razgovoru razočarali smo se jer su nam rekli da smo prestari za posvojitelje. Ja sam tad imala 44, a suprug 50 godina. Pričali su nam o mogućnosti udomiteljstva, a ne posvojenja i objasnili razliku. Udomljeno dijete bude u obitelji dok se njegova situacija u biološkoj obitelji ne sredi ili dok ne bude posvojeno. Znači, udomitelji su neka prolazna stanica i to nam se tada nije svidjelo. Međutim, stalno smo o tome razgovarali i na kraju došli do zaključka da bi bilo dobro barem jedan dio života nekome učiniti ljepšim.

Otišli smo ponovno u socijalno, ponovno razgovarali i ušli u proces. Relativno malo vremena prošlo je od odluke do dolaska djece. Mogli smo izreći svoje želje i rekli smo da bismo djecu predškolske dobi. Vrlo brzo pojavila se potreba za udomljenjem djevojke tinejdžerske dobi. Nismo puno razmišljali jer kada se na to odlučiš, nema biranja.





Dvadeset dana poslije stiglo je dvoje male djece. To je bilo to, ljubav na prvi pogled. Ne znam koliko je bitno reći da su to bili mali Romi, ali vjerujte, kada ste u tome, više ništa nije bitno, djeca su djeca. Djevojka je kod nas bila samo devet mjeseci i vratila se majci, a maleni su još uvijek kod nas, već dvije godine. Taj dio, te dvije godine teško je opisati. Mi smo dobili što smo htjeli - kuću punu veselja i smijeha, a oni siguran dom i ljubav. Ljudi često znaju komentirati što ćemo kada i ako budu morali otići, ali mi uživamo iz dana u dan. Godinu dana nakon dvoje malenih našoj sreći nije bilo kraja kada su nam rekli da možemo dobiti dijete iz rodilišta. Ivan je sada star deset mjeseci. Naš se život vjerojatno ne razlikuje od života obitelji s biološkom djecom. Jedina je razlika što ja nisam išla na porodiljni, nego se suprug umirovljenik brinuo o Ivanu dok sam na poslu.



Prihvaćajući ovu djecu, moj je život poslije Stjepana ispunjen i sretan. Uživamo u svakom novom danu s njima trudeći im uzvratiti ljubav i toplinu. Ljubav prema njima ne razlikuje se od ljubavi prema biološkoj djeci, stoga bih onima koji promišljaju o udomiteljstvu, preporučila da ne čekaju, a onima koji imaju još ljubavi za dati, neka krenu razmišljati - stostruko se vraća!


Kako sam odlučila potražiti pomoć stručne osobe i posjetiti psihologa?


 Autorica: Marijana Vojnić

Foto: privatna fotografija/Canva

Pripremila:
Ženski RecenziRAJ
Tagovi:

vaš komentar

Prijavi se putem

komentari

Za ovaj članak nema komentara.