Zašto sam posjećivala psihologa i kako je to utjecalo na moj život?


Odmalena  nisam imala lijep život.  S godinama sam se naučila s time nositi, lagano sam sve potisnula i koračala kroz život kao da taj dio mene ne postoji. Unatoč nastojanju da sve prikrijem, podsvjesno su moje djetinjstvo i odgoj, obitelj u kojoj sam odrastala na mene imali veliki utjecaj na mene. Bila sam u izrazito toksičnim vezama, uvjeravajući samu sebe da tako mora biti i da moram trpjeti sve kako mi netko slučajno ne bi netko da sam ista svoja majka. Ni moji poslovni i prijateljski odnosi nisu bili ništa bolji jer nikada nisam od ljudi imala posebna očekivanja, ali uvijek sam se bojala njihovih očekivanja od mene.

I tako je došao moj 24. rođendan. Tada sam bila u fazi kada sam se nekako pomirila sa svojim životom takvim kakvim jest i odlučila da ću izvući najbolje iz onoga što imam, a sada tek vidim da nisam imala što izvući. Svoj 24. rođendan dočekala sam na hitnoj, s otkucajima srca preko 100 i ogromnom borbom za zrak. To je bio moj prvi napadaj panike koji tada nisam znala imenovati jer nisam znala što mi se događa. Grozno sam se preplašila da ću te noći umrijeti i to je bio moj prvi okidač.



Naime, oduvijek se panično bojim smrti. Nisam se dugo vremena mogla pomiriti s činjenicom da sam smrtna, da moram umrijeti kad tad i da jednostavno nema drugog ishoda. Ono što me još gore mučilo i pogađalo, to je što će se smrt dogoditi kada ona želi, odnosno da ja ne znam kada će se dogoditi. Mogu sada, a mogu i za 70 godina.  Kako sam u noći svoga rođendana završila na hitnoj s nemogućnošću disanja, tako je moj strah preuzeo sve sfere moga života. Prvo nisam bila svjesna da mnome upravlja glava. Počela sam opsesivno mjeriti puls, stalno sam osjećala fizičku bol u prsima koja je mijenjala intenzitet, a onda bih najednom postajala malaksala i strašno umorna i samo sam htjela spavati. Išla sam od doktora do doktora tražeći uzrok svome stanju, no nalazi su izlazili potpuno uredni. Nakon par mjeseci bila sam uvjerena da umirem od neke bolesti koju nitko ne može otkriti i da ću jednoga dana samo nestati. To je moj strah dovelo do granica kada ga više nisam mogla kontrolirati.

Napokon sam se odlučila povjeriti najboljoj prijateljici koja me tada upoznala s anksioznošću i napadajima panike. Toga dana, prvi puta nakon skoro četiri mjeseca, bila sam mirnija. Zašto? Jer sam dan i noć provela na Googleu, pročitala sve što se moglo naći o anksioznom poremećaju i ugovorila svoj termin kod psihologa. Napokon sam našla potencijalno rješenje, odnosno neku slamku spasa za koju sam se mogla uhvatiti.

Na prvu terapiju došla sam skeptična. Psihologinja me upoznala s kognitivno-bihevioralnom terapijom koju je odredila za mene, s alatima za istu i objašnjenjem na koji će način terapija funkcionirati. Moram priznati da mi je prve dvije do tri seanse bilo glupo sve što mi je dala. 


Kako da odredim jačinu napada i upišem u tablicu kada su meni svi jačine 100? Kako da opišem napad u dnevniku i što je bio okidač kad nemam pojma?



No već nakon par seansi shvatila sam da itekako ima smisla, da ipak nije svaki napad 100 i da opisivanje u dnevniku svega što se unutar mene događa itekako donosi rezultate kojih nisam (bila) svjesna. Hvatanje mojih automatskih misli.

Terapija mi je uvelike pomogla da uhvatim automatske misli koje su okidač napadaja panike i njome smo došli do zaključka da moj strah od smrti uopće nije okidač. To je strah kojeg sam bila svjesna i s kojim sam se također trebala naučiti nositi, no moji problemi i okidači bili su puno dublji i veći od mog straha

Primjerice, prije odlaska na terapiju nisam preko dvije godine uopće plakala. Na sprovodima, na tužne scene u serijama i filmovima, na bilo što na što bi u svima izazvalo neku emociju. Toliko sam suzdržavala suze da mi nakon nekog vremena nisu uopće navirale. Moju ljutnju, glasnoću i temperament često su opisivali kao ludilo pa sam i to zatomila jer tko želi biti lud?  Osjećaji su znak slabosti, koga briga jesi li tužna ili ljuta, nisi jedina, začepi!




Čak i kada sam pokušala nekome objasniti svoje stavove, uvjerenja, brige i strahove, nalazila sam na zidove, na nerazumijevanje, na vrijeđanja i nazivanja pogrdnim imenima.

Oduvijek sam se voljela izražavati, često sam znala pisati statuse na Facebooku u obliku tekstova koje su redovno ismijavali. Pitali bi me nije li me sram, koga zapravo briga što ja imam za reći i slično. Godine takvog verbalnog ponižavanja, gaslightinga u vezama i samih loših temelja u djetinjstvu, doveli su do jedne zatvorene ljušture. I naravno da je to moralo negdje izići, moralo je eskalirati. Morala sam eksplodirati.

Nakon otprilike mjesec dana redovnog odlaska psihologu, prvi sam se put na terapiji rasplakala i satima nisam mogla prestati. Kao da je netko otvorio slavinu i otvarač je puknuo. Ta eksplozija suza i emocija koju je moja psihologinja iz mene izvukla napokon je bila put k mojem novom životu.  

Prvi put nakon više mjeseci nisam više osjećala onu bol u prsima, osjećaj da ću se udaviti, a srce je kucalo ritmično i prilično dosadno. Nisam nikada mislila da će me razveseliti nešto toliko zanemarivo kao ritmični otkucaji srca. Bez preskakanja, bez lupanja koje čujem u ušima, bez opsesivnog mjerenja otkucaja na zapešću. Odahnula sam.



Nakon toga sve je krenulo uzvodno. Napadaja je bilo sve manje i manje jer sam na terapiji naučila alate kojima ih mogu kontrolirati, dok nisu gotovo potpuno nestali. Iskreno, mislim da anksiozni poremećaj nikada potpuno ne nestane, ali naučiti ga kontrolirati i živjeti s njime ogromna je stvar. To nije nešto što možete kontrolirati sami i to se rješava samo uz stručnu pomoć.

Odluka da ugovorim termin kod psihologa promijenila mi je život. Osim što sam se naučila nositi s anksioznošću, naučila sam se nositi i s ostalim problemima u životu. Naučila sam da nije sramota plakati, kao ni reći kako se osjećaš. Naučila sam da nekoga uvijek zanima što ja imam za reći i da baš nikada ne smijem odustati jer to nekome smeta. Naučila sam i da apsolutno nikada ne moram ostati u odnosima koji me unesrećuju i da sam sama krojač svoje sreće. Također sam naučila prepoznati toksične ljude i odnose iz kojih vrlo lako bježim glavom bez obzira.

Danas kada osjetim da me hvata panika, već unaprijed znam kako se umiriti i napadaji brzo prođu. Da nisam tada otišla psihologu i naučila se nositi sa svojim problemom, mislim da bih zaista umrla od tolikih oscilacija u pulsu.



Ako imate probleme s kojima se ne znate nositi, moj je iskren savjet da uvijek odaberete stručnu pomoć. Mentalno zdravlje nije mit niti moderna izmišljotina, već je ono u današnjem dobu najvažniji dio zdravlja za koji biste se trebali pobrinuti. Skinimo društvene stigme s odlazaka po stručnu pomoć jer kao što je čistoća pola zdravlja, trezvena je glava također.  Anksioznost, depresija i bilo koji oblik mentalnog poremećaja i bolesti koji utječu na kvalitetu svakodnevnog života nisu izmišljeni.

I ne, nisi luda, samo ti treba pomoć. Potraži ju.


Depresija – jedna od najvećih prijetnji modernom čovjeku?


Autorica: Tijana Tomas

Foto: Canva

Pripremila:
Ženski RecenziRAJ
Tagovi:

vaš komentar

Prijavi se putem

komentari

Za ovaj članak nema komentara.