Kako je biti mama dvoje djece ispod dvije godine


Oduvijek sam željela biti mama. S vremenom sam tu želju specificirala kao mama djevojčice, a kada je nakon dugo čekanja i truda došla Ona, shvatila sam da želim još jedno. Što prije! Koja Ona i koje drugo? Da malo usporim s pričom kada već s djecom nisam? :)


Početkom 2018. bila sam Ja. Dobro, i on, Gospodin Muž, ali on nije u fokusu ove priče – za sada! Krajem 2018. bilo nas je troje. Stigla je Ona! Nešto najljepše i najsavršenije što sam mogla zamisliti, moj dar s neba! Ove godinu, na izmaku, već nas je četvero. Ona, Muž, Ja i On! Ako dobro računate, to su vam dvije godine, dakle 24 mjeseca, dvije trudnoće (18 mjeseci), dva poroda, dvoje djece (jedno dvije godine i jedno skoro četiri mjeseca). Sve to skupa kada se zbroji, u 24 mjeseca dobijete moderni fenomen pod nazivom "two under two", iliti što bi se reklo "dvoje djece u manje od dvije godine".

Imati dvije bebe, a budimo realni, oni to oboje i dalje jesu, u ovako kratkom periodu može biti ili jackpot ili samoubojstvo. Ako te zanima planiram li se baciti kroz prozor ili sam sretna i ostvarena žena, čitaj dalje. 

 




Nesretnim spletom okolnosti ostala sam jedino dijete. Nećemo se lagati da mi je bilo loše, ali kada dođeš u ove malo ozbiljnije godine, shvatiš da bi ipak bilo dobro da sam imala nekoga svoga. Ne mamu, ne tatu, nego brata ili sestru. Oduvijek sam planirala imati dvoje djece ako mi se posreći. Eh, onda su mi se stvari malo zakomplicirale pa je prvo došlo relativno kasno, ali se isplatilo čekati. Jedna od mojih (nadam se da će se pokazati) boljih odluka u životu bila je ta da drugo dijete ne čekamo dugo, ako Onaj Gore dopusti. Nisam htjela praviti veliku pauzu, htjela sam u kontinuitetu uživati u svemu prvom, posebno u duplim pelenama. A, Bože moj, nisam ja Severina da si mogu priuštiti bebu s 40. I, eto, posrećilo se opet pa je On došao na svijet 21 mjesec nakon nje.

 

Otprilike sam znala što radim i što me čeka, ali ništa te ne može pripremiti na to dok se ne nađeš u toj jednadžbi. Muž, ja, toddlerica i beba. Neka igre počnu!  Sada kada gledam unazad, biti trudna dok sam većinu dana sama s njom doma, pokazalo se bolje nego što sam mogla očekivati. Uz sve zanimacije oko nje nisam se stigla ni upola stresirati kao što je to bilo u prošloj trudnoći. Vrijeme je letjelo, trbuh mi je rastao, ona je postajala sve svjesnija i ozbiljnija i dok smo rekli „3, 4, sad... tiskaj!“, rodio se On.

 

Iz sadašnje perspektive sigurna sam da je Mali Braco, kako ga volimo zvati, nešto najbolje što nam se dogodilo, iako nije bilo lako i još uvijek nije. Svaki dan kada me poznanici sretnu i vide kako guram dvoje djece u duplim kolicima, u mojoj popularno zvanoj žutoj kočiji, pitaju me može li se i mogu li. Naravno da mogu i naravno da se može. Volim odgovoriti da „svakim danom sve više napredujemo u svakom pogledu“. I to je zaista tako.

 




Ne mogu se odlučiti jesu li mi bili teži dani pred porod ili par dana nakon. Morilo me dugo nešto na što su me upozoravali, ali nisam znala da će to biti baš toliko izraženo – grižnja savjest i to dupla. Prema njoj jer sam se osjećala da sam novom bebom razbila naš savršeni balon u kojem smo bile samo ona i ja, u kojem je imala mamu za sebe 0 - 24 h. Prema njemu jer sam osjećala da mu se ne mogu posvetiti jednako kao što sam njoj jer je druga beba i, dok je on toliko mali, tu je još netko samo malo veći.

 

Noć prije poroda bila mi je najljepša u životu i točno sam znala da je sutra taj dan kad dolazi braco, a to mi je pokazala ona. Mantranje je čudna stvar u mom slučaju. Crtice iz života, istinite.

 

S njom sam svaki dan mantrala da će mi porod biti super, da će to biti ujutro, da ću biti naspavana i odmorna. I tako je i bilo. Priuštila mi je zadnju prospavanu noć u narednih xy godina, toliko sam se odmorila da nisam osjetila trudove skroz do jutra. S njim sam mantrala da bih voljela da ga rodim navečer, kada nju uspavam, poljubim ju i ostavim u sigurnim rukama jer to će nam biti prva razdvojena noć. I tako je i bilo. Zaspala je, a mama je otišla, braco se spektakularno rodio doslovno 5 do 12 i više ništa nije bilo isto kao jučer.

Mantranje mi super ide. Bi li uspjelo i treći put, ne znam i ne planiram saznati jer moje je tijelo svoje dalo, ali vi slobodno možete isprobati moj recept. 

 

Prije poroda puno sam čitala o tome kako su se i druge mame borile s pitanjem „hoću li moći drugo dijete voljeti jednako?“. Oh, itekako sam se borila i ja. Iz moga iskustva, slobodno mogu reći da ona bajkovita verzija u kojoj primiš dijete u naručje i iste se sekunde dogodi ljubav nije baš 100 % točna. Kada primiš dijete u naručje, nađeš se u prevelikom šoku da ipak treba proći neko zdravo vrijeme dok se svi receptori iz mozga povežu, odašilju poruke i da se rodi ta neraskidiva ljubav za vječnost. Srećom, ne traje to dugo. Trebalo mi je s njom par dana da shvatim da je moja, od mene i iz mene i da ne ide nikuda. Da sam ja sada mama. Odgovorna za sebe i još jedan život. S njim mi je trebalo nešto više, povezali smo se tek kada smo nedugo nakon poroda završili u bolnici. On i ja, 1 na 1, sami, šest dana. Tu smo stvorili svoje rutine, navike, dodire, zvukove. Volim li ih jednako? O, da, o, da! To se uvjerim svaki put kada sama sebi kažem da imam osjećaj da je on tu oduvijek i da smo sad tek postali potpuni.

 


Strah me bilo njezine ljubomore i reakcija koje ona može izazvati. Premda su mi svi govorili da je ona još uvijek mala i da će sve to proći lagano, bilo je kritično. Fascinantno je bilo gledati kako joj se osjećaji mijenjaju iz sata u sat, od jutarnjeg maženja brata, preko bijesnih reakcija do suza jer mama hrani bracu, a njoj se baš sada mazi s mamom. Ljubomore je svaki dan sve manje, a sestrinska je ljubav sve veća. Ponosna sam na tu malu dvogodišnjakinju kako zna voljeti. Još samo da nauči dijeliti i uspjeli smo u životu. Našla sam rješenje za sve. Ona će znati da, iako ih volim jednako, nju sam voljela malo duže. On će znati da, iako nismo bili sami prvih godina, sve mu je puno ljepše jer ima nju.

 

Svakodnevno hendlanje dvoje djece ide mi super bez lažne skromnosti. Toliko da kada sretnem prijateljicu vani koja mi kaže da mi se divi kada me vidi s njih dvoje jer ona jedva izlazi na kraj s jednom, malo se upiškim u gaće od sreće. To što ona i nitko ne vidi da sam do tih istih gaća preznojena jer smo jedva izašli iz stana, što ispod maske imam na bradi fleku od pola Kinder jajeta jer ništa normalno ne stignem jesti, to je sad već „drugi par opanaka“. Da se razumijemo, kuham svaki dan i svi jedu. Osim mene jer u trenutku kada ja zamislim da je ručak ili netko plače ili viče mamamamama. 


Rekla bih da u prosjeku od sedam dana, pet imamo dobrih. To je čisto dobar score i potpisujem da tako ostane do kraja. No, da se vratim na ono kako jedva izađemo iz stana. Sjećam se jednog dana, to je jedan od ova dva loša kada poželim skočiti kroz prozor s njih dvoje (do danas nitko nije ozlijeđen niti će biti pa molim socijalnu službu da ne shvati moju literarnu slobodu doslovno), kada smo odlučili ići van.  Obučem sebe, nju, ona se igra, on se naravno ukakio. U trenutku dok rješavam žuto minsko polje u kojem sam do ramena, Ona se uporno penje na svoju kuhinju. Unatoč mome „Past ćeš!“, ona ne odustaje. Naravno da je pala, naravno da je pala u trenutku kada se on i popiškio po meni, došla je do mene, plačući i viče da je nosim. Da sam u crtiću, uvjerena sam da bi mi u tom prekrasnom trenutku pala neka toljaga kroz strop iz stana iznad na glavu.  Tri minute nemoći dok čistim pelenu molim ju da pričeka, dok ona plače, a ja ne znam što bih prije. U svakom slučaju, takve su scene kratkotrajne, ali ima ih. I prođu. Na početku sam radila kardinalnu grešku i znala sam potpuno poživčaniti, otići u wc, sakriti se i izgalamiti. Onda me ona uhvatila i počela oponašati kako režim. Od tada reagiram osmijehom i smirenošću jer dvogodišnjakinja koja ide po stanu i viče grrrr nije baš lijep prizor. U međuvremenu je imala i par tantruma, ali od kada je napunila dvije, kao da je ušla u neku beautiful two fazu, umjesto terrible two. Barem za sada. Ili je jednorog ili imam sreće. Opet.

 

Realno, ne bih se ni odlučila na drugu bebu ovako brzo da ona nije bila dobra beba. I dok su mi svi govorili da on sigurno neće biti, eto njega, još i boljeg. Nije mu lako s njom koja je do sada imala svu našu pažnju pa mu žmirim kada, kao sada dok pišem ovaj tekst, 876. put ustajem da ga malo nosim na rukama jer njemu se danas jedino i isključivo nosi na rukama. Naravno da sam ga naviknula na ruke, kao i nju. Da ih imam sto, sto bi ih nosila. Ali evo, karma me tu baš nije pomilovala jer mali braco sve je samo ne mali pa mi čisto dođe da rodim još jednu bebu jer sam sada dobila Rockya. Dođe mi i prođe, na par sekundi. Sasvim je dovoljno ovo.

 



Bojala sam se hoću li imati ikakvog vremena za sebe koje sam s njom uspješno pronalazila navečer. O tome sam vam, ako se sjećate, pisala u onom Stay at home mama tekstu koji ste mi svesrdno popljuvale pa se nećemo toga ni prisjećati. Sada je vremena puno manje, ali se nađe. Svakom danu ukradem dio samo za nju, samo za njega, malo za sebe, a nešto i za muža. Jer svi trebaju mamu i mama treba sebe samu. Eh, da Muž. Iliti Onaj Koji Je Sve To Napravio. I kod nas, kao i kod većine parova, kada dođu djeca, promijenilo se puno toga. Većinu tjedna provedemo tako da ja njemu brondam zato što radi cijele dane i ima život, a ja ne i obratno. Srećom, nedavno smo uspostavili konsenzus i shvatili da od međusobnog prepiranja nemamo ništa i profunkcionirali smo.

Ili smo konačno naučili komunicirati ili je jednostavno trebalo vremena.

 

Jer trebalo je vremena za sve i svakoga od nas. I Njoj i Meni i Mužu i Njemu.

Prošla je grižnja savjesti, ljubomora nestaje, ljubav je jednaka i sve veća  prema oboje svakoga dana.

Sada već lagano odmahujem rukom na ono „stisni se dvije godine, poslije bude milina“ jer milinica nam postaje iz dana u dan. A stiskat ću se još samo godinu i 9 mjeseci. Ali to je majčinstvo. Iz korijena te promijeni i svaki je dan novi izazov, baš kao što je i svako dijete priča za sebe. Toliko je nepredvidljivo, ludo, izazovno, zahtjevno i posebno. Razoružava.

Dovede te do ruba ludila ili lansira u orbitu sreće. Sve ovisi. O zvijezdama. Ili mantri. :)

Znam da nisam jedina mama u ovoj situaciji, ali trenutačno imam privilegiju da o tome pišem. I pisat ću vam svakoga tjedna jer znam da vas zanima kako smo. 


Tipovi žena u ženskim grupama na Facebooku - koji ste tip?


Autorica: Andrea Šikić

Foto: Canva

Pripremila:
Ženski RecenziRAJ

vaš komentar

Prijavi se putem

komentari

Za ovaj članak nema komentara.