Iako obožavam svoj posao, shvatila sam da svoje vrijeme trebam posvetiti i drugim stvarima
Apsolutno obožavam svoj posao, odnosno poziv koji sam odabrala. Ne, to ne znači da uživam na poslu svaki dan cijeli dan i da mi je uvijek sve super, ali onaj dio koji je vezan uz obavljanje onoga za što sam se školovala – predivan je! Budući da je posao takav da je uz njega potrebno cjeloživotno obrazovanje i konstantne dodate edukacije, barem jedan vikend mjesečno na edukaciji sam kako bih mogla svoj posao obavljati kvalitetnije i pružati bolju skrb i uslugu onima kojima je trebam pružiti. A povremeno uleti pokoji neki webinar i tijekom tjedna…
Dakle, uz 40 - satni radni tjedan, pokoju noćnu smjenu i edukacije, dobar dio mog vremena ode na posao i sve ono što se vezuje uz njega, no sama sam si odabrala da je to tako i kažem, uživam kako na poslu tako i na svim edukacijama vezanima uz njega. Ipak, u posljednje vrijeme primijetila sam da je to postalo jedino u čemu uživam, tj. jedino za što imam vremena, energije i želje.
Kad bih došla doma s posla, sve češće bih se ulovila da samo vegetiram na kauču sve dok nije vrijeme za spavanje. Bez želje za interakcijom s ljudima. A da budem iskrena, i bez snage za istu. Osim što mi se nije dalo družiti s ljudima osim kolegama s posla, na kavama gdje se opet raspravlja o poslu i gdje jedini drugima prenosimo uvide koje smo stekli, zanemarila sam i druge aktivnosti koje volim. Kao da svu svoju energiju ostavim na poslu i doma postanem samo sjenka sebe koja se odmara za idući dan, kako bih opet mogla zasjati na poslu i uživati u tih osam sati kada sam najbolja verzija sebe. A nedavno sam na teži način naučila da iako energija ne može ni nestati ni nastati, definitivno može doći do opasno niskih razina ako ne pazimo gdje je sve trošimo i ne uzimamo u obzir da se ponekad moramo i „napuniti“.
Osim druženja nisam se mogla natjerati niti na čišćenje svog životnog prostora. Kada bih ulovila malo vremena, upristojila bih stan, oprala posuđe, odjeću, promijenila posteljinu, pomela… Ali to je zahtijevalo i vremena i priprema. Sve se to činilo tako napornim nakon posla i, na kraju krajeva, nebitnim. Zapostavila sam i vježbanje i redovitu tjelesnu aktivnost, o čemu sam do tada vodila računa. Slično sam se znala osjećati na faksu tijekom rokova kada je samo bitno naučiti gradivo što bolje i proći ispit, a sve ostalo što nas čini ljudskim bićima, u tom je trenutku nebitno za preživljavanje, odnosno zanemarivo. To su bili periodi kada bih satima sjedila u stanu i učila, a interakcije s drugim ljudskim bićima bile su najčešće one s dostavljačima hrane (hvala im na tome) i prodavačicama u lokalnoj trgovini kada bih otišla po nove zalihe kave i mlijeka. Ipak, tada su ti periodi imali rok. Znala sam da je to prolazno stanje nakon kojeg me čeka dovoljno slobodnog vremena za odmor i sve što me veseli.
Sada s poslom nije bilo tako. Iako postoje stresniji i manje stresni periodi na poslu, do mirovine sam na putu koji sam si izabrala i koji na kraju krajeva stvarno volim, ali shvatila sam da moram naučiti kako se odvojiti od njega. Inače ću uletjeti ili u burnout ili depresivnu epizodu, ovisno o tome što dođe prije. Raditi puno radno vrijeme i nakon toga učiti kao da si na faksu, nije ni održivo, a ni zdravo. Očekivati od sebe da na početku karijere znam sve što i kolege na pola ili pri kraju svoje karijere, nije nimalo realno. Otići na baš sve edukacije koje se pružaju, niti je financijski izvedivo niti vremenski jer ponekad čovjeku treba slobodan vikend. Željeti baš svaki dan biti najbolja verzija sebe na poslu i dati sve što mogu, znači da ću ostati bez energije koju mogu dati sebi. Ne kažem da trebam početi zabušavati na poslu, ali u redu je energiju koju ću podijeliti s drugima, uskladiti s onom količinom energije s kojom u tom trenutku raspolažem i ne davati više od toga. I tako sam krenula na svoj mini put oporavka i vraćanja svijeta i sebe u ravnotežu.
1. Odmor
Za početak sam odlučila naspavati se. Kada sam shvatila koliko sam umorna, valjda sam tjedan dana odlazila na spavanje sa zalaskom sunca (proljetno doba) i spavala do ujutro. Iako sam uvijek pokušavala spavati sedam i pol do osam sati, očito mi nije bilo dovoljno. Naspavana i odmorna, puno sam bolje funkcionirala tijekom dana, lakše podnosila sve što mi dan donosi, imala ponovno kapaciteta za druženje s ljudima, obavljanje kućanskih poslova pa čak sam i bolje spavala. Odmorna, bila sam sklonija posvetiti vrijeme i pažnju stvarima koje me vesele i pune energijom.
2. Realnost
Kao što sam već rekla, želje su jedno, a mogućnosti nešto sasvim drugo. Shvatila sam da ne mogu imati sve i sada… Edukacije sam si ograničila na jedan vikend mjesečno što je rezervirano za jednu višegodišnju edukaciju na koju sam krenula, a uz to sam si odredila da mogu još pet vikenda „potrošiti“ na edukacije i putovanja vezana uz posao. Ostali vikendi trebaju biti za mene ili barem slobodni kako bih imala vremena i za učenje za one edukacije koje sam si već zadala.
3. Planiranje
Osim što sam u rokovnik pažljivo upisala sve edukacije, odlučila sam upisati i pokoji odmor. Dogovorila sam neke dane i vikende tijekom godine s prijateljicama za proslave rođendana, diploma, zaruka i čistog postojanja, da se unaprijed imam čemu veseliti, ali i da znam da je to vrijeme rezervirano za mene te da sam tada nedostupna za bilo što vezano uz posao.
4. Isključivanje
U umreženom vremenu svakako provodim previše vremena na mreži. Zahvaljujući odličnim algoritmima redovito me odvedu na stvari koje me jako zanimaju, što u 50 % slučajeva bude nešto povezano s poslom pa i u „izgubljenom“ vremenu namijenjenom scrollanju pokušavam biti produktivna. Zbog toga sam odlučila da su moje dnevne šetnje vrijeme bez mobitela i vrijeme u kojem ću si dopustiti da mi bude dosadno.
Kako se vi nosite s prekomjerno stresnim periodima na poslu?
- Pripremila:
- Ženski RecenziRAJ
- Tagovi:
- Prikaži
Pročitajte još
Prati nas na društvenim mrežama i budi dio najveće ženske recenzijske zajednice