Ne želim djecu, sebična sam i neću se zbog toga nikome ispričavati

Od kada znam za sebe, uvijek sam pretpostavljala da ću i ja jednog dana željeti i imati djecu. Nikada nisam imala poseban upitnik oko toga, podrazumijevalo se da će želja i nagon za time doći. Sve dok nisam ozbiljno počela razmišljati o toj temi i shvatila, možda to nikada ne osjetim. I što onda? Jeste li "prava" žena ako niste majka i kako znati je li to za vas ili ne?

Sebična i ponosna na to

Jedna od najvećih odlika dobrih majki njihova je nesebičnost i požrtvovnost, njihova sposobnost da stave dijete na prvo mjesto. A upravo to je nešto u čemu sebe ne vidim. Vjerujem da sve veći broj mladih žena, u koji se ubrajam i ja, počinje cijeniti slobodu iznad svega. Sebičnu slobodu izbora kako živjeti, što raditi sa svojim tijelom, vremenom i novcem.

Ne želim se odreći svoga komfora čak ni ako se radi o mom vlastitom djetetu

Iskreno, uopće se ne smatram spremno staviti svoj život u rizik da donesem na svijet nečiji tuđi - to je samo jedna od misli koja me natjerala na razmišljanje. Nisam raspoložena za žrtvovanje, ne želim prolaziti bol porođaja, ne želim riskirati da mi otpadne kosu ili ispadnu zubi, da mi utroba bude rasporena. Ne mogu i dalje zamisliti da volim nekoga toliko da apsolutno svaki dio sebe, svog izgleda i zdravlja, svaki svoj komfor ugrozim u korist nekog drugoga iako bi to bilo moje vlastito dijete. Nisam spremna žrtvovati noći neprekinutog i bezbrižnog sna i slobodu da izađem kada hoću i gdje hoću bez razmišljanja što s djetetom. Volim sve svoje sitne luksuze, volim se počastiti, volim što ne ovisim o nikome i nitko ne ovisi o meni.

Žrtvovala bih svoj život i komfor za svoju obitelj koju već imam, za svoje prijateljice, za ljude koje godinama volim, ali ništa me ne vuče da to napravim i za mogućnost imanja djeteta. Ali reći to naglas ili barem napisati, i dalje je veliki tabu. Kako se, zaboga, pokraj svih tih divnih i nesebičnih majki i jedna žena usudi reći da to ne želi, da je to prevelik zalogaj za nju?

Nije me briga ako mi bude žao

Kada god bih uopće probala natuknuti da mi djeca nekako nisu dio prvog plana, uvijek bi bila zasuta lavinom komentara. "Ne možeš to razumjeti dok nemaš svoju djecu", "bit će ti žao jednoga dana", "što ćeš kada se sve tvoje prijateljice udaju, imaju djecu, obitelji", "ostat ćeš sama", "tko će se brinuti o tebi kada budeš stara" i tako dalje. Gotovo svaki argument svodi se na to da ću jednoga dana neizbježno požaliti ako nemam djecu. I to je možda sasvim legitimna i istinita tvrdnja.

Možda požalim što se nisam nikada ostvarila kao majka. Možda me uhvati to žaljenje još u relativno mladoj dobi pa ipak postanem majka. Možda me zaista nitko ne bude imao posjetiti i obići jednoga dana. Nešto što većina ljudi zaboravlja ili se pak ne usudi reći, jest činjenica da i u suprotnoj situaciji može vrijediti sve isto. Koliko ljudi požali što su imali djecu, samo to ne smiju reći? Koliko djece završi nezbrinuto ili napušteno? Koliko ljudi imaju djecu, ali stare sasvim sami i napušteni? Koliko žena pati od postporođajne depresije? Koliko brakova i odnosa uništi stres roditeljstva?

Još sebičnijim od ne imanja djece smatram pravljenje iste iz vlastite usamljenosti ili straha za budućnost. Koliko god dijete bilo vlastita krv u konačnici će izrasti i u vlastitu osobu, osobu kojoj ne možete narediti da se brine o vama, da vas voli, da vam ikad uzvrati išta što ste učinili za nju, čak ni da razgovara s vama jednoga dana. Zato, koliko god ja mogla žaliti, nije me briga.

Nekada nešto požaliti moramo, a veće su šanse da se pokajemo oko onih izbora koji su nam nametnuti nego onih koje smo sami odabrali.

Nisam spremna na tu obvezu

Jedna od dražih izreka mi je ona: "U životu se ništa ne mora, samo umrijeti". Ako postanete roditelji, to ipak baš i ne vrijedi. Imati dijete jedna je najsnažnijih obveza i najvećih odgovornosti. Ako imate bilo kakvu savjest i želite da to dijete kraj vas u najmanju ruku ostane na životu, iziskivat će neizmjerno puno truda. Primjerice, jedan od većih šokova moga odraslog života bio je saznanje da male bebe moraju jesti svakih par sati i da, primjerice, par gutljaja vode može biti pogubno za njih. Roditelji "veterani" na ovo će se sigurno smijati, no meni je bilo sve samo ne smiješno.

Nečiji život, cijelo jedno ljudsko biće, u potpunosti stavljeno na milost i nemilost vama i vašoj sposobnosti da se u svako doba dana i noći sjetite nahraniti ih. Zato mi je danas toliko nejasno čemu to forsiranje roditeljstva, posebice na ljude koji to ne žele ili nisu spremni za to. Roditeljstvo se ne uči u školi, ne uči se ponekad čak ni od vlastitih roditelja. Toliko toga može poći po krivu. Zašto onda ne bi bilo namijenjeno samo za ljude koji to zaista žele i koji će dati sve od sebe da to odrade kako treba?

I dalje sam prava žena

Uloga majke jedna je od najvažnijih za veliki broj žena i apsolutnu podupirem sve žene koje se u njoj pronalaze, no ključna je riječ jedna od, ne i jedina. Toliko se dugo vrijednost žena u društvu svodila na njihovu sposobnost za reprodukcijom i stvaranjem nasljednika, po mogućnosti muškaraca iliti "pravih ljudi", da nam je i danas teško ponekad vidjeti žene kao samostalna bića - čija vrijednost ne ovisi o tome koliko drugih ljudi su "proizvele".

U modernim vremenima ženi se nude dva izbora. Ako nećeš biti majka, budi barem neka opasna karijeristica. Budi uspješna, budi najbolja, bolja od svakog muškarca. Napravi nešto od sebe da nadoknadiš taj nedostatak. Ako mene pitate, ni to nije rješenje. Čak i da apsolutno ništa hvale vrijedno ne radim sa svojim životom, i dalje sam jednako žena, jednako čovjek. I dalje želim jednako osnovno ljudsko poštovanje i pravo na život bez sažalijevanja ili osuda. U konačnici, ljudsko sam biće i prava žena neovisno o svojim izborima. I unatoč tome što društvo to možda ne zna ili ne priznaje, dokle god to znam u sebi, ne brinem se.

Kako znati želite li i vi ne imati djecu?

Vjerujem da će veliki broj žena razumjeti razmišljanja koja su u ovom tekstu iznesena, čak i ako se boje priznati samoj sebi da su nekada nešto slično pomislile. Možda se vi, kao i ja, ne ozarite svaki put kada vidite neku malu bebu. Možda ne maštate o tome. Možda ne vidite u svome partneru oca svoje djece ili u sebi majku. Možda imate preče stvari kojima se u životu želite baviti ili čak i nemate, samo vas to ne zanima. Možda se bojite porođaja, možda se bojite majčinstva. Možda se ne bojite ničega, samo nikada niste osjetile taj nagon.

Ako postoji bilo koji dio vas koji vam govorio da to nije za vas, osobno predlažem da istražite taj dio sebe i ne zanemarujte svoje brige i rezervacije oko majčinstva. Kada bismo svi shvatili koncept roditeljstva kao jedan izbor koji treba donijeti svjesno i namjerno, iz prave, duboke i iskrene želje da stvorite jedan novi život i pružite mu ljubav radi njega samog, ne radi sebe, društva ili nekih lijevih motiva, vjerujem da bismo imali bi puno više i sretnih roditelja i sretne djece. U konačnici vjerujem da ljudi koji imaju sumnje poput mene i koji važu svoje opcije, ako se i odluče postati roditelji jednoga dana, mogu biti puno bolji u tome baš zbog toga što su svjesni odgovornosti koju preuzimaju i odluke koju donose.

Foto: Canva / Unsplash

Pripremila: