Dijagnoza neplodnosti u idiličnom braku

Suprug i ja u braku smo tri godine. I danas se sjećam neopisive sreće nakon što me zaprosio i jedvačekanja tog posebnog dana, a o planovima o djeci da i ne pričam. Moj je suprug oduvijek obiteljski tip i osobito se radovao danu kada će postati otac.

O djeci smo razgovarali vrlo brzo nakon ulaska u vezu

Tema djece pojavila se ubrzo nakon što smo počeli izlaziti jer, kao što sam rekla, mom je suprugu to važno i htio je partnericu koja se oko toga s njim slaže. Iako je inače dosta razuman kao čovjek i spreman na kompromise, ovo je bila jedna od stvari za koju je imao čvrsto stajalište i nije bio spreman raditi prevelike kompromise. S druge strane, ja sam ranije bila u braku u kojem imam dijete i nisam planirala ubrzo opet uploviti u bračnu luku, no ideja o još jednom djetetu nije mi bila mrska jer sam uživala u trudnoći i odgoju moga djeteta. Kada sam upoznala, sada već mog supruga, kao da je sve došlo na svoje mjesto. Imali smo slične životne vrijednosti i poglede na život, podržavali smo jedno drugo i uživali zajedno. Osim toga, tu je i onaj materijalni dio. Kupili smo svoju kuću i radili dobre poslove. Kada smo se složili da je došlo vrijeme za proširenje obitelji, ta nam je ideja bila zabavna i uživali smo u procesu. Oboje smo u 30-ima i zdravi pa nismo očekivali da bi s time moglo biti poteškoća, a posebice ne ozbiljnih problema.

Neočekivana dijagnoza neplodnosti - kako smo ju saznali?

U jednom trenutku dobila sam nekoliko kilograma i osjećala mučninu i slabost pa sam, s radošću, otišla kupiti test na trudnoću. Ipak, bio je negativan. Za svaki slučaj otišla sam na pregled ginekologu. Dobila sam potvrdu o tome da sam u potpunosti zdrava i spremna za još jednu trudnoću. Za kilograme i osjećaj slabosti liječnik je rekao da su posljedica stresa i savjetovao mi da ne bi bilo loše da i suprug posjeti liječnika.

Iako s negodovanjem, suprug je zakazao posjet liječniku i vrlo brzo dobio dijagnozu neplodnosti. Da budem preciznija, rečeno nam je da imamo vrlo male, gotovo nikakve šanse da ostanem trudna jer suprug ima smanjen broj spermija koji su slabo pokretljivi. Bili smo u šoku, tužni i razočarani. Nismo se mogli praviti da je sve u redu i da se ništa nije promijenilo jer je tuga bila itekako primjetna i dijagnoza je bitno utjecala na naše živote. Posjetili smo drugu kliniku i raspitali se za ostale opcije, no vijesti nisu bile dobre. 

Kako je dijagnoza promijenila naše živote?

Sada već neko vrijeme živimo s tom informacijom. Iako se i dalje volimo, dijagnoza je ostavila traga na nama, a posebice na supruga koji se povukao u sebe. Kada nas posjeti moje dijete iz prvog braka, imam osjećaj da ju gleda drugim očima. On ju je apsolutno prihvatio i dobro se slažu, ali jako se veselio bratu ili sestri s kojim će se jednog dana igrati. Sada znamo da do toga nikad neće doći.

Koliko god voljela moje prvo dijete, željela sam da ne bude sama, odnosno da ima brata ili sestru te da ga/ju suprug i ja zajedno odgajamo i gledamo kako raste; tražimo na koga od nas više sliči karakterno, od koga je naslijedila nos, a od koga kosu... I više od svega, željela sam da se suprug ostvari kao otac jer mu je to najveća želja, da spozna radost odgoja djeteta.


Što i kako dalje?

Iako vjerujem u našu ljubav, pomalo se plašim da će ova dijagnoza utjecati na naš život u budućnosti. Htjeli djecu ili ne, ova dijagnoza promjeni vam život. Utječe na pojam muškosti, bračnu stabilnost i planove za budućnost. Prijatelji oko vas utihnu jer znaju da je to „nezgodna tema o kojoj se ne priča” ili vas pokušavaju oraspoložiti savjetima koji vam, iskreno, uopće ne trebaju. I da, dijete ne čini brak, ali nama je bilo jako važno i bilo je jako željeno.

Foto: Canva/Pexels