U kojim mi slučajevima nije žao izdvojiti novac, a kupovinu čega smatram besmislenom?

Kao majka dvoje djece, odmah ću reći da smatram da je kupovanje skupocjene odjeće za djecu besmisleno. Ipak, svaka medalja ima dvije strane i nije sve crno-bijelo, stoga dopuštam da me se uvjeri i u drugačije mišljenje.

Što je zapravo markirana odjeća?

Moram priznati da mi je najviše glavobolje zadavalo određivanje toga što je zapravo markirana odjeća. Ono što je nekome sa slabijom platežnom i kupovnom moći „marka“, drugome je možda obična no name odjeća. Kao netko tko je odrastao u devedesetima, nama su popularne marke bile Reebok, Champion pa čak i Lotto te Elviton tenisice. Današnjoj se djeci na spomen tih brendova diže kosa na glavi, a neki za njih možda nisu ni čuli. Adidas, Nike, Skechers, All Star i sl. marke su tenisica koje gotovo svako dijete ima. Za imućnije u društvu i te su marke srednje vrijednosti pa nije neobično vidjeti djecu u odjeći i obući high end brendova poput Louis Vuittona, Armanija, Tom Forda, Hilfigera...

O kojem god brendu da je riječ, činjenica je da sva ta odjeća nosi nečije ime i oznaku te da predstavlja određen stil, ali puno i govori o imovinskom statusu roditelja. Za mene je to pak potpuno pogrešan pristup. Djeci bi trebalo graditi vlastiti stil u skladu s trendovima, no uz određena pravila.

Znam poneke roditelje koji su i sami od glave do pete obučeni uniformirano i činjenica je da takvi roditelji često repliciraju svoj stil odijevanja na dijete od samog rođenja. Često ćete naići na Instagram profile beba koji reklamiraju određene marke odjeće ili pak svi redom izgledaju kao mali ljudi u tijelu beba. 

Da ne ulazim u psihološki pristup, po meni postoje neka nepisana pravila kada je riječ o odijevanju djeteta i volim ih se držati.

1. U prvoj godini života beba promijeni otprilike osam konfekcijskih brojeva

Od broja 50 (ili čak 46) pa sve do broja 92, u prvoj godini života bebe promijene otprilike osam konfekcijskih brojeva jer rapidno rastu iz tjedna u tjedan. Osobno sam imala komade za bebu koje su prerasli za dva dana, a nisu bili jeftini. Naravno, imala sam i hrpu odjeće koju nikad nisu obukli jer im jednostavno u tom razdoblju i godišnjem dobu nije odgovarao određeni konfekcijski broj. S drugim djetetom naučila sam da ne treba pretjerivati u količini odjeće, ali ni s cijenama. Pričamo o odjeći koja će biti isprljana (puno dječje kakice i bljuckanja) i najčešće ćete biti tužni kad vidite skupocjeni komad koji je praktički uništen i neupotrebljiv. Razumijem i podržavam mame koje imaju potrebu obući dijete u neku modernu, markiranu, skupu odjeću barem za svoj gušt, no i same su svjesne da osim fotografije u nekom outfitu, taj predmet djeci nije značio baš ništa.

2. Vrtićarcima odjeća treba biti što jednostavnija

U našem vrtiću djeca se odgajaju skromno, naglašene su moralne i kulturne vrijednosti, a jedna od lijepih stvari koje su naučili, jest odnos prema odjeći i obući. Osim što su se sami naučili razodjenuti i obući, naučili su odjeću složiti, spremiti i to ponavljaju i kod kuće. Kada gledam djecu, svi su lijepo odjeveni, uredni, čisti i to je najvažniji dio kod oblačenja djece, ali i da je odjeća što jednostavnija kako bi ju lakše samostalno obući. I sama sam imala brojne modne eskapade koje su najčešće završavale u suzama djeteta koje ne zna obući haljinu ili suknju, stoga vrtićarcima kupujem što jednostavniju odjeću i zbog toga smatram da markirana odjeća ne znači ništa. Većina djece nosi marke poput Pepca, Sinsayja, H&M-a, Zare i prisutni su određeni trendovi koje svi volimo pratiti. Ne uskraćujem im užitak nošenja odjeće s omiljenim likovima iz vrtića, već dopuštam da se ponekad i sama „iskombinira“.

 

3. Važan mi je omjer cijene i kvalitete

Nije mi važna marka odjeće koju nose, važno mi je da sam za novac koji sam izdvojila, dobila što sam očekivala pa tako ne očekujem od jeftine majice da izdrži jednako sezona kao neka skupocjena.

 

4. Za obuću uvijek izdvajam više

Svima nam je važan pravilan razvoj hoda i stopala djece, stoga prva za obuću izdvajam više. Savjetujem se s ortopedima, fizijatrima i sukladno njihovoj dobi biram odjeću koja će odgovarati dječjoj nozi i prilagoditi joj se, a ne obrnuto. Za vrtićke papuče u kojima provedu većinu dana, izdvojim koju kunu više i nije mi žao, a tu puno povjerenje imam u brend Froddo. Kada je riječ o obući, rekla bih da je marka bitna.

 

5. Osluškujem njihove želje i pratim kakav stil formiraju

Nemojte se čuditi što vam dijete u vrtiću zna kako se zove marka tenisica koje svijetle i koju to haljinu iz Zare ima djevojčica iz starije grupe. I oni promatraju, gledaju i odmalena formiraju svoj stil, a ja to pratim i slušam što im se sviđa. Majica s omiljenim likom iz crtića ne mora biti markirana jer gotovo svaka trgovina ima neku verziju odjeće s aktualnim likovima iz crtića. Kada požele nešto što je skuplje ili markirano, trudim se da je to komad koji im je doista potreban i koji će nositi uz većinu garderobe pa će kupovina biti opravdana.

Za kraj bih istaknula da sam možda malo „staromodnija“ kada je riječ o ovoj temi, no mojoj djeci ništa ne nedostaje. I sama volim pune ormare garderobe, zanimljive modne kombinacije te da su uvijek čisti, uredni, počešljani, ali i da nose ono što vole. Iznenadi me i kada mi moj bebač pokazuje prstom na trenirku sa Spidermanom i kada moja toddlerica prije mene zna da joj trebaju svjetleće tenisice. Za njih mi je veliki užitak kreirati im garderobu po sezonama, baš kao što sam prije radila sebi. Dobar stil i smisao ne može se kupiti niti ga kupuje markirana odjeća.

 

Dijelite li moje mišljenje?

Nova dječja kolekcija u Pepcu inspirirana je omiljenim Looney Tunes junacima

Foto: Unsplash

 

Pripremila: