Kako sam se (iz)borila sa svojom usamljenošću?

Čitajući samo naslov ovog teksta, uvjerena sam da će kod mnogih veću startu izazvati negativnu reakciju i komentare tipa: „Ima sve pa što joj još nedostaje?“. Nažalost, sam naslov već nas vodi do toga da moramo razumjeti dva potpuno različita pojma – biti sam i biti usamljen. Koliko god zvučilo nevjerojatno, istinito je da ponekad ljudi koji su sami, bez partnera/partnerice ili djece, mogu biti puno sretniji od ljudi koje okružuje bogatstvo velike obitelji. 

I sama se u nekim trenutcima u životu, a pogotovo kada sam postala majka, često osjećala usamljeno. Nisam bila sama, imala sam sve što svaka žena mojih godina može poželjeti, a ipak sam se u nekim situacijama znala osjećati usamljeno i kao da nemam nikoga pored sebe. Daleko od toga da mi suprug i djeca nisu neizmjerna sreća i radost. Ovdje pričam o potrebi za nekom drugom vrstom emocionalne veze. Stvar je u unutarnjem osjećaju koji me napao  najčešće noću ili u danima kada bih ostala sama. I taj osjećaj prodirao bi u dubine.

Stvar je u nedostatku razumijevanja, podrške, topline i hrpi situacija koje djeluju bezizlaznima jer se u njima nalazite samo vi. Najgore je od svega tada osjećati krivnju zbog nemogućnosti izlaza iz vlastite kože ili rješenja situacije. S najviše ovakvih bolnih stanja i situacija suočila sam se baš kad sam postala majka. Ili su svi oko mene nešto radili drugačije ili su sve oko mene bile jednako otuđene i usamljene u svojoj koži.

Bilo mi je jako teško riječima suprugu predočiti i opisati svoje osjećaje, hormonalne promjene, želje, potrebe i općenito promjene koje su me snašle u novoj ulozi. Nažalost, svaki put kad sam pokušala pričati o tome, najčešće je sve bilo shvaćeno u potpuno drugačijem smislu i razgovor bi otišao u krivom smjeru. A što ti nedostaje? Je l' ti treba netko bolji? Što si nezadovoljna? Nije bila stvar ni u nedostajanju, nezadovoljstvu, stvar je bila u usamljenosti. Usamljenost se ušulja noću, kad prisluškuje moje vrlo glasne misli koje se roje u glavi i napadaju sa svih strana. Pucanje po šavovima, nervoza, stres, osjećaj neuspjeha ili da nešto ne stižem i ne mogu slamao me, a umjesto podrške, s tim emocionalnim vrtlogom došla je gratis i usamljenost.

Uz usamljenost, došlo je i zatvaranje u sebe. Sve do jednog dana kada sam igrom slučaja kroz mameće grupe podrške upoznala osobu koju već skoro tri godine mogu slobodno nazvati jednom od svojih najdražih prijateljica. Nikada se nismo vidjele, ali nanjušile smo se, osjetile. Prolazila je slično. Velika obitelj, djeca, suprug... Čini se kao da nam je svijet na pladnju, ali osjećala se jednako nemoćno, usamljeno i bez podrške baš poput mene.

Od tada do danas izmijenile smo hrpu poruka, razgovora, savjeta i konačno sam našla „svoju osobu“. Nema toga toliko ružnog, sramotnog, tužnog što njoj ne mogu reći i baš nikad, ali nikad nisam naišla na osudu. Sve nekako mislim (a i znam) da i ona osjeća isto. Bila mi je zagrljaj u hladnim noćima, topla virtualna kava na daljinu ujutro kad god je trebalo, u bilo koje doba dana. I dan danas nađemo se u puno situacija kad imamo osjećaj da je cijeli svijet na našim plećima i da to nećemo moći izdržati, da smo same, a okružene svima koje volimo. Ali imamo jedna drugu.

Drage moje žene, kada se prvi puta budete osjećale usamljeno, pogotovo među svojima, zavirite malo izvan doma, otvorite se nekome s kim ćete se vjerojatno prepoznati u pravome trenutku i podijelite svoju bol. Samo tako bude lakše. A nekada i potpuno prođe.

Mislila sam da je kraj i da sve više odustajem od sebe – osobna priča

Foto: Pexels

 

Pripremila: